Sve je započelo naizgled plemenitom namjerom. Djed Ante, presretan zbog rođenja prvog unuka, iznio je prijedlog koji se činio kao savršen način za odavanje počasti. "Ja bih da se zove Petru u čast", rekao je, ne sluteći kakvu će lavinu potisnutih osjećaja pokrenuti. Ostatak obitelji, nesvjestan mračne pozadine koja se krije iza tog imena, prihvatio je prijedlog s odobravanjem. Nikola se složio, a Cvita, u šoku ili pomirenosti sa sudbinom, nije se pobunila.

Tako je, u trenu, ime pokojnika postalo ime novorođenčeta. No, dok su jedni nazdravljali u čast malog Petra, za druge je to bio znak da ih prošlost nikada neće pustiti na miru. Odluka je pala kao presuda, a slavljenička pjesma u njihovim je ušima zvučala poput posmrtnog marša.

Vijest o imenu djeteta najteže je pala Zori. Njezina prva reakcija bila je potpuna nevjerica, sažeta u pitanju: "Šta pričaš ti?". Kada joj je Katarina potvrdila da je odluka konačna, Zora je to doživjela kao sudbinsku kaznu. "Meni se čini da nas Bog kažnjava", izgovorila je, otkrivajući dubinu straha i krivnje koju nosi u sebi.

Njezine riječi odjeknule su i u mislima drugih upletenih. U kasnijem razgovoru s Katarinom, čak je i Cvita potvrdila crne slutnje. "I je kazna. I to od Boga", rekla je, čime je i sama priznala da ime doživljava kao sudbinsku presudu. Za njih, dječak nije samo unuk, nećak ili sin. On je postao hodajući spomenik čovjeku kojeg su, u činu samoobrane, ubile. Svaki put kad netko izgovori njegovo ime, bit će to podsjetnik na njihovu tajnu, na nasilni čin koji su pokušale zaboraviti.

Dok obitelj Vukas slavi novi život, Katarina i Zora suočavaju se s činjenicom da im je oproštaj, čini se, dalji no ikad. Dolazak malog Petra, umjesto da donese radost, pretvorio se u ironičnu igru sudbine koja ih je osudila da se svakodnevno suočavaju s duhom čovjeka čiji su život uzele. Slavlje je tako postalo samo paravan za tihi očaj, a budućnost obitelji ostaje neizvjesna, opterećena imenom koje nosi težinu života i smrti.