Samo nekoliko dana nakon poroda, Monika je za RTL.hr otvoreno progovorila o prvim trenucima s kćerkicom, emocijama koje je proživjela tijekom carskog reza, podršci partnera i obitelji, ali i o potpuno novom svijetu koji joj se otvorio dolaskom bebe.

Sve mi je još potpuno novo, rodila sam prije svega par dana i još se ni emocije ni dojmovi nisu slegli. Presretna sam naravno i svako malo otkrijem neku novu emociju koji se stvori i prema kćeri i prema situaciji.

Potpuno mi je nestvarno. Mislim da će i mozgu i tijelu trebati neko vrijeme da u potpunosti shvati situaciju i da ja osvijestim da se to sve zaista dogodilo i da je to moje dijete. Ipak je to veliki događaj tako da većinu vremena samo gledam u nju i proučavam je. Pokušavam je što detaljnije zapamtiti ovako malenu, ali i što bolje upoznati kako bi nam bilo lakše kasnije.

Iznenađujuće dobro. Imala sam veliki strah jer je u pitanju bio elektivni carski rez na indikaciju i meni ujedno prva operacija u životu i prvi odlazak u operacijsku salu. Znala sam da sam u najsigurnijim rukama i tim u KBC-u Sestre milosrdnice je bio zaista vrhunski, ali ono što mi je najviše trebalo je upravo emocionalna podrška, a to sam i dobila i vječno ću im svima biti neopisivo zahvalna na tome. U ovom procesu moje trudnoće upoznala sam toliko izvrsnih stručnjaka, ali prije svega ljudi s empatijom. I zato će mi odjeli trudničke patologije, ginekologije, porodništva, anestezije, babinjača pa i urologije i radiologije u toj bolnici ostati u posebnom sjećanju. Hvala im svima!

Bila sam u epiduralnoj anesteziji pa sam bila budna i imala sam tu privilegiju čuti prvi plač i odmah je vidjeti. Bio je to zaista poseban trenutak! Jednako tako nestvaran, a ujedno i predivan. Cijeli postupak mi je malo i u magli od svih lijekova, vjerojatno sam pričala gluposti i bila emotivna jer je to karakteristično za mene pod bilo kakvim lijekovima, ali trenutak kad su je prislonili uz moje lice je bilo nešto posebno. Pomazila sam je po čelu i to sjećanje ne može biti bistrije nego što je.

Osjećaj ponosa na nas dvije. Prvo sam ponosna što smo izdržale sve što se događalo tijekom trudnoće, onda sam ponosna na to kako smo podnijele porod i jako sam ponosna na to kako se snalazimo sad kad smo napokon zajedno. Dobro nam ide i svaki dan je naša mala, zajednička pobjeda.

Paaa sad.. više-manje jesam, ali to isto moram zahvaliti odjelu babinjača i predivnim sestrama koje kad su vidjele da mi baš nije najbolje i da sam premorena još od operacije su bez problema uzele malenu i čuvale je, a ja sam zaspala kao top i probudila se za 3 sata potpuno zbunjena. Iskreno, bilo je to najbolje spavanje ikad!

To vam još ne znam reći jer tek sada izlazimo iz bolnice pa ćemo vidjeti, ali već smo se dogovorili da noćne smjene preuzimam ja, a Ante će dnevne. Meni nije problem biti budna po noći za razliku od Ante koji je velika noćna spavalica, a ja s druge strane volim spavati po danu pa je to idealno jer smo se bez problema dogovorili tko će kada preuzeti smjenu. Imamo i baku uz sebe stoga mislim da će nam svima biti jako lijepo.

U početku je bila mirna, ali ubrzo je pokazala da itekako ima karakter i da vrlo glasno negoduje kad joj nešto ne odgovora. Voli se mrštiti ali se u snu već smije pa me Ante zeza da je na mene jer kaže da i meni pobjegne osmijeh kad mislim da me nitko ne gleda i tad sve maske padaju.

Svi su naravno u transu, pozitivnoj nevjerici i velikoj ljubavi. Zajedno se privikavamo na sve, i stalno smo u kontaktu, šaljemo videa, fotografije, komentiramo... u svakom slučaju nam je zaokupila svu pažnju.

Mislim da je to bilo naše prvo zajedničko hranjenje kad su je doveli meni u sobu. Uspjele smo papati, nakon toga se preslatko podrignula 3 puta i onda je samo naslonila glavicu i zaspala mi na ramenu. Osjetila sam neopisiv ponos na nas i to sam nekako percipirala kao početak našeg predivnog druženja.

Osim neopisive potrebe da je zaštitim koja se stvorila u toj sekundi kad sam je vidjela i ne prolazi, za sad nema. Vjerujem da sam, gledajući svoju majku koja je bila i još uvijek je predivna majka, prilično dobro upoznata sa svime što majčinstvo nosi. Ono što će me sigurno iznenaditi je intenzitet svega toga. Jedno je gledati nju cijeli život i učiti od nje, a nešto posve drugo iskusiti to i na svojoj koži. A tek sam krenula.

Meni podrška partnera i obitelji uvijek neizmjerno puno znači. Naravno da mi sad znači, ali i treba još i puno više nego inače. Mogu samo biti zahvalna i sretna što ih imam takve kakvi jesu.

Za sad sam i fizički i emocionalno skroz ok. Naravno, carski rez je operacija i bolovi postoje, ali sretna sam što sam od početka mobilna, mogu sjediti, hodati, stajati... nije da ne boli ali je izdrživo i oporavak je krenuo nekim svojim tokom. A što se emocionalnog dijela tiče, još je rano ali ću svakako obratiti posebnu pozornost da ne bi nastupio neki jači baby blues ili postporođajna depresija. Dosta sam se educirala po tom pitanju tako da mogu reagirati na vrijeme, ali nadam se da će sve biti ok.

Da ga provodimo u miru, zdravlju, ljubavi i strpljenju. Smatram to glavnim sastojcima za sretnu obitelj. A začini su povremeno dobrodošli, samo neka budu blagi.