Ostani doma
TV novosti

INTERVJU

Legendarna Klaudija Bubalo o Svjetskom ženskom rukometnom prvenstvu: 'Po meni se Mičijević podigla na jednu vrhunsku razinu'

Siječanj na RTL-u već je više od deset godina rezerviran za rukometaše, no ovog će prosinca gledatelji ekskluzivno moći uživati i u utakmicama popularnih ''kraljica šoka'' pred kojima je nastup na svjetskom prvenstvu

Vezana vijest

Svjetsko rukometno prvenstvo za žene
NE PROPUSTITE! Svjetsko žensko rukometno prvenstvo ovog prosinca ekskluzivno na RTL-u!

Klaudija Bubalo, legendarna rukometna reprezentativka, igračica klubova Lokomotiva i Metz te osoba koja i danas drži rekord u broju danih golova tijekom karijere, pridružila se ekipi RTL-a tijekom Svjetskog ženskog rukometnog prvenstva, a u intervjuu za RTL.hr osvrnula se na svoju uspješnu karijeru, ali i otkrila po čemu se današnje rukometašice razlikuju od onih njezine generacije, tko bi Hrvaticama mogao biti najveća prijetnja, ali tko je naš reprezentacijski adut. 

Svoju rukometnu karijeru započeli ste u klubu Lokomotiva. Sa 170 nastupa bili ste rekorderka Hrvatske ženske rukometne reprezentacije te ste poslije otišli igrati u inozemstvo. Igrali ste na velikim natjecanjima, osvajali medalje… Postoji li nešto u sportskoj karijeri što niste ostvarili, a jako ste htjeli?

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

 Jedina sam od cijele ekipe koja je odigrala i prvi i stoti nastup za hrvatsku reprezentaciju i igrala sam od 1991. godine do 1998. kad sam otišla u inozemstvo, a onda sam se ponovno vratila.

U karijeri ste zabili oko 700 golova, što je i danas rekord, no, mislite li da u ovoj reprezentaciji ima netko tko bi u budućnosti mogao doseći vaš broj golova?

Još sam uvijek rekorderka po golovima, a po nastupima više nisam. Zabila sam preko 760 golova. Nedavno sam pročitala podatak da danas njih 16 djevojaka nema golova i nastupa koliko sam ja sama imala, ali to samo pokazuje koliko smo mi prije bili više na međunarodnoj sceni i igrali razne turnire i prvenstva pa smo sve imale puno više nastupa. Djevojke su sad u nekim zrelim igraćim godinama od 25, 26, 27 godina, a sve imaju po četrdesetak nastupa i ovo će im biti prvo svjetsko prvenstvo.

S obzirom da ja od 2003. ne igram, istaknula bih još i Andreu Penezić koja je bila na nekih stotinjak golova, međutim, Andrea je odustala od aktivnog igranja za reprezentaciju nešto malo prije nego je završila svoju karijeru. Osim nje, nisam sigurna, no mi smo ranije igrali puno duži period nego što je to danas uobičajeno i bile smo puno više u pogonu. Nekako nas je ta želja za rezultatom i igrom gurala naprijed i držala nad da budemo dugo uz reprezentaciju.

Svoju karijeru ste nakon Hrvatske nastavili u Francuskoj igrajući za METZ, a tamo ste s klubom osvojili francusko prvenstvo i kup. Kako vam je bilo u tom klubu?

Bila sam u vrhunskom francuskom klubu koji i dan danas ima taj renome. Bila sam prva internacionalna igračica iz Hrvatske i to je bilo 1998. godine, a ostala sam ondje do 2003. godine. Uzimam si za pravo reći da sam otvorila vrata drugim igračicama prema Francuskoj i inozemstvu. Čak sam na njihovoj 60. godišnjici kluba proglašena najboljom vanjskom igračicom. Oni i dalje igraju na visokoj razini, vrlo su organizirani klub i godinama igraju Ligu prvaka.

Croatia Cup 2003. godine, Hrvatska - Makedonija

Je li iskustvo života u Francuskoj, kako privatno tako i sportski, utjecalo na vas?

Definitivno da, ja sam otišla u zrelim godinama, a po meni su zrele igraće godine od nekih 27 – 29 godina, iako bi netko već rekao da je to kraj. No ostvarila sam sve što sam trebala ostvariti u Hrvatskoj, stekla sam renome, iskustvo, postala sam prepoznatljivo ime i prezime, a jedina otežavajuća okolnost mi je bila ta što sam bila pred kraj fakulteta pa nisam još diplomirala jer sam bila u profesionalnom sportu. Planirala sam u Francuskoj ostati dvije godine, a ostala sam četiri. Jedno predivno životno iskustvo. Kvaliteta i organizacija kluba je bila jako dobra.

Ondje sam naučila da ne moraš uvijek biti najbolji i da te ne treba brinuti što pišu novine, nego je uvijek važan onaj dio koliko sebe daješ u igru. Svjesni smo da sportaši nisu roboti i jasno je da će jedan dan igra biti bolja, a drugi dan da će kvaliteta učinka biti možda slabija, ali dok daješ sve od sebe - to je najvažnije.

Naučila sam jezik i stekla prijateljstva za cijeli život. To je bio profesionalni klub i bilo je puno strankinja. U tom periodu je sa mnom ondje bila kolegica iz Hrvatske Ivanka Hrgović, pa kolegica iz Slovenije, iz Srbije, iz Angole, Mađarske, Koreje…  Još sam uvijek u kontaktu s nekima od njih, spojile smo se na društvenim mrežama. Iako godine i životne obaveze učine svoje, u ovom slučaju su nam društvene mreže pomogle jer smo tako obnovile kontakte i s nekima sam se i uživo vidjela.

Kad sam se vratila iz Francuske uspjela sam diplomirati i sve se posložilo. No to mi je bio prvi izlazak iz Hrvatske i kad tako odlazite u klub gdje ne znate nikog i na nepoznato mjesto, jako je važno da ste zrela osoba i da imate realna očekivanja od sebe. Velik je pritisak kad odete negdje gdje ne znate jezik ni ljude, imate novog trenera i očekivanja, ali ja sam već ondje otišla kao formirana osoba i igračica pa mi je to bilo lakše.

Po čemu se rukometašice danas možda razlikuju od onih vaše generacije?

Danas je sve drugačije, klubovi se prilagođavaju igračicama da im pomognu te im omoguće da na jednaki način mogu razvijati sportsku karijeru, a u isto vrijeme se i akademski obrazovati. Ja kao direktorica kluba, ali i svi ostali koji vode klub žele da je obrazovanje sastavni dio jedne kompletne osobe i kompletnog sportaša. Tu se onda pokaže da oni koji su dobro organizirani mogu sve uskladiti – i obrazovanje i sport.

Kad sam odlazila u Francusku, meni je bilo teško odvojiti se od supruga i obitelji, a danas je djevojkama to puno lakše zbog globalnog svijeta, dostupnosti informacija, video poziva, društvenih mreža, tehnologije, prijevoza. U moje je vrijeme to bilo nedostupno i telefon bio jako skup pa nije bilo tako jednostavno biti odvojen preko 1000 kilometara od svih, a danas je to ipak malo drugačije i možda lakše.

2016. tijekom utakmice ZRK Lokomotiva - ZRK Koka Varaždin

Što smatrate krunom svoje sportske karijere?

Imala sam nekoliko ozljeda koljena i unatoč tome sam i dalje igrala. Nekako smatram da mi je sport dao upornost, borbenost i poriv da stalno idem do svojih krajnjih granica i granica izdržljivosti. Tako da bih kao vrlo važan faktor izdvojila svoju upornost. A izdvojila bih još i svoje prvo prvenstvo u reprezentaciji, kup Hrvatske 1991. i tih nekoliko godina igranja za Hrvatsku. To je bio poseban period i početak je bio vrlo emotivan. Igrali smo po Hrvatskoj i po vani, a to je bilo razdoblje kojeg se najradije sjećam. Još mogu reći da su mi sve pobjede su mi drage, a svi porazi su malo tužni.

 Ove godine žensko rukometno prvenstvo gledatelji će moći pratiti na RTL-u. Vi ste se našli u ulozi komentatorice, jeste li uopće dvojili?

Zahvalna sam RTL-u na prilici i nadam se da ću je opravdati. No to nije laka uloga, inače se divim komentatorima jer uvijek treba zadržati onaj navijački dio koji imate u sebi. A kako ja sve utakmice gledam kao navijač, onda će mi biti teško obuzdati taj navijački duh i biti objektivna, no nadam se da će gledatelji i slušatelji biti zadovoljni. Trudim se biti što bolja i kolega Filip Brkić je odličan, puno mi pomaže tako da se nadam da će sve proći dobro.

Tko bi, po vašem cijenjenom mišljenju, mogao Hrvaticama biti najveća prijetnja na ovom prvenstvu?

U tom drugom dijelu kad se skupine križaju spajamo se sa Španjolskom, Austrijom, Argentinom i Kinom. Tu je domaćin, Španjolska, koji obično dobro prođe i domaćin obično napravi dobar rezultat.

Što je najveća snaga naše ženske reprezentacije? Tko će po vašem mišljenju biti nositeljice naše igre na prvenstvu?

Nositelji igre su se već kristalizirali kroz prvenstvo u Danskoj i to je jasno. Po meni se Mičijević podigla na jednu vrhunsku razinu na tom Europskom prvenstvu, održava formu i nadam se da će to tako biti sad i na Svjetskom prvenstvu. Uz to, imamo dobre vanjske igrače, izbornik je izabrao njih šest vanjskih i većina njih je bila na Europskom prvenstvu.

Također, svaka djevojka ima svoje kvalitete, a ono što podiže razinu kvalitete igre je što svaka od njih točno zna koja je njihova uloga u igri i timu. Uz to, njihova snaga te njihovo zajedništvo i osmjeh pokazuju njihov pravi sportski duh, a to je veselje i uživanje u prezentaciji igre. To su najbolje pokazale na  Europskom prvenstvu i stvarno su nas oduševile sve zajedno.

Klaudija Bubalo kao direktorica Lokomotive 2010. godine

Što mislite, kolika su očekivanja od naše reprezentacije i koji plasman bi mogli imati na ovom prvenstvu?

Ovo je sad jedan test, one su dovoljno mlade da mogu odraditi jednu veliku igru. Način na koji odlaze na ovo prvenstvo je drugačiji od svega dosad. Na Europsko prvenstvo su otišle potiho, ne znam da li je netko znao da odlaze, i do prvih pobjeda i stavljanje fokusa na sebe dobrim rezultatima nitko im nije davao velike šanse niti imao očekivanja.

Onda se to drastično promijenilo, ostvarile su vrhunski rezultat i osvojile medalju te na ovo prvenstvo idu s puno većom pratnjom i zanimanjem javnosti. Na Europskom prvenstvu su bile iznenađenje, sad više nisu, sad su, usuđujem se reći, i jedan od favorita. Po meni su Norveška i Francuska uvijek favoriti, ali u nekom krugu od pet do šest reprezentacija definitivno vidim Hrvatsku. A javnost i svi očekuju, ako ništa drugo, rezultat s Europskog prvenstva i osvajanje medalje. Vjerujem da će se cure dobro pripremiti, da će ići utakmicu po utakmicu i sav taj vanjski utjecaj i očekivanja odmaknuti od sebe i pokazati koliko vrijede bez pritiska.  

Naposljetku, što biste poručili/savjetovali djevojčicama i dječacima koji tek kreću u svijet rukometa?

Dalek je put do profesionalnog sporta, ali ono što bih svima savjetovala koji se žele baviti sportom, posebno rukometom, je da treba imati želju jer je rukomet vrlo zahtjevan sport. Ali svima bih savjetovala da se bave sportom jer je dobro prvenstveno zbog zdravlja i tjelesne aktivnosti. No sport te izgradi kao osobu puno ranije. Sport je egzaktan, tu su važni rezultati i jučer si mogao biti najbolji, a danas više nisi. U sportu se gleda prošlost jer je svaki dan novi trening, nova dokazivanja, nove želje za rezultatima i uspjehom, novi motivi i nema odustajanja.

Ponekad se i nakon teških trenutaka i ozljeda vraćate u igru, to je odricanje i psihički i fizički napor. Djeca danas žive da im je sve dostupno i nemaju nekih odricanja, ali ako se lijepo posložiš i dobro organiziraš imaš vrijeme i za školu, druženja i sport.

 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!