Ostani doma
Kolumne / Ivo Anić

kolumna ive anića

Generacija prevarenih, razočaranih, bijesnih: Kako objasniti djetetu da kalaš nije rješenje?

Generacija prevarenih, razočaranih, bijesnih: Kako objasniti djetetu da kalaš nije rješenje?
Pixsell

U kostima mi je zebnja dok gledam tu djecu. Kako im objasniti da moraju mentalno ostati jaki?

Netom smo izašli sa biroa za zapošljavanje sa razgovora s djelatnicom kojoj se moramo javiti svakih mjesec dana. Umjesto da mi plačemo njoj, ona je dvadeset minuta plakala nama. Stotinu i dvadeset vršnjaka moga sina samo se jutros prijavilo u tu instituciju. Završila je sezona, restorani su zatvoreni, kuhari, konobari, dostavljači, cijela jedna vojska stoji pred Zavodom ispred oglasne ploče.

"Nikada ovako nije bilo", govori mi nesretna žena koja i sama ima dva sina koji uzaludno traže posao. Bilo kakav. Vrijedna su to djeca, zaključili smo, no nemaju šansu. Nikakvu šansu. Radili bi bilo što, ne srame se bilo kakvog posla, ali jednostavno posla nema. Mnogi od njih zasnovali su i obitelji, neki su u kreditu, i većina traži od žene koja je na rubu očaja kontakt ili bilo kakvu vezu da odu van. Sve je teže i s tim, tiho mi veli dok prebire po papirima.

Vezana vijest

magarci

Bijes

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Frustrirani mladi ljudi, na početku svog života, imaju više bijesa u sebi od nas staraca koji smo u istoj situaciji. I sam gledam oglase, no čak ni za pomoćno osoblje, perače suđa ili noćne čuvare nema ništa. Ako ste pomislili kako je stvar u Covidu-19, tada vas moram razuvjeriti. Svake godine u isto vrijeme, dakle sredinom listopada, odvija se ista drama na istom mjestu. Sezonci, žena s biroa ih tako zove, odrade od travnja do listopada i tada joj se vrate. Većinu poznaje, nekima se javi i imenom. Frustracija je tim veća, što se velika očekivanja trajnog posla i ove sezone nisu ispunila. Vlasnici su već naviknuti da ukalkuliraju sezonce i da ih se riješe. Mnoge drže na crno, većinu na privremene ugovore, a sa nekima imaju i usmeni dogovor da ih ne prijave, kako bi ostvarili veću dobit varanjem države.

Oni koji su prijavljeni većinom nisu ispunili devet mjeseci rada, što recipročno znači da nisu iduća tri mjeseca pod skrbi države u sedamdeset postotnoj naknadi. Takvi su najviše ogorčeni, posebno oni koji su odradili osam mjeseci, a gazde ih nisu mogli držati još taj jedan šugavi mjesec.

Vezana vijest

Ivo Anić

Frustracija

Momak vršnjak mog sina stoji sa cigaretom i gleda negdje u prazninu. Šutimo i pušimo dok čekam svoga da odradi još jednu uzaludnu seansu prijavljivanja iz nigdje u ništa. Ima dijete. Curicu od godinu dana. Jutros nisu imali za pelene. Pomažu bake, djedovi, ali to samo pogoršava frustraciju. Osjeća m se kao zadnje smeće, govori mi, i što je najgore, stalno mislim kako me žena krivi. U zadnje vrijeme me sram doći kući. Nisam ispunio njena očekivanja, nisam se u stanju skrbiti za nju i dijete. Kakav sam ja to muškarac?

Nastojim ga uvjeriti da se i mi s pedeset godina osjećamo isto, kada nam stižu ovrhe, i kada smo svjesni da supruge u zadnjih dvadeset godina nismo odveli u kino. Da im nismo bili u stanju za rođendane, godišnjice, pokloniti kakav znak pažnje. Taj osjećaj je strašan, i ne gubi se razlikom u godinama. Možete imati dvadeset ili pedeset, osjećaj srama, nemoći, i onaj najgori da niste ispunili očekivanja, tj. da ne vrijedite, zna biti poguban. Ljudi ga utope u alkoholu, ili se utope u svemu tome. Imamo najgoru stopu razvoda u Europi. Baš se pitam zašto je to tako?

Vezana vijest

Roberto mateš klaićeva šator

Djeca, impulzivna i nerazumna

Znate kakva su djeca. Od dvadeset i dvije ili devetnaest. Niti odrasla, niti završila pubertet. Impulzivna, nerazumna, bijesna bez razloga. Imao sam nade da ova država ipak ima mehanizam za njega. Nakon dvije operacije ima četvrti stupanj invalidnine. Može raditi samo prilagođeno, četiri do šest sati, i država bi se, barem sam tako mislio, trebala skrbiti o toj djeci. Firmama davati poticaje da ih zapošljavaju. S tim u nadi i pošao sam s njima na biro. Dočekalo me neugodno razočarenje. Takvima kao što je on još je teže, uputila me djelatnica. Takvima se  poslodavci samo nasmiju.

Dolje je divlji zapad, znate i sami što da vam govorim, tko će zaposliti nekog na samo nekoliko sati? Mnogi, slični vašem sinu, dolaze i traže da im kako znamo skinemo taj status. Da mogu preživjeti. Surovo je na tržištu, izrabljuje se čak i djecu sa posebnim potrebama, no takva smo zemlja, takvi smo ljudi, što da vam kažem?

"Uzet ću kalaša i sve pobit!"

Kada vam to kaže dijete zamislite se. 

Znam da je grubo to reći, ali kada mi je to rekla i sam sam pomislio na tu rečenicu.
Stojimo pred zgradom i pušimo. Žicaju me cigaretu, i podozrivo se prati da ne dođe "bakula" što lupa kazne za parkiranje. Nitko nema sitno čak ni za to. U kostima mi je zebnja dok gledam tu djecu. Kako im objasniti da moraju mentalno ostati jaki? Kako im objasniti da rješenje nije u nasilju, bijesu, frustraciji? Kako im dati nadu, vratiti volju, kada znaš da odlaze svojim obiteljima koje željno čekaju dobre vijesti. Da su napokon pronašli kakav posao? Kako im suzbiti bijes prema ovoj usranoj zemlji, kada ih je upravo ta usrana zemlja gurnula pred ova vrata? Učili su marljivo i završili škole. Mnogi su akademski građani i gotovo bi svi radili kao čistači ili perači posuđa. Svi imaju osjećaj da su podbacili u životu. No prava je istina da je ova zemlja podbacila. Da su prevareni. 

Jer nisu u izabranoj kasti. 

"Uzet ću kalaš i sve pobit!"

Nećeš ti uzet ništa, nego ćeš sada sa mnom na kavu i hoću da se smiriš. 

"Kako ćaća da se smirim? Hoćeš me hranit do kraja života?"

Vezana vijest

Svečano obilježavanje 24. obljetnice akcije Oluja

Mrak

Taman smo sjeli u kafić i slušamo vijesti. Jedan potpuno sličan mom sinu jutros je napravio nesagledivu ludost. Uništio je sebi život, a vjerojatno i tom mladom policajcu ni krivom ni dužnom.

"Misliš još uvijek da je to rješenje za sve probleme?"

"Ne mislim,  strašno je to."

Šutim i gledam ga kako prati na društvenim mrežama kako već od tog dvadeset dvogodišnjaka prave heroja. Mučenika. Jednog koji je iskazao bijes generacije na najgori mogući način. Znam da mi je potrebno mnogo strpljenja, i znam da će mi biti potrebno mnogo vremena, no to je moj posao. Možda jedini važan, iako nikada neće biti plaćen. Ne postoji na birou za zapošljavanje. 

Ugasio sam mu mobitel, i natjerao ga da me sluša. Takvim usijanim glavama govoriti treba i takvim muškarcima koji to još nisu treba savjeta. Da nasiljem ništa u životu neće postići i da ono na koncu donese samo tragediju. Tragediju koja se nažalost mogla izbjeći. 

Da neki u ovoj zemlji rade posao za koji su izabrani. 

Pa se sjetim s tugom svog djetinjstva i svog prvog posla za vrijeme mraka kako ga danas nazivaju. Mogao sam birati, što profesiju, što posao vrijedan poštovanja. Nikome tada nije padalo na um da gradom šeta sa puškom u ruci, jer je mladost tada  imala budućnost. 

Ako je i bilo mraka u to sigurnije vrijeme, barem ga nije bilo u ljudskim dušama. 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!