Susret dviju žena, zaključanih u sobi radi sigurnosti, započeo je Mandinim priznanjem da je od prvog dana sumnjala da se iza Petrove smrti krije strašna tajna. Priznala je Katarini kako joj modrice na njenom tijelu, koje je vidjela neposredno nakon tragičnog događaja, nisu dale mira te da je na njih upozorila i sina Jerka. "Kad sam vidjela modricu na tebi, nešto mi nije bilo na mjestu", rekla je Manda, izražavajući tugu što joj Katarina nije vjerovala.
Godina dana sumnje i osjećaj prevare
Za Mandu, koja je Katarinu oduvijek smatrala iznimno jakom ženom koja ne trpi nepravdu i laži, njezina šutnja bila je neshvatljiva. "Uspjela si me prevariti, i mene si uspjela prevariti", s razočaranjem je konstatirala, ne mogavši shvatiti kako je Katarina mogla toliko dugo živjeti s takvim teretom. Njezino divljenje Katarininoj snazi sada se miješalo s osjećajem izdaje i dubokom brigom.
"Zašto si sada sve priznala, srećo moja?"
Ključno pitanje koje je Manda postavila, ispunjeno majčinskom brigom, bilo je zašto je Katarina odlučila priznati zločin baš sada, nakon godinu dana mučne tišine. "Zašto si sad sve priznala, srećo moja? Zašto?" pitala je, tražeći objašnjenje koje bi imalo smisla.
Katarinin prvi odgovor bio je jednostavan i kratak: "Pekla me savjest." No, Mandi to nije bilo dovoljno. Poznavajući Katarininu prirodu i izdržljivost, nije mogla povjerovati da je samo savjest bila okidač za priznanje koje će joj uništiti život. "Ne vjerujem. Ne vjerujem da je samo to", uporno je ponavljala, osjećajući da se iza Katarinine odluke krije nešto više.
Teret savjesti ili strah od nekog trećeg?
Manda je, vođena intuicijom, iznijela svoju sumnju, pitavši Katarinu štiti li nekoga ili je, još gore, netko treći saznao njezinu tajnu i sada je koristi protiv nje. "Saznao je netko tko to nije smio, je li tako?" upitala je izravno, pogađajući u srž problema.
Katarinina reakcija potvrdila je Mandine najgore strahove. Umjesto da zaniječe, u panici je preklinjala Mandu da njezine sumnje zadrži za sebe. "Molim vas, nemojte nikome reći. To je samo moj križ i ja ću ga nositi sama", zavapila je, jasno dajući do znanja da je njezino priznanje iznuđeno i da se iza svega krije opasna ucjena. U tom trenutku, teret koji je nosila postao je očit - nije ju slomila samo krivnja, već i strah od nekoga tko zna njezinu tajnu.
Na kraju, suočena s Mandinom brigom, Katarina je izgovorila riječi koje su potvrdile sve. "Petar je umro zbog mojih ruku. To je istina. To nije laž", priznala je slomljeno, potvrđujući svoju krivnju, ali i otkrivajući kompleksnost situacije. Manda joj je, dirnuta njezinom patnjom, obećala da će čuvati njezinu tajnu. "Nikome neću reći, nikome. Ne boj se", zajamčila joj je, stvarajući između njih dvije neočekivani zavjet šutnje. Ovaj razgovor otkrio je da Katarinina javna ispovijest nije kraj, već tek početak raspleta mračne priče o ubojstvu,
