Ostani doma
Kolumne / Ivo Anić

kolumna Ive Anića

Na Pelješcu ćuprija! Svijet u kojem živimo trebamo graditi sami. Čije će dijete jednom stajati pod Pelješkim mostom i sjećati se svog djeda?

Na Pelješcu ćuprija! Svijet u kojem živimo trebamo graditi sami. Čije će dijete jednom stajati pod Pelješkim mostom i sjećati se svog djeda?
PIXSELL

Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svima jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.

Tako je o mostovima pisao Ivo Andrić, velikim kamenim mostovima kojima je bio fasciniran, svjedocima iščezlih epoha kada se drugačije živjelo, mislilo i gradilo. Slušao je nobelovac kako zategnuti mostovi od jedne do druge obale kao žice drhte i zvuče od svakog vlaka koji njima projuri, i zapisao je o mostovima Andrić kako su u suštini čovjeka, jer se našao pred zaprekom i nije zastao pred njom. Nego je savladao. Premostio.

Vezana vijest

veš

Na mostovima nema rastanka

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Shvaćao je pisac važnost mostova koji spajaju, a ne razdvajaju ljude, i njegovi mostovi, kao metafore, upregli su se u vječnu težnju ljudsku da se poveže, da se izmiri i da se spoji. Na mostovima nema rastanka. Ta uzvišena nepomirljivost ljepote, zapisao je Andrić, teži ka drugoj obali, upravlja se svom cilju, jer sve je prelaz, sve je most čiji se krajevi gube u beskonačnosti. Sva je naša nada s one strane, i ponos kada se osvrnemo za onim što je ostalo za nama. I baš ta rečenica Ive Andrića koja savladava i premosti besmisao, u samoj je suštini  besmisla kojem smo ovih dana svjedočili. Otvaranju ćuprije koju su nam drugi sagradili, bez da su u nju utkani svi naši snovi, mašta i proizvoljna igra, bez da je u nju utkan naš ponos. Pisac treba da piše i priča, i toj težnji je predan čitav svoj život. Tiho živjeti i biti u sve dane svojega života zaposlen stvaranjem, da se nema vremena za život da ga živiš. Pišući u mnogim gradovima i kulturama, smatrajući se stanovnikom svijeta, pisac je shvatio da je i sam neka vrsta mosta, onaj koji zbližava, a ne razdvaja narode i krajeve.

Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju snagu u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata, poručio nam je Andrić ne skrivajući ponos na svoj narod. Narod koji je jednom gradio najljepše mostove na svijetu.

I na njih bio neizmjerno ponosan.

Vezana vijest

Akademija Josip Jović

Firme socijalizma zajednički su izgradile most najljepši na svijetu

Čitavši svog barda koji je svoja životna djela smještao pod mostove da iz njih kazuje o ljudima, stajao sam jednom pod najljepšim mostom na svijetu. Između Črišnjeva i Skota, taman kada su se u prvi suton palila svjetla Kraljevice, stajao sam pred Svetim Markom pod udarima bure. Radove na Krčkom mostu još je daleke 1976. godine otvorio sam Josip Broz Tito, naglasivši kao i Ivo Andrić kako gradimo mostove da spajaju ljude, a ne da ih razdvajaju. Među tim kolosima socijalizma koji su izgradili svijet kakav i danas poznajemo i u njemu živimo, most koji će spojiti kopno i Svetog Marka na Krku gradile su zajednički Mostogradnja i Hidroelektra, no među tim betonsko – lučnim firmama bio je i Ivan Lučić – Lavčević iz Splita. Građevinski div u kojem je radio moj djed. Četiri godine trajala je gradnja betonskih lukova koji su na koncu sa svojom duljinom od 390 metara nadmašili sve poznato u svijetu, pa čak i onaj slavni most u Sydneyu. Tek će tamo 1995. godine most Wanxian preko rijeke Jangce u Kini nadmašiti te veličanstvene lukove, no ipak će i dalje veliki luk mosta na Krku ostati najdulji armirano- betonski luk na svijetu. Mostogradnja i Hidroelektra, Konstruktor i Viadukt, Ivan Lučić – Lavčević i još nebrojene firme socijalizma zajednički su izgradile taj most najljepši na svijetu. Najljepši na svijetu, govorio je moj djed ponosno mi pokazujući fotografije sa njegove izgradnje.

Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svima jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.

Ponos.

Vezana vijest

Tomo Horvatinčić

Svaka generacija ima nešto sebi svojstveno što je veže za mostove

Ponos svetiji od hramova, važniji od kuća i mostova. Ponos jer je sagrađen našim rukama. Našom pameću, našim trudom, znojem i našim nadama. Nadama da će taj most jednom postati metafora. Kada zastaneš bez daha pred njim, i kada shvatiš koliki su kolosi bili tvoji očevi, tvoji djedovi. Kako su gledali na svijet, i na koji način su znali premostiti zapreke na koje su nailazili. Kako su jednom težili da spajaju, a ne da razdvajaju. I kako su znali opisati pod jednim takvim mostom sve te ljudske težnje i bit čovjekovu samu, kao što su znali umorni pogledati u visini pod tim veličanstvenim lukovima svojih ruku djela.

Svojih ruku djela.

Svaka generacija ima nešto sebi svojstveno što je veže za mostove. Generacija mog djeda, generacija socijalizma, stvarala je svojim rukama, svojim djelima sva ta čuda pred kojima danas stojimo bez daha. Podigla ih iznad mora kao svoje spomenike. Opisala ih u vječnost, da zauvijek kao pisana riječ, ili kao betonski luk koji prkosi vjetru budu njen trajni spomen. Na taj način ta je generacija ostavila svoj svijet nama. Njihovoj djeci. Da jednom kada odrastu izgrade još veći i ljepši, da jednom kada sazriju opišu ljude koji njima prolaze. Na njima otkrivaju ljubavnu čežnju, pod njima shvate svoju ostavštinu koju će predati generaciji koja će ih naslijediti.

Ta uzvišena nepomirljivost ljepote teži ka drugoj obali, upravlja se svom cilju, jer sve je prelaz, sve je most čiji se krajevi gube u beskonačnosti. Sva je naša nada sa one strane, i ponos kada se osvrnemo za onim što je ostalo za nama. I kako ne biti ponosan gledajući taj most u sutonu kako stoji i opire se prirodi, opire se vremenu?

Vezana vijest

Zagreb Pride

Svijet u kojem živimo za svoju djecu trebamo graditi sami

I kako ne biti prazan kada u svojoj zemlji, sa svim svojim potencijalima mladosti koja vječno teži da nadmaši svoje očeve i djedove, nama naše mostove grade drugi? I kradu nam time ovakve priče. Jer čije će dijete jednom stajati pod Pelješkim mostom i sjećati se svog djeda? Čije će dijete pod njim čitati Andrića i shvaćati genijalnost teksta, i čije će dijete imati tu ljudsku potrebu da nadmaši te kolose na čijim je leđima ostao svijet u kojem živi?

Jer svijet u kojem živimo za svoju djecu trebamo graditi sami. Ne da nam ga grade drugi. Svijet koji savladava i premosti besmisao, a ne svijet u suštini besmisla kojem smo ovih dana svjedočili. Otvaranju ćuprije koju su nam drugi sagradili, bez da su u nju utkani svi naši snovi, mašta i proizvoljna igra, bez da je u nju utkan naš ponos.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!