Ostani doma
Kolumne / Boba Đuderija

KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Život u narančastom: Opet nismo bili dobri, opet mjere, opet i opet i opet. Prokleta noćna mora se ponavlja

Život u narančastom: Opet nismo bili dobri, opet mjere, opet i opet i opet. Prokleta noćna mora se ponavlja
Patrik Macek/PIXSELL

Prije, u relativno normalna vremena, ja sam znala kakva sam vrsta osobe. A danas? Što se promijenilo?

I evo nas u narančastoj boji. Cijela obala. Opet. I opet i opet. Prokleta noćna mora se ponavlja – malo se opustimo, ponadamo da je gotovo ili da se bar kraj jasno nazire, a onda šok. Opet kritike, opet nismo bili dobri, opet zahuktavanje na društenim mrežama; tabori vaksera i antivaksera, za i protiv ovoga i onoga, žučne rasprave, blokiranja, bijes i gorčina. Bože, ja sam se baš umorila od svega. Znam da nisam jedina, umorni smo svi. Ponekad mi se čini da je, uz sva ostala zla, pandemija najveću štetu napravila vlastitom mi doživljaju – sebe. 

Prije, u ona neka stara, relativno normalna vremena, ja sam nekako skoro pa točno znala kakva sam vrsta osobe. Druželjubiva. Sklona grljenjima, rukovanjima, bacanjima oko vrata dragim ljudima. Ukratko, gnjavatorica. A danas? Što se promijenilo? Kad vrtim film unazad, zaključujem da su mi više stresa i trauma donijela razdoblja opuštanja nego razdoblja strogih epidemioloških mjera.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Sjećam se onog perioda kad smo bili skoro potpuno prestali odlaziti u dućane, sve smo naručivali i zaprimali na kućnim vratima. Kad sam prvi put nakon tog vremena online kupovanja osnovnih namirnica ušla u jedan dućan u Splitu, bila sam doslovno prestravljena. Sjećam se k'o danas - nesigurno sam se ušuljala u dućan, a na ulazu, s lijeve strane, na nekoj kašeti, bočica s prozirno plavom tekućinom. Nekoliko paničnih sekunda sam mozgala trebam li ruke dezinficirati na ulasku ili na izlasku, ili i na ulasku i na izlasku? OK, dezinficirala sam ruke. Tamo na odjelu voća i povrća zbunila sam se jer su neke proizvode unaprijed zapakirali - kad sam stavila jednu vrećicu u košaru, žena za frižiderom sa sirevima i salamama me upozorila da trebam to izvagat.

Vezana vijest

Split, turisti

"Oprostite", rekla sam i brzo stavila vrećicu na vagu. Onda sam stala iza jedne gospođe pričekat red za kruh. Ona se osvrnula i prijekorno me pogledala. Grozničavo sam razmišljala gdje sam sad pogriješila, a onda ugledala žutu crtu razmaka na podu. "Oprostite!" rekla sam i odmah odskočila metar unatrag.

Glave s maskama me zbunjuju

Dok sam sve obavila i došla do kase, već su mi malo drhtale ruke. Ja u tim redovima pred kasama znam upast u neke svoje kontemplacije, da mi brže prođe vrijeme, ali ovaj put mi je znoj izbio na čelo od nastojanja da se koncentriram - razmak, suzbijanje pušačkog kašlja, razmak, udah, izdah kroz masku, razmak, NE se počešati, razmak, evo me na kasi.

"Dobar dan" promumljala je žena na kasi, ima rukavice i podočnjake i oči koje ništa ne govore. Ja sam veliki emotivac i ekspert sam u emotivnom vezivanju i za nepoznate ljude, ljude na frižiderima, ljude na voću i povrću, ljude u prolazu i ljude na kasama. Sve te glave s maskama, bez izraza i bez smiješka me strahovito zbunjuju. Zurim u lice za kasom pokušavajući mu oteti bilo kakvu grimasu, ali ništa. Uspravljam se i zauzimam cool držanje, kakvo ponekad znam koristiti da bih se uklopila u situacije u koje se nikako ne uklapam. U takvim situacijama jednostavno imitiram što rade ljudi oko mene. Kasa ispušta zvukove zbrajanja i nabrajanja, trpam svoje stvari u ekološku torbu svjesna da me promatraju svi iz reda iza mene. Malo ih je, ali imaju tvrde poglede i kroz glavu mi prođe misao kako je dobro što imam bar tu ekološku torbu po kojoj se vidi da sam društveno odgovorna osoba. Netko tko pazi na te ekološke stvari sasvim sigurno pazi i na razmake i viruse i higijenu i sve. 

Vezana vijest

urbani vrtovi salata vrt

Moja torba je puna, uzimam račun i čujem "Hvala, doviđenja".

S neopisivim olakšanjem otvorim usta da  bih uzvratila "Hvala i Vama, doviđenja", ali tad već čujem "Dobar dan" upućeno sljedećem kupcu, pa od zbunjenosti, izlazeći iz dućana, dobacim svima jedno srčano "Dobar dan i vama" i nestanem iz dućana kao da sam ga upravo opljačkala.

Vani me sunce također zbunilo. Trepćem i znojnim rukama povlačim masku preko brade i ostavljam je tako na vratu kao ekscentrični modni detalj. Mozak mi je uzavreo, ne stiže pratiti sve što bi trebao i što se od njega u ovom novom svijetu očekuje. Ne smijem dotaknuti lice rukama. Ne smijem dotaknuti lice rukama. Mantra. Strahovi, nesnalaženje.

Mjere su mi postale automatske

A onda sam se, kao i većina drugih, navikla, neke mjere opreza su mi postale automatske. A to grozno zvuči, to da ti oprez postane normalan i automatski kao, kao disanje. I taman kad sam usvojila sva pravila ponašanja, opla, najavljuju popuštanje mjera! Opće olakšanje! Pomislila sam hvala ti bože, sad više neću morati paziti... Međutim, nakon prvih susreta s drugim ljudima na ulici, u autobusu, po trgovačkim centrima, shvatila sam da mi je period „popuštanja“ na neki uvrnut način duplo teži od perioda izolacija.

Vezana vijest

Cijepljenje u Zametu i Karlovcu

Sretnem znanca na ulici, krenemo jedno prema drugom sa širokim osmijehom na licu, a onda, na pola metra razmaka oboje zastanemo i odmjeravamo se kao revolveraši, čekamo potez onog drugog da bismo znali kako ćemo i sami reagirati. Ako ja raširim ruke, a onaj drugi uzmakne, ja ostanem onako blesavo s raširenim rukama koje onda, malo posramljeno, pustim da mi mlitavo padnu uz tijelo. Tako posramljena čvrsto odlučim, nema grljenja!

Sljedeća osoba koju sretnem, e pa,  jasno ću joj svojim držanjem, svojim govorom tijela staviti do znanja da-se-ja-ne-grlim! I tako, sljedeća osoba stvarno naiđe, ja se držim onako distancirano kako je i red, ali osoba oduševljeno raširi ruke, a ja se raznježeno prepustim i eto nas u smrtonosnom zagrljaju niti pola sata nakon što sam odlučila da ću prije crknit nego više ikoga na ulici (pokušat) zagrlit.

Još je gora stvar s rukovanjem. Nekako sam uvijek mislila da je rukovanje benigno u odnosu na grljenje. To se može, ajd'. I tako pružim ruku, a čovjek nasuprot mene mrtav 'ladan ne pruži ništa. I eto me s tom mojom druželjubivom rukom u zraku, opet posramljena, osjećajući se čudno k'o čudnovati kljunaš. Nasmijem se blesavo, slegnem ramenima, kažem čovjeku „Ma ni ja se inače ne rukujem, nego mi OSTALO od prije...“

Vezana vijest

petrinja dan nakon potresa

Naravno, tog trenutka odlučujem – nema više rukovanja! Ni da mi plate! Pogađate, sljedeći susret je s osobom koja mi pristojno pruži ruku čim me ugleda i ja razdragano, s olakšanjem prihvaćam, čvrsto stišćem tu ruku kao da mi je ona nit za koju se držim da ne bih potpuno poludjela.

Dalje, uđem u autobus, propisno zamaskirana, a u autobusu pola njih s maskom, pola njih bez maske. Zabuljim se u nekog tipa bez maske, potpuno nesvjesna da buljim, i razmišljam kako nije ni čudo da neki ljudi više ne podnose nikakve mjere. Svima nam je dosta, a i onaj stožer je nedosljedan i šalje zbunjujuće poruke, ljudi više ne znaju što je istina a što pretjerivanje, ovo ono... I buljim tako puna razumijevanja a tip se namrgodi i drekne: “Šta je?! Ako ti smeta šta ne nosim masku, izađi iz autobusa!“. Zagrcnem se od zaprepaštenja, odskočim unazad i promrmljam, u stvari promumljam „Oprostite, nisam...“ ali on već nastavlja „Nemoj ti meni oprostite! Dosta je meni takvih šta zabijaju nos u tuđe živote i svima bi diktirali kako će se ponašat! Ovce obične!“

Razumijem i jedne i druge

Otada u autobusu gledam ili kroz prozor, ili u pod. Ili jednostavno pješačim. I tako sam upala u problem. Preciznije, imam krizu identiteta. Tko sam, kud idem, grlim li se ili ne grlim, rukujem li se ili ne, bojim li se ili ne?

Vezana vijest

maska smiješna

Oprezna, neoprezna, preoprezna, sve sam. Kao da su me pustili s odjela psihijatrije pa ne znam kako se trebam ponašati. Mijenjam nastupe kao kameleon, i kako god da se u određenom trenutku postavim, osjećam se grozno, neprirodno, deformirano. Razumijem jedne, ali razumijem i one druge, ne nalazim u sebi motiva za ljutnju na „druge“, tko god meni drugi bili. Ne znam tko su mi drugi, jer ne znam više ni tko su mi oni prvi, oni „moji“ niti sam ja više ičija. Samo plutam po površini sulude situacije i na momente se užasno prepadnem. Ne virusa, nego ljudi. Ljudi i onoga što smo sposobni jedni u drugima vidjeti ili bolje rečeno pretpostaviti, pa u skladu s tim i reagirati. Iz kojeg god tabora došla, ta količina agresije me prestravi više nego ijedna pandemija ovoga svijeta. Virus nepovjerenja i neprijateljstva prema drugom čovjeku nailazi na plodno tlo u mnogim organizmima i mutira zastrašujućom brzinom.

A za to, bojim se, cjepivo ne postoji.

 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!