Kolumne / Boris Mišević

'volim svoj posao'

Najviše mrzim kada netko kuka o svom poslu i negoduje kako mu se nešto ne da.... toga kod snimatelja i asistenata na RTL-u nema!

Najviše mrzim kada netko kuka o svom poslu i negoduje kako mu se nešto ne da....  toga kod snimatelja i asistenata na RTL-u nema!
Facebook

Najviše mrzim kada netko kuka o svom poslu. I negoduje kako mu se nešto ne da. Jaoooo, to mrzim opasno. Ali toga kod snimatelja i asistenata na RTL-u nema. Svi odrađuju najteže zadatke bez pogovora do zadnje sekunde. Zato ih cijenim.

Miševiću ideš u Ljubljanu! “Napiši taj filaž s presice od jutros i kreći”, Željkina naredba legla je u pravom trenutku. Jer taj uštogljeno sivi utorak već je pokazivao  opasnu tendenciju da postane nepodnošljivo dosadan i jadno predvidljiv. Okrećem 230. Ivana. Pitam je: gospođo tko nam je na raspolaganju za intervenciju uživo u Sloveniji? Dobivam odgovor da su to Vanja i Mario ili Šifrica. Vanja i Mario inače vam na snimanje idu vozilom poput tenka. Neka crna džipčina opasna. Jednom smo sravnili znak, a na autu nit trag ostao nije. Tako da nema gdje se ne možemo probiti. Ali ja ipak završavam sa Šifricom. Može, kažem Ivani. Šifra je 'old school player'. Još dovoljno mlad i uz to prekaljeno iskusan. “Reci Šifri da bude spreman za 10 minuta ispred RTL” U vikend torbu s lošom imitacijom kože na brzinu bacam sve što je mladom reporteru u treningu potrebno za spokojan  odlazak na teren. Aminokiseline, 4 male bočice Kale, fish oil, 40 grama Wheya u suhom sejkeru (okus malina/cheesecake). Ekstra majica i ekstra crvene čarape su naravno već bile unutra. Da bi odlazak na ovakav zadatak bio sustavno pedantan čovjek najprije mora biti brz. Ali i kreativan. Znam samo da idem u Sloveniju. E sad: hoću li biti ispred parlamenta? Hoću li morati razgovarati s premijerom ili ministrom? Hoću li biti ispred izbjegličkog kampa u blatu? To se ne zna. Zato nema rizika. Uzimam sve tri odjevne varijante. Primjerena odjeća u javljanju uživo siguran je početak puta ka dobro obavljenom poslu. Tri jakne i gornji dio odijela plus kravata. Ljudi koji me gledaju kako trčim po firmi sa svim tim pod rukama vjerojatno misle da nisam normalan. Pa ne bih se usudio ni opovrgavati ih. Normalno je danas, ljudi moji dragi, totalno out. Na brzinu se brijem i slažem svoj mali ormar na zadnjem sjedalu Šifricinog Citroena. “Frende, da nisi nešto zaboravio”, Šifra cinično bocka dok auto već lagano klizi niz Selsku. „Frende nisam“, kažem mu ja. Neke stvari se jednostavno ne mogu dogoditi. Pogotovo ne meni.

(Foto: Facebook)

Dok se vozimo razmišljam koliko zapravo volim svoj posao. I o tome kako o svojoj sreći zapravo rijetko razmišljam. Prečesto uzimam svoju priču zdravo za gotovo.  A zapravo imam nešto što bi mnogi htjeli. Adrenalinski nabrijan posao koji mi je OK. I privilegiju da radim s fenomenalnim ljudima. Pravim profesionalcima doista, kojima ništa nije teško. Najviše mrzim kada netko kuka o svom poslu. I negoduje kako mu se nešto ne da. Jaoooo, to mrzim opasno. Ali toga kod snimatelja i asistenata na RTL-u nema. Svi odrađuju najteže zadatke bez pogovora do zadnje sekunde. Zato ih cijenim. Mislim, mrzim i  kad netko previše glorificira svoj job i pretvara se u vojnika firme. Da moja trenutna subjektivna kolumnistička euforija ne bi bila krivo shvaćena, OK? No vratimo se u korito priče. Dosta je bilo hvaljenja. Još će mi kolege zabrijat' svašta.

“Šifrica vozi za Ljubljanu pa ćemo dalje vidjet“, kažem svom kolegi između dubokih gutljaju još uvijek ledene vode iz bočice. Dan postaje sunčan i prilično vedar. Navigacija na Samsungu 5-ici radi savršeno. Auto dobro leži. Litostrojska 54 u Ljubljani kao cilj neće biti nikakav problem.

(Foto: Facebook)

Stižemo u slovensko ministarstvo unutarnjih poslova. Slovenci su totalno nabrijani. Kao da je ratno stanje. Malo pretjeruju. Prošlo im je 50 000 izbjeglica kroz državu i odmah su digli vojsku. Ne znaju oni što je rat. I neka ne znaju. Nitko to ne bi trebao znati. Presica je dosadna. Politika. Užas. U 17:00 dobivamo poziv. Vi ste na lajvu u Dobovi. To je sat i 10 od nas. Bit će napeto. Bacamo opremu u auto i krećemo. Šifrica vozi malo ziheraški. 120 i ni milje više. Ne prigovaram iako bi ja stisnuo na 2 glave samo tako. Jer bitno je poštovanje, a ja Šifru poštujem. Moja aplikacija ionako kaže da stižemo taman - 15 minuta prije lajva. Na brzinu prelazim sve mejlove. Šifrica je opušten. Čovjek je na kraju krajeva jedan od prvih domaćih snimatelja koji je radio za AP. Javljat ćemo se iz Dobove. Iako nismo bili tamo, cijeli dan sustav interne razmjene podataka RTL-a funkcionira savršeno i dobivam sve informacije. Koliko god napeta situacija bude pred lajv ( skoro uvijek bude) ja pokušavam biti što smireniji. Šalimo se. To je jedini način. Što se emisija bliži, mirnoća mora biti veća. Ali i to je vještina koju još uvijek usavršavam. Dolazimo u Dobovu. Malo selo. U njemu oklopna vozila. Vojska, policija, vatrogasci, hitna. Apokalipsa. More izbjeglica čeka u kampu. Pregovaramo sa specijalcima gdje da ostavimo auto. Kuda da prođemo. Gdje da stanemo za lajv. Lik je prijateljski raspoložen, hvala Bogu. Trpamo hrpetinu opreme na neko Šifricino malo vozilo s kojim on vrlo inteligentno sve to gura na kotačićima. WMT uređaj za vezu, stativ, kameru, rasvjetu. Nemam baš vremena za razmišljanje o odjevnoj kombinaciji (katastrofa) pa se instinktivno odlučujem za zimsku crnu jaknu jer je prilično hladno. Dolazimo na lokaciju. 10-ak ekipa jedni pored drugih rade javljanje uživo. Igor šalje svoj tradicionalni mejl „lajverima“ taman na vrijeme. Sve je jasno. Stavljam slušalicu u uho. Dino realizator me pozdravlja. Testiramo zvuk i još jednom kratko prolazimo Igorov scenarij iz mejla. „OK frende“, kažem. Idemo. Spreman sam.

Taj osjećaj je nenadmašan. Oni koji rade ovaj posao znaju o čemu pričam. Vama ostalima to želim opisati. Izokrenuli ste svemir i prošli svašta (dobro, taj dan nije bio tako strašan) i u toj minuti radite finiš. Ako to ne odigrate 'cool', sve će pasti u vodu. Krv jače struji. Osjećate se živo. I posao je odrađen. Rutina. Ali feeling ostaje svaki put. Život u živo je nešto posebno. Pogotovo ako ste uspjeli nešto što se na početku dana činilo nemoguće. I na taj način pobijedili sebe i izglede koji su bili protiv. Naravno najbitnija je ispravna i točna informacija. Činjenice frende… kako bi rekao naš kolega Igor. Ali ovo nije školica novinarstva. Već kolumna o osjećaju. Koji vas podsjeća da ste živi. Zato volim svoj posao. Ne idealiziram ga. Ne. Samo ga volim. Onako normalno. I na kraju krajeva, svaki naš reporterski dan nakon zadnje sekunde emisije nestaje. I sutra se rađa novi. Ono što ostaje je osjećaj. I kod vas kao gledatelja i kod nas koji vam prenosimo priču. 

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!