Ostani doma
Kolumne / Ivo Anić

Kolumna Ive Anića

Kad smo već kod pijanih profesora marksizma...

Kad smo već kod pijanih profesora marksizma...
Goran Jakus/PIXSELL

Svijet na koji nas je upozoravao naš profesor, biti će svijet "neizrecivih glupana" koji jedu svoje pizze uz hektolitre Coca–Cole...

Malena Alemka Markotić odrasla je u mraku. Njen pijani profesor marksizma zapisivao je kada bi oba išla na polnoćku. Slična iskustva imala su djeca poput male Alemke diljem naše napaćene domovine. Osim mene. Ja sam izgleda bio izuzetak.

Zajedno s njemačkim i francuskim, u Jugoslaviji se učio i ruski jezik paralelno s engleskim, a učio se kao jedan od ravnopravna tri strana jezika i bio je, kako u kojem gradu, izborni ili obavezni predmet. Školski obavezan i atribut diktature bio je marksizam, odnosno Teorija i praksa samoupravnog socijalizma (TIPSS). Ono što je malena Alemka bila prisiljena učiti, a ne recimo kao danas kada smo izašli na svjetlo - vjeronauk. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Tijekom mojih zlatnih godina, krajem osamdesetih, marksizam, ONO i DSZ bijahu obavezni predmeti, bili su dio srednjoškolskog programa pa i ranih godina pojedinih fakulteta. Ljudi koji su ih predavali bili su, ako vas pamćenje služi, šareno i prilično šašavo društvo, sastavljeno od isluženih oficira JNA i čudaka koji su u jeftinim socijalističkim odjelima nama malim tupsonima predavali jedan predmet potpuno i fatalno "sjeban" u tolikoj mjeri da ni oni sami nisu vjerovali u njega.

Ti satovi, ako ih pamtite, a malena Alemka ih pamti, bili su čista i nepatvorena dosada, ako ih niste osmislili, naravno, kakvim psinama ili igrama ispod klupe. 

Kratkotrajna pukovnica i djelatnica tajnih službi tadašnje armije predavala nam je "atomski s desna", kako smo zvali taj predmet koji je nas, srednjoškolce, trebao uvesti u tajne budućeg služenja domovini. Bila je to utegnuta žena oficirskog držanja sa samtanom suknjom i jeftinim košuljama brižno ispeglanim na crtu.  

Te godine, iza fatalnog Marseillesa i suzavca kojeg je greškom aktivirao jedan pripadnik Torcide misleći da je dimna kutija, ta će oficirka biti izravno odgovorna za izbacivanje trinaest momaka iz moje škole među kojima će petorica izgubiti trajnu mogućnost školovanja. 

Prema njima, kao i prema nama, nije imala milosti niti je znala za oprost. Nije istina bila pijana, no na kraju ti isto dođe. 

Vezana vijest

Gužva na splitskoj Rivi

Čovjek koji je riskirao posao

Redovito smo gubili ljeta baš na njenom opskurnom predmetu, ta ljubav pukla je “na prvu” kao i šasija njenog Yuga 45, no ona nije tema ove priče. Tema ove priče naš je dobri stari profesor marksizma, čovjek koji je riskirajući posao pokušao jedan dosadan i ubitačan predmet pretvoriti u zanimljivu filozofsku i svjetovnu vrijednost. 

Tako je nama, malim glupsonima, taj mudri čovjek otkrio i približio Platona i Hegela, Marcusea, Hessea i Fromma. Prvobitnu akumulaciju kapitala, sredstva rada i sredstva proizvodnje prebacio je na trusni teren lijepe i kvalitetne poezije, a višak vrijenosti i njegovu distribuciju u gorljive i žučne rasprave o budućnosti socijalizma kakvu je vidi Branimir Johnny Štulić.

Svijet Keruma, Todorića, Alemke Markotić i HDZ-a kasnije, puno kasnije, postat će naša realnost. Svijet na koji nas je upozoravao naš profesor, biti će svijet "neizrecivih glupana" koji jedu svoje pizze uz hektolitre Coca–Cole i koji po našem mudrom profesoru neće mariti ni za što kvalitetno, duši ugodno i hranjivo, a srcu plemenito. Takve glupane proizvodit će sustav, sustav kojemu je jedini cilj da opljačka sve što se opljačkati dade, da proizvodi autiste i robove te na koncu proda zemlju, vodu, zrak i sve što se prodati može. 

Mi smo, dok je on to nama govorio, kopali nos. 

Sve to sa svijetom u kojem mi živimo tada nije imalo mnogo veze. Gledali smo na sat kada će zvoniti i s čežnjom promatrali prvi sumrak osluškujući graju iz susjednih škola koja se slijevala kao rijeka prema rivi. Sa opipljivom zbiljom i postojećom realnošću sve to tada nije imalo ama baš ikakve poredbe. Mi smo čeznuli za hamburgerima i Lee kombinezonima. Naš nedosanjani san bio je Ponte Rosso i šarenilo koje je nudio kapitalizam, isti onaj kapitalizam na koji nas je upozoravao naš dobri i mudri profesor. 

Probudili smo se iskreno začuđeni što kapitalizam nisu Brooklyn žvake i šarene espadrile, nove LP ploče Madonne i Brucea Spreengsteena, već otpuštanja, apokalipsa svijeta koji smo poznavali. Svijeta uz plamene zore i udarce iz škvera, ukratko – prvobitna akumulacija i višak vrijednosti pale su u prašnjavi zaborav, a mi za stvarni i surovi kapitalizam nismo bili potpuno spremni. 

Kada nam se on stvarno i dogodio, u svoj svojoj bešćutnosti. 

Naš svijet postala su prepuna kolica supermarketa, čips, pizze i hamburgeri i trgovalki centri. 

Po pretilosti smo daleko iznad europskog prosjeka što je još jedana sumorna i nezanemariva činjenica, a po pameti, kako stručnjaci tvrde, odmah iza susjeda. Naravno, od dna ljestvice. 

Sumorne su to statistike ali, na žalost, realne. 

Vezana vijest

split poplava 2014

Sakramenti po kojima se krste

Nerealno je očekivati bilo kakvu vrstu “bunta” ili protesta od današnjih studenata. Njihova muzika prilagođena je generaciji, muzika bez tekstova uz nekoliko riječi i ponovo hedonizam, zlato i tamjan, a ono što dobiju od kuće ishlapljele su poruke očeva kojima je jedino bitno tko je bio ustaša, a tko partizan.

To su sakramenti koje današnja djeca dobijaju i po njima se “krste”, ali i formiraju. Naši tabui su i dalje branitelji, svetost domovine kao i rat koji nije završio trideset godina. 

Autizam današnje omladine kao i izostanak studentskih demonstracija možete gledati isključivo iz tog rakursa i segmenta današnjice. Današnji učenici nemaju profesore marksizma niti će ih više ikada imati. Moj profesor je bio puno više od samog profesora, bio je to čovjek koji nam je odškrinuo vrata poezije, filozofije ali i karaktera. Naučio nas je da budemo individualni, da njegujemo svoje prirodne talente i da budemo ustrajni, ustrajni u svojim stavovima i pogledima na život. 

To je sama bit i esencija škole koja se, na žalost, izgubila. Moj profesor zauzeo se za nas iza te kobne utakmice i suzavca i samo njemu zahvaliti mogu što sam ostao tada u školi, s običnim ukorom.

Jutros sam prije posla uredno zavezao boce u posebnu kesu i stavio ih uz kontejner. Na zaslonu mobitela patetični izraz lica Alemke Markotić koja kuka o svom pijanom profesoru marksizma. Kasnio sam i nervozno sam cupkao iza sijedog starog čovjeka koji se raširio pred kontejnerom kao da je u dnevnom boravku, no čekao sam da završi i nervozno pripalio cigaretu. Kada se okrenuo, oborio je pogled, tako to rade manje više svi što skupljaju boce, a meni je cigareta ispala iz ruke.

Pred kontejnerom za smeće, s drvenim štapom kojim traži boce stajao je moj profesor marksizma, čovjek kojem mogu zahvaliti što danas radim i imam obitelj, što nisam izbačen iz škole 1987. i što sam ostao u svom gradu, nastavio svoj pomalo blesav, ali normalan život. 

Na moje "profesore", samo je kimnuo glavom i oteturao put igrališta. U tom trenu meni je zastalo srce, sve mi je bilo jasno, sva bešćutnost vremena u kojem živim brutalno se sručila na mene u tom trenutku i došle su mi suze od nemoćnog bijesa jer živim u zemlji u kojoj takvi ljudi, profesori marksizma, ljudi koji su odgojili generacije u mirovini danas tako krajnje ponižavajuće žive, tako jadno da bježe od srama od svojih učenika.

Taj nemoćni bijes me ponekad jednostavno guši. I drago mi bude što sam bio iznimka. 

Što su me životu učili pijani profesori marksizma. Da jednom odrastemo u ljude.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!