Kolumne / Nikola Vikić-Topić

159 GODINA od ROĐENJA VELIKANA

Andrija Mohorovičić, naše gore - sjajan list

Andrija Mohorovičić, naše gore - sjajan list

Nažalost, u Zagrebu, osim na Geofizičkom odsjeku PMF-a, dan danas ne postoji spomenik Andriji Mohorovičiću, iako inicijative postoje još od 50-ih godina 20. stoljeća

S obzirom da je prije nekoliko dana bio rođendan Andrije Mohorovičića, ova kolumna Vremenskog prigovaranja posvećena je tom našem velikanu, jednom od najvažnijih hrvatskih, a nije pretjerano reći i jednom od najvažnijih svjetskih znanstvenika svih vremena.

Andrija Mohorovičić rođen je u Voloskom pokraj Opatije 23. siječnja 1857. g. Već od osnovnoškolskih dana u Voloskom pokazivao je izuzetnu nadarenost za učenje, ne samo prirodoznanstvenih predmeta, već i jezika. Srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Rijeci, a studij matematike i fizike u Pragu.Foto: Srednja škola Novska

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Očito je ljubav prema domovini bila velika jer se odmah po završetku fakulteta vratio u Hrvatsku te predavao u gimnazijama u Zagrebu i Osijeku, a potom i u Nautičkoj školi u Bakru. Ono što se u Bakru događalo, bilo je od presudne važnosti za daljni tijek njegove karijere, a time i razvoj znanosti uopće. Naime, osobito se zainteresirao za probleme u meteorologiji koju je predavao budućim moreplovcima. Najviše su ga zanimala dva područja: oblaci i opasne vremenske prilike. Zbog nedostatka novca, sâm je konstruirao uređaj za određivanje smjera i brzine gibanja oblaka, nefoskop. Na oblacima je i doktorirao obranivši disertaciju pod imenom: „O opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru“, a koliko je te iste oblake poštivao i koliko su ga fascinirali, potvrđuju i njegove riječi: „Nego oblaci su čudni svati koje treba loviti onda kada se pokažu, a ne kada se hoće...“

Od opasnih vremenskih prilika, privlačili su ga tuča i tornada. Tako je vrlo detaljno opisao i analizirao tornado koji je 1892. godine pogodio zapadnoslavonski gradić Novsku te odbacio 13 tona težak vagon i ozlijedio 50-ak ljudi. Mohorovičić je sudjelovao i u prvim akcijama obrane od tuče kod Jastrebarskog, a cijelo to vrijeme, osim znanstvenog izričaja pokazivao je i socijalnu osjetljivost što potvrđuje podatak da je u Bakru utemeljio „Družtvo za potporu siromašnih i vriednih učenika“.

Ubrzo se vraća u Zagreb te postaje upravitelj meteorološkog opservatorija, današnjeg Geofizičkog zavoda. 1898., sa samo 41 godinom, postaje punopravni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU. Jedna od njegovih najvećih zasluga u meteorologiji je povećanje broja i kvalitete meteoroloških postaja u Hrvatskoj. Naime, često je isticao kolika je važnost točno izmjerenog meteorološkog podatka odnosno koliku štetu može počiniti neizmjeren ili netočan podatak što se i do dana današnjeg zadržalo kao jedna od glavnih misli koju profesori prenose studentima Geofizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Posljednja tema Mohorovičićevog istraživanja u meteorologiji bila je smanjenje temperature zraka s visinom. Nakon toga, početkom 20. stoljeća, promijenio je područje istraživanja na seizmologiju, no niti danas nije poznat točan razlog tom sretnom zaokretu. Zašto sretnom? Jer je njegov doprinos seizmologiji bio nemjerljivo veći!

S obzirom da se u Zemlju ne može dovoljno duboko bušiti i time proučavati njenu građu, seizmolozi koriste seizmografe, uređaje koji bilježe potrese, kao svojevrsne „rendgene“ kojima „slikaju“ unutrašnjost Zemlje. Tako je prvo što je Mohorovičiću trebalo za uspješna seizmološka istraživanja bilo što veći broj kvalitetnih seizmografa. Na našu sreću, i on je tada imao malo sreće. Naime, kada je počeo gubiti financijsku potporu države koja mu je bila potrebna da nabavi nove seizmografe, dogodila se serija potresa i financije su ponovno potekle, a seizmografi bili nabavljeni.Foto: Geofizički zavod, PMF

Ubrzo nakon njihova postavljanja uslijedio je ključan trenutak u njegovoj karijeri, ali i u povijesti znanosti. 8. listopada 1908. godine dogodio se jak potres s epicentrom 40-ak kilometara jugoistočno od Zagreba, u mjestu Pokupsko. Na temelju tog potresa i odlične suradnje koju je imao sa seizmološkim službama susjednih država, Mohorovičić je otkrio da Zemlja nije homogena, tj. da nije po cijeloj svojoj dubini jednake građe, već je građena od različitih slojeva. Konkretno, Mohorovičić je otkrio granicu između Zemljine kore i plašta na dubini između 5 i 70 kilometara ispod površine Zemlje. Njemu u čast, ta je granica dobila ime Mohorovičićev diskontinuitet ili MOHO sloj.Foto: Geofizički zavod, PMF

MOHO sloj je najveća prirodna tvorevina na Zemlji s obzirom da se nalazi baš svugdje na našem planetu! Revolucionarno je bilo to otkriće tako da danas ne postoji ozbiljan udžbenik seizmologije gdje nije spomenuto njegovo ime. 

Važnost otkrića potvrđuju i časti koje su mu dodijeljene godinama nakon smrti. Naime, njegovo ime nose krater na tamnoj stranici Mjeseca promjera 77 km, pa asteroid koji kruži oko Sunca s periodom od 5 godina i 38 dana, te granica između kore i plašta na Marsu.

Osim tog epohalnog otkrića, u seizmologiji se Mohorovičić istakao i proučavanjem utjecaja potresa na zgrade pri čemu je 1911. napisao opsežan i temeljit znanstveni rad koji se i danas koristi za potrebe građevine i arhitekture.

Andrija Mohorovičić je umro u Zagrebu 18. prosinca 1936. te je pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju, nedaleko od glavnog ulaza.

U jednu kolumnu ili članak ne stane dovoljno riječi koje bi obuhvatile sva područja geofizičkih znanosti kojima je Andrija Mohorovičić pridonio. Zato, onima koje zanima više, preporučam knjigu „Andrija Mohorovičić“, akademika Dragutina Skoke i prof. dr. sc. Josipa Mokrovića, vrsnih poznavatelja Mohorovičićevog opusa. Oni pak koje zanima, manje poznat, meteorološki doprinos Andrije Mohorovičića, više informacije mogu pronaći u članku prof. dr. sc. Mirka Orlića.

Nažalost, u Zagrebu, osim na Geofizičkom odsjeku PMF-a, dan danas ne postoji spomenik Andriji Mohorovičiću, iako inicijative postoje još od 50-ih godina 20. stoljeća. Posljednjih 10-ak godina ponovno se počelo  konkretnije raditi na tome, u čemu su uloge imali Družba Braće Hrvatskog zmaja, Državni hidrometeorološki zavod, Geofizički odsjek PMF-a te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. No, zbog tko zna kakvih zavrzlama, do podizanja spomenika još uvijek nije došlo. Možda zato ova kolumna dođe do nekog od odgovornih u gradu i podsjeti da ovaj naš, prečesto zaboravljen, velikan zaslužuje svoj spomenik u glavnome gradu. Gradu u kojemu je došao do jednog od najvećih seizmoloških otkrića u povijesti.

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!