U atmosferi teškoj od neizrečenih riječi, Vice je svojim hladnim i ciničnim tonom prekinuo tišinu. "A šta bi voljela, da je dulje trajalo?" upitao je, kao da se ruga svemu što su dijelili. Njegovo pitanje nije tražilo odgovor, već je služilo kao okrutni uvod u neizbježan kraj.
Jutro koje je donijelo gorku istinu
Terezin odgovor nije bio ispunjen bijesom, već dubokim, sveprožimajućim žaljenjem koje može osjetiti samo netko tko je shvatio da je cijelo vrijeme živio u laži. "Voljela bih da nije ni počelo. Da te nikad nisam ni upoznala. Eto, to bih voljela", izgovorila je slomljenim glasom, sažimajući svu bol prevarene mladosti.
'Nećeš me više vidjeti, ne boj se'
Umjesto isprike, suosjećanja ili barem trunke ljudskosti, Vice je nastavio s bešćutnom ravnodušnošću. Njegov komentar o tome hoće li Tereza "bolje proći s rođakom" samo je potvrdio da mu njezini osjećaji nikada nisu značili ništa. Za njega je ona bila samo sredstvo za postizanje cilja - ulaznica u obitelj i prilika za materijalnu korist.
Tereza je skupila posljednje atome snage kako bi mu uputila oproštajne riječi koje su bile više kletva nego pozdrav. "Znaš šta, Vice? Da Bog da te nikad više u životu ne vidjela", poručila mu je, zatvarajući vrata za sva vremena.
Njegov odgovor bio je konačan pečat na njezino slomljeno srce i potvrda njegove bezosjećajne prirode. S ledenom smirenošću, kao da govori o vremenu, odvratio je: "I nećeš, ne boj se." Ta rečenica nije bila utjeha, već obećanje. Obećanje da odlazi zauvijek, s koferima punim novca i bez ijedne mrvice kajanja, ostavljajući iza sebe pustoš.
