Ostani doma
Kolumne / Boba Đuderija

Kolumna Bobe Đuderije

Milenijski zagrljaj u godini zabranjenih zagrljaja: Na koljenima možda jesmo, ali nećemo odustati

Milenijski zagrljaj u godini zabranjenih zagrljaja: Na koljenima možda jesmo, ali nećemo odustati
Pixsell

Stisne se čovjeku grlo, dobije tu ogromnu potrebu da zaštiti, da utješi, da zagrli, u godini zabranjenih, ukinutih zagrljaja, da zagrli sve te ljude, a zna da ne može.

Najgora pomisao od svih misli u životu je ona da je nebo iznad nas ravnodušno. A takvih trenutaka razarajuće malodušnosti bude na čovjekovom putu mnogo i često. Čak i oni koji vjeruju u moćnu višu silu koja bi u ključnim trenucima trebala pokazati da nismo sami i da "netko to od gore vidi sve", čak i oni ponekad pogledaju prema tom gore i zapitaju se "Gdje si? Zašto ovo dopuštaš?". To je ono kad nesreće bude previše, kad postane nepodnošljivo, kad sve u što smo vjerovali i za što smo se u našem postojanju držali, preko noći izgubi svaki smisao.

Tako je nepodnošljivo bilo i zadnjih dana ove proklete godine. Onda kad se tlo zatreslo toliko jako da je nebo palo na Zemlju i poklopilo nas. Kad su ljudi bježali iz svojih kuća u pidžamama, zaklanjali djecu svojim tijelima, kad su nam do ušiju doprli krici koje nitko od nas, nikada, neće zaboraviti.

To je valjda trebao biti trijumfalni zadnji ugriz zvijeri od 2020. godine, užas svih užasa, zadnje, cinično obrušavanje neba na nas. Udarac koji bi u nama ubio i one zadnje mrvice vjere u bolje sutra.

Vezana vijest

starac more galebovi

Sve se zaustavilo u pokretu, kao u onoj bajci o Trnoružici 

I nije znao čovjek kud bi prije gledao, a onda skretao pogled od prizora koji su bili tim nepodnošljiviji što je nama, sretnijima, nama kojima se tlo ispod nogu nije treslo, bilo jasnije koliko smo pred svim tim užasom nemoćni. Kao da nam je svima u istom trenutku zastao dah. Sve se zaustavilo u pokretu, kao u onoj bajci o Trnoružici i kao da se više nikada nećemo pomaknuti niti prodisati. Zanijemili smo svi na trenutak, kroz glavu su sumanuto i bijesno prolazile na tisuće pitanja, i pitanje svih pitanja – zašto? Zašto nakon godine koja je već ionako bila dovoljno teška? Zašto, nakon mjeseci bez normalnog života, nakon izolacija, samoće, straha, gubitka poslova i ugroženih tolikih egzistencija, čemu ova katastrofa, zar nam nije bilo dovoljno jada i tjeskobe? Gledali smo sve te uništene zidove i krovove, ljude koji spavaju u automobilima, djecu i nijhove oči pune straha i užasa, uplakane majke, očeve, djedove i bake, i pse, pse koji su i dalje čuvali kuće koje više ne postoje...

Stisne se čovjeku grlo, dobije tu ogromnu potrebu da zaštiti, da utješi, da zagrli, u godini zabranjenih, ukinutih zagrljaja, da zagrli sve te ljude, a zna da ne može. Zna da je mali i nemoćan i da nema tih ruku koje bi mogle zagrliti i ublažiti toliku količinu ljudske nesreće. 

Vezana vijest

sarma

U inat ravnodušnom nebu

A onda se, isto onako kako je najednom sve stalo, u trenutku sve pokrenulo. 

Cijela zemlja. U inat ravnodušnom nebu. I s juga i sa sjevera. I veliki i mali, poznati i nepoznati, imućni i oni koji jedva spajaju kraj s krajem. Svi. Tutnjavi iz dubine zemlje uzvratili smo tutnjavom kamiona koji su dovozili pomoć. Najednom su svi putevi vodili, baš svi, u jednom jedinom pravcu. Tamo, do onog čovjeka koji, zaogrnut dekom, nijemo stoji pred svojom srušenom kućom i plače. Kamioni, osobni automobili, kombiji, kolone i konvoji hrane, odjeće, šatora, kamp kućica...

Po društvenim mrežama i portalima, i lijevim i desnim, vakseri i antivakseri, navijači, pjevači, glumci, liječnici, kuhari, "obični" ali i neobični ljudi, nudili su ono što imaju. Netko više, netko manje, ali svatko kao da je bio spreman dati – sve.

Sve. Sve, samo da bi pokazao onim ljudima ispod tog strašnog neba da nisu sami i da ne možemo izbrisati tragedije, ali da ih želimo, možemo i hoćemo bar na trenutak makar malo ublažiti. Da ih želimo i hoćemo - sve zagrliti. 

Vezana vijest

mrzim koronu korona

Milenijski zagrljaj

Ne, ne možemo vrijeme vratiti unazad, niti sve rane zaliječiti. Ali možemo toj mučnoj zvijeri od 2020. godine uzvratiti udarac. Možemo, u godini zabranjenih, ukinutih zagrljaja, izvesti nevjerojatan milenijski zagrljaj. I istina je, bilo je tu i kaosa, i dopremanja svega i svačega bez organizacije i reda, i viška svega, zbog tih nekih ljudi, tih luđaka koji su skočili i sjeli u svoje automobile, ili na neki drugi način krenuli pomagati stvarajući taj kaos, ali kako se ljutiti na njih? Ja sam sretna što su bili upravo takvi, ludi. To njihovo „ludilo“ naime, pokazalo je da, ispod ovog neba, zaista nismo sami. Na koljenima možda jesmo, ali nećemo odustati.

I, kao što onaj pas uporno čuva kuću koje više nema, tako smo i mi pokazali da smo sposobni čuvati jedni druge čak i onda kad se čini da ničega za čuvanje u ovom životu više nema.

Ako se mene pita, na kraju smo, toj godini zabranjenih zagrljaja, pokazali da nismo poraženi.

I da nikada nećemo zaboraviti kako se grli.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!