Slučaj je zaključen, a napetost koja je danima visjela u zraku napokon je popustila. Vođena osjećajem olakšanja, Marina je ostavila Ramljaku glasovnu poruku u kojoj je otkrila stranu sebe koju rijetko pokazuje:
"Bok Ramljak, ja sam, Marina. Rekla sam samoj sebi da moram proslaviti, tako da kupila sam karte. Zagrebački limeni orkestar svira u osam sati, pa ako želiš, možemo prije toga otići u ovaj tvoj omiljeni kineski restoran... Pa eto, ako hoćeš, mislim, možemo..."
Bio je to poziv skrojen po Ramljakovoj mjeri. Iako je u poslu uvijek oštra i samouvjerena, njezina je poruka odisala dotom ranjivosti dok je pokušavala zvučati ležerno i ponuditi priliku za druženje izvan iznurene policijske postaje.
Prazna stolica u restoranu azijske hrane
Nažalost, Tomislav je ostao gluh na njezin poziv. Večer koja je trebala biti proslava zajedničkog uspjeha pretvorila se u podsjetnik na nepremošteni jaz između poslovnog i privatnog života.
Njezin trud i hrabrost da napravi prvi korak nisu naišli na odgovor - Ramljak se jednostavno nije pojavio. Dok na terenu djeluju kao nezaustavljiv tim, njihov osobni odnos i dalje ostaje labirint neizgovorenih riječi i propuštenih prilika.
