Kolumne / Kristina Trupeljak

vječita dilema

Od dva zla biram treće

Od dva zla biram treće
AP/Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Od dva zla biram manje - to ti je ona situacija kad se obiteljski razlijete ispred TV-a, pa se u tom rasporedu (k'o kad krmad spava) nerijetko nađu tuđe noge pod tvojim nosom. I onda kako si lijen da se pomakneš sa zagrijanog trosjeda koji je već poprimio obrise tvog dupeta, digneš ruku i mirišeš sebe ispod pazuha da neutraliziraš smrad tuđih nogu.

Otkad smo se rodili, točnije otkad smo malo porasli, pred nas je stavljen izbor. Sad ćeš se sigurno zapitati - pa kakav to izbor ima malo dijete? Ima, ono da sluša svoje roditelje jer će ga oni najbolje voditi kroz život do onoga svojeglavog, tvrdoglavog, onog koji stalno misli da je svijet urotio protiv njega, patnika koji će se stalno suprotstavljati i propitivati roditeljske odluke. Ima ono izbor - ne suprotstavljati se autoritetu i uzgajati 'muda' među svojim vršnjacima, a ne doma. Takvom će puno lakše kasnije biti kroz život i s takvim će se lakše živjeti.

Kako si rastao - dobivao si zadaće, pomagati u kućanskim poslovima, a jadan ti nisi htio nijedno od toga. Ja sam nekako uvijek voljela pomagati baki koja je živjela s nama u kuhinji, stalno joj pomagati s rezuckanjem povrća, ali nisam voljela čistiti nered poslije toga. Kada mi je mama došla sa sivim kažiprstom pred facu, pokazujući koliko mi se samo prašine nakupilo na namještaju u sobi jer sam odugovlačila s pospremanjem, nekako sam uvijek od dva zla odabrala manje zlo. Ostala sam u kuhinji, i dalje pomagala, a da kasnije ne slušam prigovaranja, odmah bih pospremila, oprala suđe, obrisala ga i stavila na svoje mjesto. Samo da ne slušam prigovore. Samo što sam tada mislila da neću biti zadužena i za pospremanje sobe jer sam pomogla u kuhinji. Je, malo sutra. Tada sam dobila još zadaće jer sam pokazala da mogu, dokazala da sam sposobna. Tako i dalje u životu.

Učenje i škola. Nitko je nije ekstra volio koliko god bio dobar u njoj. Da se ne pretvorim u zombija koji po šabloni svaki dan odlazi u nju i kiselom grimasom na licu, i u njoj sam si od više zala odabrala manje. Postavila sam si stvari ovako: iako ne volim matematiku, mrzim fiziku, a ni kemija mi nije najdraža, zainatila sam im se i naučila ih, čisto da me ne mogu nespremnu uhvatiti i tražiti me rezultat. Profesor će me tražit postupak računice, e pa ja ću mu taj postupak i dati, naučiti, pa ćemo vidjeti tko će koga zajebavati. Te sam stvari uvijek prve učila i vježbala, želeći ih se riješiti što prije i imati slobodan dan za igranje. Bez prigovaranja, bez roditeljske prismotre. Radije to zlo obavim, da mi se to isto zlo ne prolači kroz cijeli dan i nad glavom mi je kako ga nisam napravila.

Prve ljubavi i prvi prekidi. 'Joj ovaj mi se uvaljuje, prezgodan je, malo bahat, ali ne sviđa mi se to što ima poveći madež na faci', razmišljala sam Seinfeldovski tada. 'Ovaj nema madež na faci, ali ima čudan razmještaj na faci, iako, sluša mjuzu koju i ja slušam, dobra mi je spika s njim', dilema je bila velika. Površna kakva kao dijete jesam bila - navjerojatnije sam od dva 'zla' tada odabrala manje i ovog prvog, samo zato što je bilo lakše, jer se on meni uvaljivao. I zbog toga što sam željela vidjeti kako je to imati dečka. Kad sam s istim tim prekidala, lakše je to bilo napraviti preko SMS-a jer od dva zla, uživo to napraviti nije bila opcija.

Kasnije ozbiljnije ljubavi, romantična (m)učenja i učenje na greškama. Dotad sam već stoput čula tuđe savjete i onu staru 'nauči na mojim greškama', onu za koju tek kasnije shvatiš da je zapravo 'učenje na vlastitim greškama'. Nema veće pljuske od one koje dadneš samoj sebi jer odzvanjanje iste i njen obris ostane još dugo utisnut u našem bitku. Pošto sam do svog današnjeg dečka uvijek birala krive objekte vlastite zaluđenosti, uvjeravajući se u njih da su ljubav, mogu reći da sam 'od dva zla birala ono koje nisam isprobala'. Uvijek se nadajući da je bolji  od onog prethodnog, da je prava ljubav, a još sam ih 'probavala'. A ispali su 'zlo'. Ne ono iskonsko, demonsko, nego jednostavno nekompatibilno, ali dovoljno da bi ti emocionalno naškodilo. I tu krivim sebe jer sam trebala biti pametnija i od dva zla pričekati dobro. Barem se ne bi toliko napatila i izranjavala srčeko.

Posao. Prijeći na posao na kojem te plaćaju isto jadno kao i na prošlom, ali su međuljudski odnosi bolji, šef komunicira sa svojim zaposlenicima i brine o njima, da se osjećaju motivirano i zadovoljno. Ma da i ne čuješ od drugih da je tako na novom radnom mjestu, razmišljaš si da je promjena bitna, da je sve bolje nego ovdje gdje jesi. Ali ovdje, na starom poslu, već znaš kako sve funkcionira, lakše je, makar nema previše mjesta napretku, makar slušaš obećanja o povišicama već par godina? Koje od dva zla odabrati?

Politika, život i vrijeme u kojem živimo. Halo? Hoćemo malo o parlamentarnom dvostranačju koji nas prati već koliko godina? Mijenjaju se garniture, a mi nikad nezadovoljniji? Koliko već dugo živimo po dobroj staroj šabloni 'od dva zla biram manje'. Ove godine se prvi put dogodilo malo čudo, pa u cijelu priču ulaze i neki treći igrači. Hoćemo li malo o Brexitu, izboru Trumpa za predsjednika SAD-a? Koliko se osjećamo nemoćni kada nam za izbor ponude dva govna za pojesti, a mi u usta stavimo ono koje manje smrdi? Pa nije čudo da se ta makrorazina preslikava i na mikro-situacije i život kojeg vodimo. Nigdje ne vidimo izbor već samo loše odabire, izbore koje su već odabrali za nas. Neki tamo loši ljudi koji misle samo na sebe.

I tako prođe život, a ti ga provedeš u vječitoj dilemi između dva zla.

Tajna je možda u tome kako gledaš na život i na sebe općenito. Kad se samopouzdano postaviš na način da neke stvari više nećeš dopuštati, svemiru neće padati na pamet nudit ti dva zla vrata (pred koja si se prvotno sam doveo). Možda, ali samo možda, s promjenom cijelog vlastitog unutarnjeg sklopa taj isti svijet počneš gledati u malo optimističnijem tonu, okružiš se pozitivnim ljudima i okupiraš pozitivnim poslovima. Možda tada na mikrorazini uspiješ, pa skupiš snage raditi i šire, na makrorazini svijeta koji se oko tebe raspada. Kad se takvih skupi više možda se nešto i promijeni jer postaje sve jasnije - da je i ljudima oko tebe dosta. Kad se malo ruke slože, sve se može.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.

Izdvojeno

Reci što misliš!