"Došao sam vidjeti treba li sestrama kakva pomoć", započeo je Jakov Vukas, no prije nego što je razgovor mogao krenuti u bilo kojem smjeru, pojavila se i Teodora, noseći pitu od jabuka kao znak dobre volje. Njezin dolazak prekinuo je neugodnu tišinu. "Ma znam da se snalazite, ali sigurno vam nije lako", rekla je toplo, nudeći utjehu.

Katarina, iscrpljena od sprovoda, ispitivanja i sveopćeg nepovjerenja, primila je gestu s zahvalnošću. "Hvala vam što ste došli, ali niste tribali. Snalazimo se mi nekako", odgovorila je.

Dok je Jakov stajao na njezinom pragu, ozbiljan i odrastao, Katarini se pred očima vjerojatno ukazala sasvim drugačija slika. Slika devetnaestogodišnje djevojke, nasmijane i bezbrižne, i mladića s kojim je dijelila snove. Prije dogovorenih brakova, obiteljskih zavada i krvavih zločina, postojali su samo oni - Katarina i Jakov.

Njihovi osmijesi tada nisu bili opterećeni tragedijom. Bili su to dani ukradenih poljubaca pokraj rijeke, dugih šetnji poljima i obećanja o zajedničkoj budućnosti koja se činila nadohvat ruke. 

Teodora je tijekom posjeta djelovala kao glas razuma i suosjećanja. Ipak, u selu gdje svatko svakoga gleda preko nišana, postavlja se pitanje njezinih pravih motiva. Je li došla isključivo kao podrška ili je, vođena obiteljskom brigom, željela iz prve ruke vidjeti kako se drži udovica čiji je muž ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima? Njezina prisutnost, iako naizgled prijateljska, dodala je još jedan sloj složenosti ovom emotivnom susretu.

Dok se istraga o Petrovom ubojici nastavlja komplicirati, a obiteljske tenzije rastu, čini se da su osobne drame stanovnika Vrela jednako zamršene kao i sam zločin. Za Katarinu, posjet iz prošlosti bio je kratak bijeg, ali i bolan podsjetnik da se neki ožiljci nikada u potpunosti ne zacijele. Pitanje koje ostaje jest hoće li joj ta sjećanja dati snagu da nastavi dalje ili će je povući još dublje u vrtlog tuge i očaja.

Divlje pčele gledajte od ponedjeljka do petka od 20:15 na RTL-u i platformi Voyo.