Kolumne / Nikolina Radić Ančić

novinarska anegdota s terena

Što učiniti kada ti pukne cipela dok pratiš predsjednicu?

Što učiniti kada ti pukne cipela dok pratiš predsjednicu?
Facebook

Nikad ne nosim visoke pete. Na poslu mi češće tribaju gumene čizme, patike ili čak gojzerice jer moji tereni nekim čudom malo-malo i završe negdi u kršu, na kamenjaru, u brdu, na Velebitu, u polju, na škrapama... Uglavnom, shvatili ste. Ali, nekad me tako pošalju na neke fine, tobože 'salonske' zadatke di je poželjno i po poslovnom i po 'običnom' bontonu ne biti baš u patikama. To je ono kad se prati predsjednike, premijere, ministre, neke konferencije, neke manifestacije

Drugog dana praćenja hrvatske predsjednice po Zadarskoj županiji, di je ovih dana privremeno preselila ured, bila sam obučena –  da lažem ni sebe ni vas - finije nego inače. Prvi dan košuljica s mašnicom i balonerić, fine modre balerinke i fina borša. Drugi dan elegantno, ali casual jer se cili dan tribalo obilaziti Dugi otok. U planu je bilo dosta šetnje, obilazak velikog maslinika, i ovo, i ono, pa je zato moj izbor bio opuštenija košulja i hlače, udobne i provjerene kožne balerinke.

Obišli smo Općinu Sali, tvornicu ribe „Mardešić“ i došli pred osnovnu školu u Salima. To nije bila još ni trećina programa po protokolu. Snimatelji i fotografi se pogurali da snime predsjednicu KGK koja je sila na pod s dicom, ja koraknem da ću se progurati i ja, kad osjetim da mi je nešto kraj stopala puklo i da se stopalo neobično oslobodilo. Pogledam cipele i trenutno me oblije hladni znoj, a trnci mi popnu do vrha ušiju! Pukao mi je potplat cipele i ako napravim korak, ostat ću bosa! O bože, o užasa, o more!!!

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kotač u mojoj glavi brzo se pokrene, hrčak se ubaci u njega i počne ga panično vrtiti. Tako to s tim imaginarnim kotačem i hrčkom krene uvik kada sam u panici i  kad mi situacija izgleda bezizlazno. Šta sad da radim?!?

- Šime, dođi ovamo – šapnem kolegi Vičeviću koji mi je bio najbliže.
- Što je?
- Pukla mi je cipela – zacvilim.
- Ajme! A, da pitamo imaju li u školi ono vruće ljepilo? – ponudi se odmah Šime i ja oprezno odšepesam za njim.U hodniku prvi koga zaustavimo je baš školski domar i kućni majstor Marino. Objasnim mu svoju muku, a on odmah ode potražit ljepilo.

Evo ga, ljepilo baš za cipele – vrati se domar sa smješkom, pa odemo na kat da u miru pokušamo sanirati kvar bar donekle.

Ali, avaj. Ljepilo je bilo staro i osušilo se.

Naiđe uto hodnikom do toaleta županijska pročelnica Marina Dujmović Vuković.

- Ima dolje na rivi ljekarna, pa da tamo kupite makar one ortopedske natikače? Ja bih Vas odvela, ali nisam ovdje sa svojim autom.

- To je super ideja – kažem, a nada mi zatitra u očima. Di bi drugo na otoku na kojemu jedva opstaju i oni dućani s prehranom kupila cipele/šlape/papuče/bilo što za obuti?

Angažirale se odmah potom i Renata Kapitanović i Vlatka Vučić Marasović iz Ureda zadarskog župana. Ja sam sa svojom malom nezgodom - ali u datim okolnostima velikim problemom - bila izbačena iz stroja, a kako su one bile zadužene za protokol i novinare, moj problem i bez pokazane osobne empatije smatrale su i svojim problemom.

- A, ja uvik nosim rezervne cipele i baš danas ih nemam – kaže Renata u stilu „eto, danas baš imaš peh“.

- Slušaj, sad kad krenemo, ja ću nać nekoga da te odvede do ljekarne i to ćeš obavit u dvi minute. Ne boj se, ništa nećeš propustiti – kaže mi Vlatka i gleda kako da to odmah organizira.

Ali, sa štićenom predsjedničkom kolonom zaustavljenom u uskoj uličici malog otočnog mista nije to tek tako. U koloni se zna točan raspored auta osiguranja, protokola, domaćina i novinara i nema napuštanja te motorizirane formacije.

Slušaj, evo ti zamjenik načelnika Općine Sali Ivan Orlić. On će otići po svoje auto i onda ćete nas stići do iduće postaje – dolazi Vlatka s rješenjem. Upoznam se s čovikom na brzinu i dogovorimo se da ćemo najbrže ako se ja spustim stepenicama niz jednu kalu, odem do ljekarne i pričekam na rivi da on doveze auto.

Kolinda uto izlazi iz škole, pa se opet vraćam poslu. Uzimam i par vox-ova usput, malu anketu među mještanima o Predsjedničinom posjetu. Ignoriram cipelu sve dok se KGK ne ukrca u svoj crni kombi.

Onda se vratim problemu i šepesajući se sjurim niz stepenice vukući cipelu. Iskočim na rivu tamo kraj „Linčarnice“. Svit koji je sat ranije dočekao Predsjednicu sad sidi na sunčanim terasama ona dva kafića i gleda me sablažnjivo. Ali, nemam ja sad vrimena bit u bedu šta izgledam k'o redikul. Sto-dvista metara i eto me na cilju, u ljekarni.

Molim?! – zabezeknem se kao da je nad ulazom stajala kanta hladne vode koja me polila kad sam ušla u ljekarnu i vidila da imaju SAMO dvi male vitrine s nešto medikamenata i da NEMA nikakvih ortopedskih natikača, papuča, trica, kučina niti bakrača kakve mi na kopnu možemo kupiti u ljekarni. Ili makar u jednoj od onih trafika u kojima ima tiska, ali i kozmetike, šlapa, smrznutih liganja i putnih kava.

Imaju li ovdje tih trafika? Naravno da nemaju. Ovo je OTOK. To je ono šta nam boduli s udaljenih otoka sa slabim linijama prema kopnu stalno tupe. „Mi smo izolirani, na otoku nemamo ničega, na otoku je teško živjet“. E da, sad vas bolje kužim.A, ima li možda u obližnjem dućanu kakvih šlapa? Sad bi pristala i na japanke koliko sam očajna.

Uletim u „Tommyja“.

- Dobar dan. Imate li ikakvih šlapa? – pitam u glavu, odmah s vrata, tonom putnika koji kasni na avion o kojem mu život ovisi.
- Nema – kažu mi uglas trgovkinje.
- Uhhh... A imate li ono 'super bond' ljepilo? Pukla mi je cipela, a pratimo Predsjednicu, u velikom sam problemu... Kupila bih i nečije polovne cipele, bilo što ...– kažem svjesna da zvučim sumanuto.
- Ja Vas znam s televizije. S koje ono? – kaže mi jedna od njih.
- S RTL-a – kažem ja.
- A koji broj cipela nosite?
- 39.
- A  ja 36. Mislila sam Vam dat moje – kaže prodavačica.
- Ja imam broj 37 – doda druga.
- A one u garderobi od kolegice? Mislim da su 41. Da te probate? – siti se jedna od njih.
- Ma može! – pristajem na neviđeno. Šta ima veze da će mi bit dva broja veće.

Dvije od njih me vode u garderobu i daju mi ortopedske radne natikače od kolegice iz popodnevne smjene. Nju će obavijestit da ponese druge natikače od kuće. Probam ih, taman moj broj!

- Stvarno mi ih možete posuditi? – pitam u nevjerici.

- Naravno, samo ih vratite kad budete išli ća – kažu mi moje saljske anđelice.

- Naravno – obećam, ali se odma sitim nove prepreke: - Ali, mi se ne vraćamo u Sali, nego ćemo popodne brodom iz Božave ići za Zadar.

- A ništa, onda ih dajte tamo u postaju Granične policije. Oni dolaze kod nas u dućan, pa će nam ih donit - kažu mi.

- Da ih vratim policiji? Odlično, može! – složim se kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svitu da se posuđene šlape vraćaju posredovanjem Granične policije.

- Kako se zovete, kome da ih vrate? – pitam ih.

- Ma, samo Vi recite da ih donesu u „Tommyja“ u Sali kad budu dolazili – srdačno me ispratiše, a ja na izlazu kupim i ono super ljepilo u maloj tubi. Jer, kad popodne razdužim šlape, morat ću moju cipelu osposobit bar malo da se mogu vratiti u Zadar. Triba mislit unaprid da popodne opet ne bude trke. Mogla bi ja i bosa šta se mene tiče, ali ne bi izgledala baš normalno, pa je bolje da se ne sramotim i više od ovoga.

Pred dućanom me čeka zamjenik Orlić, a ja sidam u auto sritna k'o malo dite. Na nogama mi ortopedice, a moje izdajnice strpam u kesu skupa s ljepilom.

Stigosmo kolonu taman kad su došli na groblje položiti vijence. Kolega snimatelj je bio na oprezu, ali nije se događalo ništa. Ništa nisam propustila. Hvala nebesima na milosti.

Moje bijele šlape kolegama su odma postale hit. Na Fejsbuku su završile trenutačno.

Sad si Maca Papučarica –  smije se Renata.

Uskoro su i svi iz protokola, osiguranja, Općine, Ureda župana i Ureda predsjednice vidili moj novi modni krik. Objasnila sam čak i Predsjednici o čemu se radi.

- Ajme... – rekla je i KGK ženski solidarno.

U nastavku dana, koji je nosio posjet masliniku u Žmanu i vidikovcu na Telašćici, pazila sam kud i kako gazim da ne razbijem i ovu posuđenu tuđu obuću.

Neugodno mi je bilo u puknutim cipelama jer se u njima nije moglo hodati, ali u tim šlapama mi nije bilo ni najmanje neugodno. Pa, šta da sam malo neprilagođena? Živu čoviku svašta se dogodi. Zapravo, zbog tih šlapica sam se svugdi osjećala kao da i ja živim tu negdi, pa sam eto na čas izletila iz kuće.

U jednoj pauzi uspila sam i osposobit, donekle, pokvarenu izdajicu od balerinke.

Pred odlazak s otoka otišla sam do Granične policije na primopredaju.

Policajca Predraga, mog bivšeg susjeda iz zgrade, srela sam tijekom dana jer je i on bio doli u službi. Zadužila ga da osobno vodi brigu da natikače budu vraćene vlasnici. (Morat ću je potražiti i zahvaliti i njoj i kolegicama kako spada.)

Putem preko mora razmišljala sam kako mora da je zaguljeno živiti na otoku. Priča o ovoj mojoj blesavoj nezgodi tek je mala ilustracija ograničenja i prepreka života ili čak kratkog boravka na udaljenom ili manjem otoku. Ako misliš opstati, moraš se dobro organizirati, planirati stotinu koraka unaprid, svašta znat, biti spretan i snalažljiv. Kaže se da se sve može kupit novcima. Može, ako imaš di i od koga. Ali, negdi te ne mogu spasiti novci, nego samo ljudska solidarnost i suosjećanje.Donila sam i odluku  da u redovni postav mog osnovnog kompletića za svakodnevno preživljavanje - s flasterima, tabletama, švicarskim nožem i sendvičem - moram ubaciti i super ljepilo.

Ova situacija kojoj smo se cili dan smijali završila je bezbolno. Ali, u životu reporterke dopisnice ima brdo situacija s neprilagođenom obućom i odjećom koje mogu biti čak i opasne. Kao, naprimjer, kad sam na praćenje nekog turističkog „finjaka“ i ministarskog sijela u Šibeniku prije par godina krenula u haljini i ljetnim sandalicama. Jer, bilo je ljeto. A onda je izbio požar u zaleđu i ja sam završila na požarištu u Pamučarima. U jednom trenutku nam je vatra prošla iza leđa i morali smo proć priko netom izgorenog. Da ne bi ispekla noge, jedan me je čovik na leđima prinija priko žeravice.

Srićom, taj blam nitko nije fotka.

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!