Ostani doma
Kolumne / Boba Đuderija

Kolumna Bobe Đuderije

Trebamo si pogledati u oči. I vidjeti strah. Nemoć. Umor. I pitati, bojite li se bolesti, otkaza, siromaštva

Trebamo si pogledati u oči. I vidjeti strah. Nemoć. Umor. I pitati, bojite li se bolesti, otkaza, siromaštva
RTL

To malo biće prestravljeno je možda od samog početka ove situacije i cijelo to vrijeme vrijedno prati online nastavu i radi sve što se od nje očekuje. A strah je u njoj rastao dok je nije nadrastao...

Imam tu jednu susjedu, majku dvoje djece. Poštujući mjere izolacije, neki dan se do sita napričasmo – preko balkona. Prevrtjevši sve aktualne teme, došle smo i do teme njene djece i pitanja kako ona podnose trenutnu situaciju. Dječak, koji ide u 6. razred, kaže, djeluje kao da ga sve ovo nije previše uznemirilo. Međutim, s djevojčicom, učenicom 4. razreda osnovne škole, ima problema. Kakvih problema, upitala sam je.

Pa eto, neki dan malenu je zabolio stomak. To samo po sebi nije ništa strašno, pa ni neuobičajeno. Najčešće to bude pitanje probave, malo zasmeta pa se riješi. Ovaj put njena kćer je, tužeći se na bol u stomaku, imala prestravljeni izraz lica. Oči su joj bile pune straha. Majka je shvatila da ovo nije samo stvar benignog probavnog problema, da tu ima još nešto. Počela je malenoj oprezno postavljati pitanja dok, malo pomalo, nije došla do pitanja "Zlato, bojiš li se ti nečega?" "Da" izustila je kći tiho. "Bojiš li se ovog virusa?"

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Opet tiho "da".

"Misliš da te boli stomak jer si se zarazila?"

Na to pitanje djevojčica je briznula u plač. Grčeviti, teški plač kao rezultat svih neizgovorenih strahova i strepnji. Moja susjeda je bila zaprepaštena činjenicom da, koliko god je kao žena koja se posvetila kući i odgoju djece (jer si to može financijski priuštiti i jer to voli), uvijek bila uz svoju djecu, nije uočila što se događa u glavi njenog djeteta.

Nije lako doći do dječjih duša

Nekako joj je promaklo. Nekako, zato što nije lako uvijek doći do dječjih duša i zato što djeca ne znaju verbalizirati svoje emocije kao odrasli. A da budemo pošteni, ne znaju to čak ni mnogi odrasli. Promaklo joj je to unatoč činjenici da je s djecom puno razgovarala, sve po naputcima psihologa, pedagoga i svih mogućih savjetnika koje je pronašla na internetu. To malo biće prestravljeno je možda od samog početka ove situacije i cijelo to vrijeme vrijedno prati online nastavu i radi sve što se od nje očekuje. A strah je u njoj rastao dok je nije nadrastao i ispoljio se prvo kao bol u stomaku, a onda kao provala suza nakon koje ju je mama satima smirivala i ponovo s njom o svemu razgovarala. Nakon svega, kad je dijete bilo koliko toliko umireno i utješeno, moja susjeda je osjetila da sad njoj treba pomoć.

Ja nisam stručna osoba, i nisam joj bog zna kako mogla pomoći, ali sam je mogla bar saslušati a što joj je, očito, bilo jako potrebno.

Pa sam tako slušala.

O tome kako ona i muž zajedničkim snagama jedva uspijevaju pratiti online nastavu svoje djece i jedva uspijevaju pomoći im. A dovoljno su obrazovani i financijski relativno sigurni čak i na duži rok. I oboje su kući trenutno.

O tome kako u razredu njene kćeri ima djece s roditeljima koji ne znaju ni uključiti laptop ili tablet. Kako ima, na primjer, jedna obitelj s troje djece i samo jednim tabletom. Dok svi dočekaju svoj red, škola im potraje doslovno cijeli dan.

Ima i obitelj samohrane majke koja nema kome ostaviti djecu, a kamoli da toj djeci netko može asistirati tijekom nastave.

"Što su rađali djecu?"

O tome kako dosta roditelja puca po šavovima, a što se tek događa, ali stvarno događa u glavama i dušama njihove djece, tko zna uspijevaju li uočiti i saznati. Ako i uoče, znaju li im pomoći dok istovremeno i njima samima treba pomoć? Dok se nemali broj roditelja brine o osnovnoj egzistenciji, dok ih je popriličan broj ostao bez ikakvih prihoda i posla...?

I onda, da stvar bude još i bolja, po internetu, fejsu i raznim forumima, čitaju osuđujuće, otrovne komentare kako su takvi roditelji, oni koji se usude javno iznijeti svoje probleme tehničke, financijske, emotivne, psihičke ili bilo kakve druge prirode "neodgovorni" i "što su rađali djecu ako se nisu sposobni brinuti o njima".

I nastavlja:

"Ali znaš, nastavnicima nije ništa lakše. Znam jednu nastavnicu koja također ima troje djece, a samo jedan laptop u kući. Znači, ona mora raditi svoj posao, njena djeca moraju pratiti online nastavu, i sve to s jednim jedinim laptopom. Kad i kako uopće uspiju bilo što od svojih obaveza odraditi?"

Sve ovo bilo je teško za slušati, ali i lijepo vidjeti da se, kao roditelj, nije nabacila kamenjem na nastavnike.

Sjetilo me to na priču moje prijateljice, profesorice. Kaže da, između svega ostalog, svaki nastavnik ima 20 sati tjedno. To podrazumijeva hrpu rada na računalu, snimaka, a pritom još mnogi izrađuju kvizove za ponavljanje gradiva, slažu prezentacije, osmišljavaju istraživačke zadatke, ocjenjuju svakome najmanje jednu zadaću tjedno, dogovaraju se za ispravke i ispitivanja preko Skypea. Najgore je, ipak, što su neprestano, ali NEPRESTANO dostupni. Učenici joj pišu od 8 ujutro do ponoći na WhatsApp, a ona im je dužna bilo kada odgovoriti na sve, jer oni svoje zadatke moraju moći rješavati bilo kada (nemaju svi računalo u isto vrijeme).

Roditelji, djeca, nastavnici... U svakoj skupini toliko brzinskog prebacivanja na novi način života, toliko neizvjesnosti, straha, stvarnih egzistencijalnih problema, i onda, što se događa?

Kakofonija optužbi

Ping pong nabacivanje s jedne na drugu stranu. Kakofonija optužbi. Nemogućnost razumijevanja ili manjak volje da se malo hoda u tuđim cipelama. Pucanje po šavovima pri kojem je valjda pucanje lakše podnijeti ako roditelje proglasimo nesposobnima da se brinu za vlastitu djecu, nastavnike nesposobne da obavljaju vlastiti posao a djecu razmaženom, lijenom i dokonom? Zaboravljamo da su sve ove tri skupine i u normalnim i u nenormalnim okolnostima uvijek žrtve ne jedni drugih, nego sustava kojemu se svi moraju pokoravati. Taj sustav je nemoguće pobijediti, protiv njega se uglavnom ne isplati boriti. Ali možda trebamo pokušati jedni drugima sve skupa ne otežavati.

Možda treba pogledati nekome u oči, pa u tim očima vidjeti goli strah. I nemoć i umor. Zapitati nekoga boji li se bolesti, otkaza, siromaštva.

Možda u svakome od nas trenutno prestravljeno šuti jedna mala djevojčica, dok naizgled savršeno funkcionira. Možda ide u 4. razred osnovne, možda je uskoro maturant/ica, ili je nastavnik/ica ili je nečija baka/djed.

Može biti da griješim, ali čini mi se da bi zbog pitanja "Bojiš li se?", zbog malo razumijevanja i ljudskosti, ta djevojčica u svakome od nas briznula u plač.

Reci što misliš!