U ekskluzivnom razgovoru za dokumentarni serijal 'Dosje Jarak', jedan od najbrutalnijih ubojica zloglasnog Zemunskog klana, Sretko Kalinić, odlučio je prekinuti dugogodišnju šutnju. Iako u zatvoru služi maksimalnu kaznu od 40 godina zbog ubojstava, otmica i sudjelovanje u atentatu na premijera Zorana Đinđića, Kalinićeva glavna preokupacija nije kajanje, već ispravljanje slike o sebi – slike koju, kako tvrdi, nisu stvorila njegova djela, već mediji i bivši suradnici.
Sretko Kalinić, čovjek koji izbjegava medije i čija se riječ rijetko čuje izvan zatvorskih zidina, odlučio je progovoriti "iz uvjerenja", kako bi ispričao svoju verziju priče. Umjesto sudnice, za svoju obranu od najmonstruoznijih optužbi odabrao je pisanje knjiga i ovaj ekskluzivni intervju, svjestan da je to jedini način da pokuša kontrolirati narativ o čovjeku kojeg javnost poznaje pod nadimkom 'Zver'.
Zver ili Beli?
U podzemlju i među suradnicima, Kalinić je bio poznat kao 'Beli'. Međutim, u javnosti se urezao nadimak 'Zver', koji je postao sinonim za njegovu okrutnost. Taj nadimak, kako se otkriva, nije potekao iz kriminalnog miljea, već je medijska konstrukcija nastala nakon što je jedan od svjedoka opisao Kalinićevo postupanje prilikom jednog ubojstva- da je bio "poput zvijeri".
Za Kalinića, odbacivanje nadimka 'Zver' prvi je korak u njegovoj "misiji" da se distancira od slike neuračunljivog monstruma i predstavi kao hladni, profesionalni ubojica.
"Gledao sam, ali nisam pravio gulaš"
Središnja točka Kalinićeva intervjua jest demantiranje najjezivije priče koja o njemu kruži – one da je nakon ubojstva člana klana Milana Jurišića u Madridu njegovo tijelo samljeo u stroju za meso, skuhao gulaš i poslužio ga drugom članu klana. Tu je optužbu prvi iznio njegov bivši suradnik Miloš Simović, a ona je Kalinića zacementirala u javnoj percepciji kao - kanibala.
"Najveća i najmonstruoznija laž koja kruži o meni je da sam pravio gulaš od Milana Jurišića. To je izmislio Miloš Simović da bi me predstavio kao nekakvog monstruma", ogorčeno je izjavio Kalinić u telefonskom razgovoru iz zatvora.
Zbog te ga je priče, tvrdi, u Zagrebu nakon uhićenja nitko od odvjetnika nije htio braniti. Ipak, na izravno pitanje je li istina da je Jurišićevo tijelo samljeveno, Kalinić daje zapanjujući odgovor koji otkriva svu dubinu njegove izopačene psihe.
"Ja to nisam radio. Ali bio sam tamo, da. Sve sam to gledao", priznaje hladnokrvno, ne poričući da je svjedočio komadanju i uništavanju tijela.
Novinarka Marijana Čikić, koja ga je i intervjuirala, primjećuje taj paradoks: "On dozvoljava da ga netko prozove ubojicom. On zna da to jest. Ali on ne misli da je monstrum. Takve stvari, tvrdi, nikada nije radio." Za Kalinića, postoji jasna granica između ubijanja i iživljavanja.
Knjige kao oružje istine
Budući da uporno odbija intervjue, Kalinić je svoj glas pronašao u pisanju. Iz najstrože čuvanog dijela zatvora u Srbiji napisao je dvije knjige u kojima se obračunava s bivšim suradnicima iz Zemunskog klana, a trenutno piše i treću. Knjige su postale njegovo bojno polje na kojem iznosi svoju istinu, optužuje druge za izdaju i, prije svega, pokušava oprati ljagu s vlastitog imena – barem od onih najgorih optužbi.
Iako je osuđen za zločine koji lede krv u žilama, Sretko Kalinić i dalje vodi svoju posljednju bitku – onu za vlastitu ostavštinu. Ne traži oprost niti pokazuje trunku kajanja. Umjesto toga, od javnosti traži da ga ne pamti kao zvijer i kanibala, već "samo" kao jednog od najefikasnijih i najbrutalnijih plaćenih ubojica na ovim prostorima.
