U seriji 'Divlje pčele' lik Vice Radonića brzo je postao jedan od najintrigantnijih i najnepredvidivijih likova. Smiren, proračunat i uvijek korak ispred drugih, Vice djeluje kao čovjek koji sve drži pod kontrolom, čak i kada oko njega vlada potpuni kaos.
Glumac Pere Eranović otkriva kako je pristupio gradnji tog kompleksnog lika, gdje je pronašao inspiraciju za njegov karakter te zašto smatra da Vice zapravo igra "igru u igri". U razgovoru za RTL.hr se osvrnuo i na odnos s Terezom, rad s kolegama na setu, ali i na to kako privatni život i očinstvo utječu na njegov glumački rad.
Kako ste pristupili gradnji lika poput Vice Radonića? Jeste li imali neku dodatnu inspiraciju za njega - stvarnu osobu, film, literaturu?
Vice je smiren, vrlo organiziran i proračunat tip. Svaki svoj potez prethodno dobro odvaže i nikada ne skače "na prvu". Inspiraciju za njega pronašao sam zapravo u običnim ljudima s kojima se godinama susrećem, a koje je život učinio svojevrsnim detektorima rupa u zakonu - onima koji vrlo brzo nanjuše gdje je sustav slab i koji znaju kako ga iskoristiti. Što se tiče filmskih referenci, prototip profesionalca koji je uvijek nekoliko koraka ispred svih našao sam u liku pukovnika Hansa Lande iz 'Nemilosrdnih gadova'. Naravno, ne u moralnom smislu, nego u načinu na koji kontrolira prostor i ljude oko sebe. Ima tu i malo one strateške pribranosti svojstvene Profesoru iz serijala 'La casa de papel'. To su možda samo ishodišne referentne točke na koje sam onda dalje slagao vlastita rješenja.
Vice je prema Terezi nježan i pažljiv, ali znamo da manipulira. Postoji li trenutak u kojem mu je ona postala stvarno važna? Koliko vam znači partnerski odnos s kolegicom Margaritom Mladinić?
Tereza je Vici važna prije svega zato što predstavlja glavnu sponu s Vukasovim carstvom. Brak s njom za njega je jamstvo etabliranja u sam upravljački vrh obiteljskog poslovnog sustava. Ona mu je na neki način slatka razbibriga - s njom sve može, a ništa ne mora. Računa na njezino neiskustvo, ali se tu i tamo spotakne o njezin inat, koji ga zna iznenaditi. A što se tiče Margarite Mladinić, ona je sjajna partnerica. Na setu je s njom uvijek neki smijeh. Sjećam se da su nas na početku znali opominjati jer smo stalno nešto pjevali, ne vodeći računa o decibelima, nesvjesni da ometamo druge ljude na setu. Sve naše privatne različitosti često su predmet dobre zabave, a upravo je zabava pokretač za ono što radimo.
On je stalno korak ispred drugih. Je li to inteligencija ili dugogodišnja praksa preživljavanja?
Mislim da kod Vice to nije samo pitanje inteligencije. On je prije svega vrlo hrabar i odlučan čovjek. Život mu je očito bio izvrstan poligon za razvoj raznih vještina preživljavanja i snalaženja u različitim društvenim sferama.
Takvi ljudi vrlo brzo nauče čitati prostor, ljude i odnose. A kad to spojite s hrabrošću da povučete potez kad drugi oklijevaju, dobijete nekoga tko stalno djeluje kao da je korak ispred svih.
Koliko ste radili na fizičkoj komponenti lika - držanju, pogledu, govoru, tempu rečenice?
Tu sam dosta razmišljao jer mi je bilo važno napraviti razliku između "službenog" i "privatnog" Vice. "Službeni" Vice je onaj koji dolazi u kuću Vukas. On je možda pretjerano uglađen, odmjeren, govori gotovo književnim standardom i vrlo pažljivo kontrolira svoje držanje i tempo rečenice. On zapravo stalno promatra okolinu, odmjerava svačiji mig i pokret i unaprijed se pozicionira u situacijama koje predvidi. Tu mi je Hans Landa, odnosno način na koji ga je Christopher Waltz odigrao, bio dobar polazni model.
"Privatni" Vice je nešto opušteniji i živčaniji. Iz njega izbija zdravi temperament čovjeka koji bi mogao dolaziti s područja tromeđe između Imotskog, Posušja i Gruda. Kao da je "ispao" iz "Prosjaka i sinova", samo mnogo opasnije izdanje.
U seriju 'Divlje pčele' ste ušli s već formiranom ekipom. Kako biste opisali atmosferu na setu? Postoji li netko iz glumačke postave s kim ste se posebno povezali?
Bez obzira što sam naknadno uskočio u priču, nisam osjetio da u ičemu zaostajem. Ekipa je sjajna i uhodana i odmah prihvate "novake". Radno i privatno ozračje moraju biti u suigri, a u našoj "košnici" to jako dobro funkcionira. Nikada nam nije dosadno.
Posebno sam kliknuo s Alanom Blaževićem. Iako je između nas dvadesetak godina razlike, on u sebi nosi taj neki neopterećeni dječački duh koji svima paše. Meni osobno dobro sjeda na ovo moje zdravo ludilo. A čovjek ima humor po mom guštu, što je na setu zlata vrijedno. S Davorom Pavićem se pak znam petnaest godina i kumovi smo, a od takvog smo odnosa zasigurno uzeli najbolje za izgradnju onog odnosa između dva, možda najsukobljenija lika u seriji.
Serija je smještena u pedesete, koliko je zahtjevno glumiti u vremenskom okviru koji danas više ne postoji? Jesu li scenografija i kostimi pomogli da lakše "uronite" u to vrijeme?
U potpunosti. Kostimi i scenografija su nas doslovno usisali u ozračje pedesetih godina. Kad uđete u takav interijer i odjenete retro odjeću, sva vaša promišljanja o likovima i odnosima odmah dobiju neku dodatnu patinu. To je nešto što pred kamerom jako dobro funkcionira i puno pomaže da se glumac suživi sa zadanim okolnostima nekog prošlog vremena.
Možete li nam, koliko smijete, otkriti barem dio Vicinog plana? Je li njegov dolazak u kuću Vukas isključivo oportunistički potez ili iza svega stoji nešto osobnije?
Neću vam kvariti doživljaj jer sve što kažem bilo bi previše. Mogu samo reći da je Vice po mom mišljenju najzanimljivije napisan lik u cijeloj seriji jer igra igru u igri. On je zapravo profesionalni lopov koji u ovoj operaciji ima vrlo detaljno razrađen plan.
Koliko vam je kao glumcu izazovno igrati lika koji publika ne voli? Osjetite li ponekad potrebu da ga branite ili ga igrate bez opravdavanja?
Scenarij mi zapravo nije ostavio mnogo prostora da pravdam lik Vice Radonića, pa mi je preostalo da ga igram najšarmantnije što mogu. Zanimljivo je kako je publika prošla put od tog općeg dojma da je Vice samo jedan ljigavac i pokvarenjak do toga da danas dobar dio navija za "lopova koji krade od lopova". Mislim da su tu dobru ulogu odigrali i mali mikrotrenuci koje sam ubacio - poput gutanja cijelog jaja, specifičnih uzdaha, šeretskog ispijanja kavice dok se braća Vukasi tuku na metar udaljenosti, oslovljavanja Čavke s "kmete" ili Tereze s "kolibriću". Vrlo je vjerojatno da su i moji privatni Instagram uratci u liku Vice očito dodatno promijenili dojam kod publike.
Jeste li i vi privatno perfekcionist kao Vice?
Nisam perfekcionist. Savršeno je po ovozemaljskim standardima nedostižno, a kada ga svim silama pokušavamo dostići, često postanemo najveći neprijatelji onoga što je već odlično. Vice je zapravo samo jako uredan tip u svemu. Osim tijekom ručka - tu je pomalo profan, da ne kažem što gore, a mislim da publika to voli. Netko je napisao da poslije Vicinih scena za stolom uvijek ogladni.
Otac ste troje djece, koliko vam je obitelj oslonac u ovom poslu koji zna biti intenzivan i emocionalno zahtjevan? Postoji li nešto što vas je očinstvo naučilo, a što primjenjujete i u glumačkom radu?
Očinstvo mi je istančalo osjećaj za organiziranost, ali je dodatno nahranilo i moju zaigranost i maštu. Paradoksalno, otkako sam dobio treće dijete, tok misli mi je protočniji. Kad te život prisili da istovremeno razmišljaš o spravljanju povrtne kašice, modeliranju plastelina za vrtić i smišljanju igre za trogodišnjakinju, mozak se očito navikne na multitasking. A onda puno lakše ulaziš i u sustav karakterizacije, koji je zapravo temelj glumačkog posla.
Gledaju li vaša djeca 'Divlje pčele' i kako reagiraju na vaš lik?
Djeca su mi još premala da bi gledala seriju u cijelosti, ali sam im pokazao neke probrane isječke. Najstrašnija scena koju su vidjeli je ona u kojoj Čavka udari Vicu. Nakon toga je moja srednja kći na video poziv zvala Milana, odnosno kolegu Pavića, da mu očita bukvicu. Razgovor je završio tako da su poslali puse jedno drugom. Znaju da je sve to samo gluma i zabava, ali ponavljam, ozbiljniju konzumaciju takvog sadržaja im odgađam za neko zrelije razdoblje.
Što vas danas, nakon godina rada, još uvijek najviše uzbuđuje u glumi?
U glumi me i dalje najviše uzbuđuje njezina nepredvidivost. Svi mi pomno gradimo svoje likove i razmišljamo o scenama i zadanim okolnostima. Ali kad se fizički nađete pred kolegama i kada uživo počne gradnja toga odnosa, nikada do kraja ne znate kamo će vas u emotivnom smislu scena odnijeti. Vi znate kako je scena napisana, ali ne možete znati kakvim tonom i intenzitetom će kolega izgovoriti svoju repliku. Tu se često dogode razna iznenađenja, a upravo je i u tome jedna od ljepota ovog posla.
Koliko vas iscrpi dan snimanja? Kako najčešće punite baterije kada niste na setu ili u kazalištu?
Snimanja znaju biti iscrpljujuća, ali čovjek se navikne na taj ritam. Kad ne snimam, najviše se opuštam provodeći vrijeme s obitelji - šetnja, igra, gledanje filmova. Volim i crtati, čitati, uzeti gitaru pa nešto skladati. Meditacija, molitva. To su mi mali rituali koji me vrate u ravnotežu.
Iako publika Vicu Radonića često promatra kao manipulatora i profesionalnog igrača koji uvijek ima skriven plan, upravo ta slojevitost čini ga jednim od najzanimljivijih likova u seriji 'Divlje pčele'.
Kako otkriva Pere Eranović, iza tog hladnog i proračunatog lika krije se pažljivo izgrađena karakterizacija, ali i mnogo improvizacije i glumačke igre na setu. A dok gledatelji pokušavaju dokučiti što je zapravo Vicin pravi plan, njegova igra u Vrilu tek se zahuktava.
