Nakon 19 dana neprekidnog rada u Švedskoj i Danskoj te neprospavane noći, Ines Goda Forjan je u RTL Direktu otvoreno govorila o umoru, emocijama, ali i o tome zašto je ova medalja bila veće iznenađenje nego što se danas možda čini.
"Još se nisam naspavala, ali i to će doći"
Na pitanje je li se nakon svega uspjela barem malo oporaviti, odgovor je bio iskren i bez uljepšavanja.
"Nisam, još uvijek je prerano. Još se nisam dovoljno naspavala, ali doći će i to. Dobila sam nekoliko slobodnih dana i to će mi stvarno trebati", rekla je, priznajući koliko je iscrpljujuće bilo pratiti prvenstvo iz dana u dan, bez pravog odmora.
Fotografija koja je obišla regiju: "Bio je to trenutak čiste emocije"
Jedan od simbola prvenstva postala je fotografija na kojoj Ines grli kapetana Ivana Martinovića, trenutak koji je, kako kaže, nastao potpuno spontano.
"Nisam imala pojma da nas netko fotografira, a kamoli da će ta fotografija postati viralna. Ivan je došao na flash-poziciju, bio je potpuno izvan sebe, govorio je da ne zna što se upravo dogodilo. Rekla sam mu: 'Vi ste u polufinalu', i on je samo počeo plakati. To su bile suze radosnice, čista emocija", ispričala je.
Upravo ta iskrenost i nefiltrirana reakcija, smatra, razlog su zašto je fotografija tako snažno odjeknula među navijačima.
Prvenstvo koje je promijenilo očekivanja
Iako se danas govori o velikom uspjehu, Ines priznaje da atmosfera prije prvenstva nije bila euforična.
"Imala sam dojam da je vladalo mišljenje kako će biti teško ponoviti uspjeh sa Svjetskog prvenstva. I ja sam prije Europskog prvenstva bila oprezna, čak i pomalo u strahu. Nadala sam se borbi za polufinale, ali da sam čvrsto vjerovala u medalju - nisam. Iskreno to priznajem."
Upravo zato je bronca doživljena kao još veće iznenađenje.
"Dva velika natjecanja zaredom, dvije medalje u godinu dana, to je strašno teško. Europsko prvenstvo je čak i zahtjevnije od svjetskog. To je za svaki respekt, naklon do poda."
Tajna uspjeha? "Hladna glava Dagura Sigurdssona"
Velik dio razgovora bio je posvećen izborniku Daguru Sigurdssonu i njegovom pristupu momčadi. Ines je iz prve ruke imala priliku čuti i vidjeti kako funkcionira.
"On je vrhunski stručnjak, ali mislim da je ključ u njegovoj mirnoći i disciplini. Uvijek isti izraz lica, hladna glava. Ne pokušava biti prijatelj s igračima, ne sjedi s njima na kavama. On odrađuje posao."
Za razliku od nekih prijašnjih izbornika, upravo takav profesionalni, distancirani pristup očito je bio ono što je ovoj generaciji trebalo.
"Iako je 'hladni Islanđanin', vrlo brzo ih je razumio i pridobio. Dogodio se klik i to se vidjelo na terenu."
Iz prvog reda: "Imam osjećaj kao da sam i ja odigrala utakmicu"
Kao pitch-reporterica, Ines je utakmice pratila doslovno s klupe.
"Vidim sve, čujem sve - kako se bodre, što govori izbornik, kako međusobno komuniciraju. Nekad zaboravim da sam u kadru, ali pokušavam ostati normalna i pristojna", rekla je uz smijeh.
Najzahtjevniji dio posla, priznaje, dolazi odmah nakon posljednjeg zvižduka.
"U par minuta moraš se sabrati, biti objektivan, znati što pitaš, a svi smo tada još 'vrućih glava'. Nekad tih nekoliko minuta prođe u sekundi, a nekad traje kao vječnost."
Doček za pamćenje: "Noge su mi se odsjekle"
Vrhunac svega bio je doček pred više od 70 tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića, i to bez ikakve ozbiljne pripreme.
"U 13:30 sam saznala da vodim program, a u 18 sati sam bila na pozornici. Kad sam izašla i vidjela to more ljudi, pomislila sam: 'Ja ovo ne mogu.' Noge su mi se odsjekle."
Ipak, publika to nije primijetila.
"Nisam ni znala da imam to u sebi, ali nekako je izašlo. Sve se dogodilo brzo i neplanirano, ali na kraju sam sretna i zahvalna što sam bila dio toga."
Za kraj je uz smijeh razbijen i "mit o ljubičastom sakou", koji su neki povezivali s porazima.
"Sreća da je prvenstvo završilo i da imamo medalju. Nadam se da ovo ljubičasto više nikome neće donijeti nesreću."
