Atmosfera u Vrilu zgusnula se nakon što je Vinko Rukavina, jedan od glavnih osumnjičenih, odglumio zdravstvene probleme i netragom nestao. Ubrzo nakon toga, i njegov navodni suučesnik, Toma Domazet, počeo je panično tražiti kupca za svoju zemlju, očito planirajući bijeg. Za Ranka Badurinu, koji je od samog početka uvjeren u njihovu krivnju, ovo je bila nedvojbena potvrda njegovih sumnji.

"Shvatio je da smo mu ušli u trag. Sad spašava živu glavu", grmio je Ranko, povezujući njihov bijeg s jasnim priznanjem krivnje. Svaki njihov potez za njega je bio još jedan dokaz da se iza fasade običnih mještana kriju hladnokrvne ubojice. Njegova opsjednutost istragom i potraga za istinom doveli su ga do ruba, a vijest o Tominu planu bijegu bila je iskra koja je zapalila plamen.

U trenutku potpunog sloma, pred Jerkom koji ga je pokušavao urazumiti, Ranko je konačno izgovorio ono što ga je mjesecima izjedalo. Njegove riječi odjeknule su kao krik očajnika koji više ne može nositi teret tuge i nemoći.

"On je ubio Dušana... Onda je ubio mog Franu!", vikao je Ranko, a njegove su riječi bile ispunjene sirovom boli i mržnjom. Obuzet bijesom, nazivao je Tomu izdajnikom i postajao sve agresivniji, spreman na sve kako bi se osvetio za smrt svog sina. U tom trenutku, Ranko Badurina nije bio samo ožalošćeni otac, već čovjek na rubu da uzme pravdu u svoje ruke, ne mareći za posljedice. Njegovo ponašanje jasno je pokazivalo da ga od nepromišljenog čina dijeli samo tanka nit.

Svjestan opasnosti situacije, Jerko se našao u nezahvalnoj ulozi onoga koji mora zaustaviti prijatelja na putu prema samouništenju. Fizički ga zadržavajući, pokušavao je doprijeti do njega riječima i smiriti ga. "Ranko, ne moreš ovakvi! Smiri se", ponavljao je, no njegove riječi jedva su se probijale kroz zid Rankove boli i bijesa.

"Ne mogu ga ovakvog pustiti na ulicu", rekao je Jerko, svjestan da bi puštanje Ranka u takvom stanju moglo dovesti do nove tragedije.