Ostani doma
Kolumne / Ivo Anić

kolumna ive anića

Nazdravite! Kakva god 2021. bila, ništa ne može pobijediti ljudskost koju smo iznova otkrili oko sebe

Nazdravite! Kakva god 2021. bila, ništa ne može pobijediti ljudskost koju smo iznova otkrili oko sebe
pixsell

Nema tih žaba i tih skakavaca koji mogu pobijediti ljudskost koju smo iznova otkrili oko sebe. Snagu koju smo pronašli na dnu i volju koja nas tjera da budemo optimisti da je sve ovo iza nas.

Novu 2020. godinu, sada već biblijsku, dočekao sam okružen tisućama razdraganih lica na Trgu Bana Josipa Jelačića. Prljavci i kuhano vino, vatromet i pjenušci, ljudi koji se ljube, čestitaju jedni drugima, nazdravljaju novom ljetu koje nekako uvijek mora biti bolje. Zapamtio sam ta lica i tu mladost oko mene dok sam čekao jedanaesticu za Maksimir. Svi pjevaju, ja ne čujem, pomislio sam gorko i sjetio se jedne stare poslovice koja kaže da će ti nova godina u koju ulaziš biti točno onakva kakvu je i dočekaš.

O jebem ti sve, pomislio sam tada hodajući sam prema bolnici dok su oko mene odjekivali topovski udari i dok mi je crveni sjaj raketa i bengalskih vatri svijetlio put. Bolnica Rebro poslovično tiha, dočekala me u magli. Na odjelu neurologije sestre u dežurstvu su krišom nazdravljale i pustile me bez problema da tu Novu dočekam sa svojim djetetom, u njegovoj sobi. Još se istina nije brinulo o tajanstvenoj zarazi i virusu o kojem svijet naveliko govori, a ista će uskoro doći baš na taj odjel s "nultim pacijentom" kako su ga nazvali, momkom koji se vratio sa utakmice Atalante u Zagreb. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Tako je meni osobno ta Nova 2010 –ta, sada već biblijska i započela, i nisam iskreno znao s kakvim sam je emocijama zapravo dočekao.

Kada čekate operaciju vi živite, dišete, hodate i obavljate sve što obaviti treba, ali sa rupom u grudima. Nešto u vama kruto je i postojano. Strah, zebnja, isčekivanje. Zabrinutost, i stres koji vas guši, pa i nemate neke osobite volje da razmišljate o novim i starim godinama. U svakoj bolnici vrijeme je linearno, pa vam ta nova zamijeni staru kao što novi dan zamijeni noć. Ništa osobito i ništa vrijedno optimizma.

Kako je dočekaš, takva će ti i biti, pomislio sam prvo i kada se u šest sati izjutra tlo zatreslo prvi put na stanici iste one jedanaestice, a s obližnjeg krova pred nas pala hrpa cigli i šute. Sjećam se da sam pogledao prema nebu i zapitao se što još treba da se biblijski sruči  na moju nesretnu glavu očekivajući žabe, skakavce, munje i gromove. 

Vezana vijest

Crkva

Mijenjao bih se za žabe

Umjesto žaba i skakavaca dočekala me policija pred vratima bolnice sa maskama i obavijest kako se više u istu ulaziti neće moći. Mijenjao bih se za žabe, pomislio sam gorko, dok su vijesti donosile stvarne razmjere potresa koji je, a činilo mi se tada, prepolovio grad Zagreb na pola. Mjesto na kojem smo stajali vidio sam uskoro na vijestima, sa čitavim dimnjakom koji se sručio na cestu. Majke, tek dan ili dva iza poroda, stajale su uz svoju djecu zaštićenu inkubatorima nasred ceste pred Klajićevom, kaos, sirene i pozivi iz Splita jesmo li živi, zdravi, neozlijeđeni?

O jebem ti sve, pamtim da sam pomislio tada i zbilja požalio što na onom dočeku nisam prihvatio ponuđenu plastičnu čašu pjenušca od meni sasvim nepoznate djevojke i barem pokušao u Novu ući kako – tako sretan. Ovako, mislio sam, navukao sam svojom ravnodušnošću bijes te biblijske koja nas je sve nastavila šibati u svih šesnaest. Zatvoreni u kuće, mnogi od nas sa djecom po bolnicama, stajali smo promrzli čekajući sestre da im dostavimo odjeću, voće i pozdrave najmilijih. Najgori moment, a ujedno i najbolji te biblijske 2020., zbio se upravo pred tom nesretnom bolnicom, kad su majke okupljene pred prozorima svoje djece na onkologiji zaplesale i zapjevale, dok su malene glave mahale sa prozora. Prizor tako dirljiv, da je i toj biblijskoj 2020. valjda malo omekšalo srce, pamtit ću dok sam živ. I obećao sam samome sebi tada da ću u novu, ako je uopće svi dočekamo, ući sretan, pa kud puklo da puklo.

Vezana vijest

zubarica stomatolog zubar

Otišle su ikone naših djetinjstava

Godina koju ispraćamo, hvala dragom Bogu, svima nam je bila biblijska. Zatvoreni po drugi put, zabrinuti za budućnost, za egzistenciju, mnogi pod ovrhama, u strahu za sebe i najmilije, udarana poplavama, požarima, potresima koji ne prestaju, već i na njenom samom kraju tresu zemlju,  shvatili smo kako nas jedna obična godina može iznenaditi. Ako je ne dočakamo kako treba. U ovoj nesretnoj godini ostali smo bez Mustafe, Špira, Alema, Milke, Kiće i mnogih drugih ikona naših djetinjstava. Gdje joj je kraj pomislio je ama baš svatko od nas i što nas još čeka na samom njenom koncu? 

 No upravo u toj nesretnoj godini, ovoj biblijskoj o kojom vam pričam, ma koliko ona donijela zla, patnje i strahota, svi smo, uključujući i mene štošta naučili. Danas, dan prije njenog isteka, kada mi više zla ne može mnogo načiniti, ja je zapravo gledam potpuno drugim očima.

Da nije naime nje, takve i nikakve, nikada ne bih shvatio koliko sam okružen ljudskom dobrotom. Koliko sam vrijedan prijateljima, obitelji, znanim i neznanim ljudima. Da nije nje, takve nikakve, nikada možda ne bih saznao koliko ljudskosti i empatije ima u običnim sestrama na odjelu, koliko u običnim i meni nepoznatim ljudima, vatrogascima, mladim vojnicima, osoblju bolnica. Nikada ne bih išao za tim, da nije bilo nje takve, koliko vrijede poruke ljudi koje sam ostavio za sobom, a kojima sam bio u svojoj nevolhji u mislima. Ja takav kakav već jesan, potpuno asocijalan, shvatio sam da u svojoj samoći nisam uopće sam. Već da toliko ljudi brine za mene, misli na mene i da me voli.

Vezana vijest

starica ilustracija

Naučili smo opet biti ljudi

I ta mi je spoznaja, uz onu da sam tu godinu pobijedio na mnoge načine, a na onaj najvažniji baš junački, zapravo promijenila kao čovjeka. Ne znam za vaše nevolje, a ova ih je nesretna i biblijska donijela kao nikada niti jedna, no siguran sam da su mnogi od vas osjetili isto. Isto iskustvo. Da su mnogi od vas otkrili iznova svoje prijatelje, svoje obitelji, djecu koju su zbog posla i života zanemarili. Njihovo odrastanje. Stare prijatelje na koje smo zaboravili, i one nove koji su nam pružili ruku. 

Ova biblijska, nikakva i užasna, sve nas je tome naučila. Kako opet biti ljudi, okruženi ljudima u malom prostoru. Zatvoreni, a zajedno. Dok ovo pišem tlo se ponovo trese ispod mene. Očito, čula me kada sam u pasusima gore napisao da mi više naškoditi ne može. Split se trese, i to dobro, i nadam se da joj je ovo kraj, zadnji trzaji. Trese se stolica na kojoj sjedim i ovo pišem, a ja se smijem i pokazujem staroj srednji prst. Odlučan da i novoj na isti način pokažem zube. Slike užasa gledamo iz Petrinje. Molim se samo da nema stradalih. Sa svih strana javljaju se ljudi, pitaju znam li kako se može pomoći, otići potpuno nepoznatim ljudima i pokazati im da nisu sami. 

I zbog toga, zbog toga kakva nam je svima bila, i kakva još jest, poslušajte me i Novu koja nam svima stiže dočakajte zajedno, sa svim tim ljudima u mislima koji su ostali bez krova nad glavom, bez ičega. Sve smo u staroj i biblijskoj nekako pobijedili. Sve. I nju i sve njene nedaće koje je donijela sa sobom, i otarasili je se, barem se nadam, kao bolji ljudi.

Snažniji.

I ne sumnjam da ćemo je svi zajedno poraziti dobrotom. 

I zbog toga nazdravimo Novoj. Pokažimo joj zapravo zube. Jer nema tih žaba i tih skakavaca koji mogu pobijediti ljudskost koju smo iznova otkrili oko sebe. Snagu koju smo pronašli na dnu, i volju koja nas tjera da budemo optimisti da je sve ovo iza nas. Dignite stoga čaše i zagrlite najmilije. Neka nebo ne paraju rakete, topovski udari i  vatromet. Nego vaša dobrota i misli za Petrinju. Za ljude koji se uzdaju sada samo u nas. 

Da ga jebeš, ova što dolazi ne može biti gora, može biti samo bolja.

Jer smo naučili u staroj da nismo sami ni u jednoj nevolji koju nebo kani sručiti na nas. Pokažimo joj zube i da je se ne bojimo. Bila ona i biblijska, kada vidi toliko dišpeta, toliko empatije i zajedništva, čvrsto vjerujem da će odustati.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!