Ostani doma
Kolumne / Ivan Žada

Kolumna Ivana Žade

Država netolerancije: Srbe na vrbe, u duši Bosna u glavi fosna – smrt pederima

Država netolerancije: Srbe na vrbe, u duši Bosna u glavi fosna – smrt pederima
Botanički vrt PMF-a u Zagrebu/Facebook

Na listi predrasuda onih netolerantnih među nama su prvo Srbi, pa slijede pederi i rodne manjine. Prvospomenute bi objesili na vrbe ove druge zatvorili u njihova četiri zida.

Prije tri dana smo obilježili međunarodni dan tolerancije. Prigodno će kod nas ostati zabilježen po ispisivanju ustaškog ušatog "U", "NDH", "Smrt Srbozločincima" i još kojekakvim "tolerantnim porukama" na plakatima putujuće izložbe našeg kozmopolita, grafičkog dizajnera Mirka Ilića, a koja je nastala upravo u povodu Međunarodnog dana tolerancije i postavljenu na ulaz u zagrebački Botanički vrt.

Na margini jedne beogradske izložbe Ilić se predstavio kao Balkanac koji razmišlja na hrvatsko-srpskom, a kad misli globalno, misli na engleskom. Rođenjem je Bosanac, dio života proveo je u Zagrebu, a živi u New Yorku. Jedan je to nedvojbeno tolerantan čovjek svjetskoga ugleda i karijere koji je obilježio naše odrastanje kroz ilustracije u Modroj Lasti, grafički je uređivao Polet i Danas, a njegove ilustracije krasile su omote, među ostalima, Bijelog dugmeta, Parnog valjaka, Prljavog kazališta, Azre, Filma.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Koliko je samo toga u njegovom životu na popisu predrasuda dobrog dijela našeg društva. Možda je već samo Ilić bio dovoljan povod da još uvijek nepoznati kreten išara plakate na kojima su ispisane poruke o prihvaćanju drugih, onakvima kakvi jesu, bez obzira na političko i vjersko opredjeljenje, jezične razlike, drugačije običaje i drugo.

Na listi predrasuda onih netolerantnih među nama su prvo Srbi, pa slijede pederi i rodne manjine. Prvospomenute bi objesili na vrbe ove druge zatvorili u njihova četiri zida. Ne zaostaju puno predrasude prema Bosancima, Hecegovcima, Albancima, ženama, ljudima druge boje kože, vjere. Hercegovci su naravno muljatori i (polu)kriminalci, Bosanci glupi. Nedavno je ispisan jedan grafit sadržaja "U duši Bosna u glavi fosna". I bez obzira što i jedni i drugi mogu biti dio hrvatskog nacionalnog korpusa.

Vezana vijest

Žada kolumna ilustracija

"Snađite se"

No ima još jedna skupina, također Hrvata, koji su predmet netolerancije, a o njima se tek rijetko govori i najčešće na stranicama crne kronike. To su doseljeni Hrvati iz primarno dva naselja na Kosovu, Letnice i Janjeva. No tu ne mislim na Janjevce koji su obrtnici i već desetljećima žive u Zagrebu ili drugim mjestima u Hrvatskoj, iako i prema njima ima predrasuda, već o onim getoiziranim ljudima doseljenima devedesetih na područje Slavonije ili Dalmacije, točnije dalmatinskog zaleđa.

Kada je 1991. ratni zločinac Vojislav Šešelj počeo otvoreno proganjati i istjerivati Hrvate iz svih dijelova Srbije i tada pripadajućih pokrajni Kosova i Vojvodine, prvi na udaru bili su mu upravo Hrvati iz općine Vitina, odnosno iz sela Letnica, Vrnez, Šašare i Vrnavokolo. Šešelj je naredio da se svi istjeraju u Hrvatsku. Neki su pobjegli već 1991. od prisilne mobilizacije, dok su ostali istjerani u ljeto 1992. Tamo ih je živjelo oko 5000, danas tek tridesetak staraca. Tuđman ih je pozvao, Hrvatska ih je primila i uselila u kuće izbjeglih Srba u danas bilogorskim općinama Đulovac i Voćin. No samo primila.

Dovezli su ih starim isluženim autobusima i izbacili u središte ta dva mjesta i susjednih sela među ruševine srpskih kuća, bez osnovne infrastrukture i rekli im snađite se. Nisu znali jezik, običaje. Oni su zapravo od svog dolaska na Kosovo u 14. stoljeću kao rudari i trgovci iz Dubrovnika i dijelova Bosne i Hercegovine getoizirani. Nikada ih Turci nisu uspjeli islamizirati, Albanci asimilirati pa su ih nazivali Latinima, a Srbima nisu pasali kao katolici, a od onoga rata za njih su postali i Ustaše.

Nadali su se boljem tretmanu dolaskom u svoju pradomovinu Hrvatsku, no i tu se nastavila diskriminacija i getoizacija. Djeci nisu dopustili da pohađaju škole sa starosjediocima jer nisu dobro znali hrvatski jezik. A nikome nije palo na pamet da im u učenju pomogne. Jer oni su pričali su neki svoj arhaični koji je mješavina srpskog, hrvatskog, albanskog i makedonskog jezika. Oni stariji zbog istog razloga nisu mogli na tržište rada, no bili su dobri kao topovsko meso jer su mnogi među njima hrvatski branitelji.

Do 2000. živjeli su od bijedne socijalne pomoći, pomoći Crkve i drugih humanitarnih organizacija. Zbog svega toga lokalno starosjedilačko, pretežno hrvatsko stanovništvo nikada ih nije prihvatilo. Za njih su oni bili neradnici, socijalci i Šiptari.

Vezana vijest

Danijel Bezuk napad screenshot

Prva strategija koja nam treba

Tako getoizirani uz svu njihovu želju za prihvaćanjem, nikada nisu prihvaćeni. Nisu ni danas skoro tri desetljeća kasnije. Radi se o vrijednim ljudima koji su izgradili svoje kuće, ulaskom RH u EU masovno su kao dobri zidari otišli raditi u zapadne zemlje i njihov se položaj popravio. No predrasude nisu nestale. I danas se svako malo događaju krvavi noćni sukobi između njih i starosjedilačke mladeži. Uvijek sa strašnim ozljedama, ali i smrtnim posljedicama.

Kako će predrasude nestati? Teško je dati odgovor na to pitanje. Je li kasno za integraciju tih ljudi? Možda jest. No možda ipak možemo uskočiti u zadnji vagon zadnjeg vlaka i početi učiti svu djecu da prvo pred njima stoji čovjek, a onda Srbin, peder, Šiptar ili bilo tko drugi nekih drugih osobina. I dakako da uvedemo građanski odgoj kao obavezni predmet u sve škole, a da dijelove toga počnemo djecu poučavati još u vrtiću. On bi puno toga djecu trebao naučiti o toleranciji i uopće uljuđenom građanskom društvu. To je mnogo važnije za ovu zemlju od popisa teško ostvarivih želja koje su premijer Plenković i njegovi sudruzi nazvali Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. 

Rad na podizanju tolerancije u hrvatskom društvu prva je strategija koja nam treba. Sve će nakon toga ići puno lakše. 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!