Ostani doma
Koronavirus

BOLNO SVJEDOČANSTVO

EKSKLUZIVNO Donosimo cijelu potresnu ispovijest Zagrepčanina koji je jedva preživio Covid-19, a sada ponovno uči hodati!

EKSKLUZIVNO Donosimo cijelu potresnu ispovijest Zagrepčanina koji je jedva preživio Covid-19, a sada ponovno uči hodati!
Privatna arhiva

Nikad neću biti onaj koji sam bio prije, što mentalno što fizički, govori Nikola Kovačević u intervjuu RTL-u

"Ljeto sam proveo na Hvaru, vrativši se u Zagreb, prvi dan sam dobio temperaturu. Prvo sam pomislio da je temperatura posljedica napora, putovanja, umora. Međutim, kako temperatura nije padala određeno vrijeme, tražio sam svoju liječnicu da me uputi na testiranje na COVID. Nakon što su potvrdili, kako sam već bio u nekoj vrsti samoizolacije, oni su samo rekli da je produžim.

Nakon jedno dva, tri dana sam počeo gubiti dah, više nisam mogao udahnuti punim plućima. Bio je napor samo popiti čašu vode, a kamoli išta drugo. Zvao sam "Fran Mihaljević", oni su me uputili da pozovem hitnu, koja je poslala sanitet i oni su me odveli kod njih u bolnicu. Prvim pregledom u šatoru su ustanovili da sam imao manje od 80 posto kisika u krvi i istog trena su me primili na odjel, famozni 6-1."

"Kao da mi je netko stavio vrećicu na glavu"

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Nikola prije bolesti (privatna arhiva)

Tako svoju nevjerojatno tešku i emotivnu priču o borbi s Covidom-19, ali i hrvatskom birokracijom započinje poduzetnik Nikola Kovačević koji je u ekskluzivnom intervjuu RTL-u otkrio kako uči hodati nakon što je jedva preživio ovu opaku bolest.

"Na 6-1 sam proveo jedno dva dana primajući kisik. Cijelo vrijeme sam bio svjestan, u komunikaciji s obitelji i u jednom trenu dolazi fizioterapeut s doktorom i dvije sestre da bi me testirali na određeni napor da vide kako gubim kisik u krvi. U tom trenu ja se dižem iz kreveta i to je bio dovoljan napor da dolazi do kolapsa totalnog, do pucanja plućnog krila i ja se još jedino sjećam borbe za kisik, kao da mi je netko stavio vrećicu na glavu i nakon toga sam samo vidio da je netko od njih napravio rez rukama i više se ničeg ne sjećam", priča o kalvariji koju je prošao.

Panična borba za zrak

"Od svih nekakvih osjećaja koje sam imao, boljelo me nije ništa, ali borba za kisik je bila jako neugodna i panična. Budim se nakon, kasnije su mi rekli, 14 dana koliko sam bio na respiratoru, još narednih sedam dana nisam bio svjestan ničega jer su me dosta držali u mirovanju da se tijelo oporavi, da se polako ponovno naučim disat, da pluća preuzmu funkciju i tek prelaskom na odjel 5 počinjem biti svjestan okoline oko sebe. Prvi put sam saznao datum na tom odjelu, primljen sam 1.9., 28.9. sam tek imao neku sliku gdje sam i koliko sam tamo. U tom trenu sam već bio izgubio 15 kila. Nisam imao snage, nisam mogao popiti kad su mi dali plastičnu čašu i deci vode. Pio sam je na način da sam se naslonio na policu, čašu sam primio ustima, a prstom sam dizao čašicu da bi mogao popiti vode, toliko snage sam imao."

"Fizioterapeut iz bolnice je sa mnom radio svaki dan, to je čovjek koji me digao iz kreveta, koji mi je ulio snagu da se mogu ipak vratiti u staro. Ostali ljudi koji su bili na odjelu su bili stvarno davali sve od sebe i stvarno su ti ljudi koji nose cijelu bolnicu.
Polako s vremenom kako sam ojačao, sam se i počeo pripremati za odlazak doma. Bile su još neke komplikacije s nalazima, odnosno s bakterijom koju sam dobio, s ranama koje sam imao od dekubitusa. Nakon što su to sve sanirali, bio sam spreman za odlazak doma. Odlazak je bio stresan za sve. Prvo opraštanje s ljudima na odjelu, koji su stvarno za sve na odjelu dali sve od sebe, koliko su imali vremena i resursa, do viđenja obitelji i do susreta s njima. Put od parkinga do ulaza u stan je bio užasno težak, i fizički i psihički."

Vezana vijest

Covid odjel u bolnici u Karlovcu

Na prijelazu između jave i sna

Nikola Kovačević prije bolesti (privatna arhiva)

Tada kreće njegova nova borba, s privikavanjem na novo stanje:

"Prvo vrijeme doma isto nisam mogao sam, dolazila je medicinska sestra koja me njegovala i oprala svaki dan, pomagala s tuširanjem. Napredak doma kada je dolazila fizikalna svaki dan je bio rapidan. Emocije su još pomiješane, pomiješane su i stvari u glavi. Ne mogu shvatiti jesam li neke stvari sanjao pa pitam ukućane jesu li to stvari koje sam sanjao na respiratoru ili su se jednostavno dogodile. Još uvijek sam na nekom prijelazu između jave i sna."

Nikola nam govori da vjerojatno nikad neće biti onaj stari.

"Borba je svaki dan. Fizioterapeutkinje koje dolaze trude se i one su isto tako zaslužne za napredak, ali prognoze su bile da će mi trebat do Nove godine da se oporavim, ali s kasnijim pregledima i nalazima i koliko vidim i sam, računam da otprilike godinu dana neću biti onaj koji sam bio prije. Mislim zapravo da nikad neću biti onaj koji sam bio prije, što mentalno što psihički. Sada je pitanje samo kako će liječenje utjecati i koliko ću moći ostvariti neka svoja prava koja imam. Ono što neće država dat, očito ćemo se morat snalazit drugačije. Sami u komisiji su rekli da tražimo vezu, da si osiguramo na neki način liječenje. Zašto plaćamo porez, zašto plaćamo liječenje kad nam tako nešto oni sami sugeriraju.

"Je li to to?"

Koji je bio najgori dio bolesti?

"Ima ih nekoliko koje se bore za prvo mjesto. Najgori je bio panični strah od ostajanja bez zraka. Ništa me nije bolilo u komi na respiratoru, ničega nisam bio svjestan, ali prije pada u komu taj osjećaj bespomoćnosti, muke i borbe za zrak je bio najgori. U trenu prođu slike, prođe obitelj, neke stvari koje još trebam obaviti, a nisam, kćeri s kojima sam se taman ovo ljeto povezao kao s prijateljima, povezali smo se kao obitelj i rekli smo da ćemo što više takvih ljeta provesti i na kraju se pitate: "Je li to to?" Da li je sa 46 godina došlo do prekida filma i do razilaženja…. a da ih nisam ni pozdravio..."

"Dalje situacije vezane za Covid koje su bile grozne su one u postliječenju, kad vi, nažalost zbog situacije kakva je u državi, zbog nedovoljnog ljudstva na odjelima."

Vezana vijest

Kovačević

"Briga tih ljudi za vas, trebate li nešto..."

Što ste sve vidjeli u periodu kad ste već došli sebi i kada ste mogli opažati stvari oko sebe? Kako je izgledala bitka drugih?

"Dok sam još bio na odjelu 6-1, na tom intenzivnom odjelu, pored mene je bio čovjek spojen na respirator… slušam ljude koji šire teorije zavjere ili priče o tome kako nešto ne valja ili ljudi koji se pitaju zašto neki dio opreme košta koliko košta… to mi je bio šok kad sam prvi put bio svjestan čovjeka pored sebe i kad su mi rekli da sam i ja svu tu opremu imao. To su sve fini uređaji koji se moraju u milimetre i miligrame poštelavati i to ni samo jedan uređaj nego desetak uređaja. Briga ljudi za tog čovjeka… njega je svatko u svojoj smjeni od četiri sata koliko smiju biti unutra obišao po 20 do 50 puta. Briga rade li uređaji, treba li nešto. Svaki uređaj ima svoj zvuk koji se mora odazvat. To me djelomično po noći izluđivalo na intenzivnom odjelu. Čujete određenu melodiju i čim promijeni tonalitet, odmah dolaze kontrolirat. Na intenzivnom odjelu su još bili dostupni svi doktori, sestre i sve."

"Nakon što sam prebačen na odjel 5, tamo nam se dešavalo da smo bili po par sati sami jer jednostavno ljudi nakon što prođe četiri sata koliko im maska dozvoljava da budu unutra i koliko fizički mogu izdržati jer su nehumani uvjeti pod tim mantilima, nije imao tko doći u zamjenu. Imali ste brojeve telefona na vratima koje ste mogli zvati ako ste nešto trebali, ali ako nije bilo baš najhitnije – kad dođe sljedeća smjena će doći netko. Bilo je i drugih situacija, od inkontinencije koju niste mogli kontrolirat se dogodilo da po nekoliko sati budete takvi kako se to desi, da ne kažem u svojim govnima. Jednostavno ljudi nisu mogli doć i kada su trebali doć, trebalo im je po pola sata, 45 minuta jer moraju napustiti jednu zgradu, skinuti se, otuširati, dekontaminirati, obući i tek onda mogu ući u novi prostor. Uglavnom, da nedostaje ljudi je isključivo krivica čelnih ljudi. Za jednog blindiranog Mercedesa može se zaposlit 30 ljudi na tri godine bez ikakvog problema, a mi smo čujem kupili dva.

Kako ste prepoznavali osoblje?

Po glasovima, po imenima kako su se oni oslovljavali, po nadimcima i kad bi me kupali i brijali: po očima. To jedino što je bio znak prepoznavanja. Rekao sam da svi izgledaju kao Teletubbiesi jer tako i je. Već sam znao kad tko dolazi u smjenu, neki su bili uobičajeni, neki malo draži. Čovjek koji me zadnji ispratio, međusobno smo se oslovljavali s "mileni" i tako, to je bio medicinski brat. S fizioterapeutom sam razvio isto odnos, to je čovjek koji me digao.

Oslabio mu je vid, ima rane, teško diše, ne može hodati, no ne može dobiti rehabilitaciju

Koje su zdravstvene posljedice, što je Covid napravio vašem tijelu?

Neke nisam čitao u kartonu jer su bile preteške, a neke nisam razumio, onako kako oni stručno pišu. Imam rane od dekubitusa koje dan danas saniram od vrha glave do malog prsta, ima ih dosta. Vid mi je oslabio, nisam do sada moramo nositi naočale, sada ih koristim. Pluća, imam osjećaja kao da mi fali četvrtina kapaciteta da bih mogao udahnuti kako bi trebalo. 15 kila izgubljenih, snaga izgubljena. Na kraju je najveći problem s plegijom i problemima sa stopalima, što je došlo uslijed hipoksije ili rana od dekubitusa jer su živci oštećeni, a protok informacija spriječen, pogotovo u lijevom stopalu koje uopće ne mogu kontrolirati. Zato fizioterapeutkinje rade svaki dan sa mnom da to pokušamo oživjet. I tu je nastao problem kada sam tražio toplice, zbog nekoliko problema koji bi se trebali liječiti.

Odbijen sam jer ne postoji nikakav šifrarnik u kojem bi na HZZO-u mogli odobriti liječenje u toplicama. U svim nalazima od fizijatra, od imunologa u otpusnom pismu piše da bih trebao ići i preporuka je da idem, ali da u HZZO-u su mi dosta neugodno i bezobrazno rekli da nemamo pravo i da potražimo vezu ako tako nešto želimo ili da u dogovoru s nekim doktorima da pišemo neke nalaze koje bi se mogli eventualno odobriti.

Dakle da falsificirate nalaze?

Da, u pravilu ona je rekla da to što malo stopalo ne radi, za to se u pravilu ne odobravaju toplice. Nije poanta samo jedno stopalo, nego i drugo i pluća i cijela muskulatura. Isto tako je (liječnica u HZZO-u) napisala i rekla da imunolog ne može napisati preporuku za liječenje u toplicama. Imunolog je napravio završno otpusno pismo kao predstavnik skupine ljudi koji su radili na meni. Da je fizijatar pisao otpusno pismo onda bi rekli da ne može pisati preporuku za toplice na moru zato što imam problema s plućnim krilom. Po njima ispada da sam trebao dobiti pet otpusnih pisama po kojima bih išao. Ali kažem, najveći je problem što oni u HZZO-u kad idu ukucavati Covid-19 jednostavno nemaju šifrarnik po kojem bi oni dali terapije za liječenje koje su nastale uslijed Covida koje su… nastale uslijed neuroloških posljedica Covida.

"Nakon toga sam otišao, preuzeli smo negativno rješenje i tražili smo drugostupanjsku komisiju i probat ćemo preko drugostupanjske komisije ostvariti svoja prava."

Nisu očekivali da ću se vratiti

Pred vama je još jedna borba.

"Jedna u nizu."

Lakša doduše od ove koju ste prošli.

"Ova je glavna, od 19.9. je taj novi rođendan."

Što su rekli liječnici, znaju li zašto ste tako reagirali na virus?

"S obzirom na to da imam kroničnu bolest od prije, pretpostavljaju da je pad imuniteta utjecao na to, da se efekti COVID-a u kombinaciji s kroničnom bolešću pojačavaju, ja bi to tako laički rekao. Moje kćeri uopće nisu imale nikakve naznake bolesti, nisu bile pozitivne, a bile su sa mnom cijelo vrijeme. Ja sam jedini u obitelji to dobio, i očito sam dobio jackpot kombinaciju. Liječnici su prvih sedam dana obitelj pripremali na ono najgore dok sam bio na respiratoru jer nije bilo nikakvih pomaka i kad sam se probudio, svi su mi govorili da je malo tko očekivao da ću se vratiti s obzirom na ono što sam prošao."

"Sada traže da se povremeno javim da vide napredak i u nekom trenu sam se osjećao kao njihova maskota na odjelu. Njima je svaki moj kontakt ili kada im pošaljem video kako vježbam ili hodam, oni se meni vesele kao da su mi članovi obitelji, što i jesu postali. Ne znam kako da zahvalim tim ljudima. Stvarno su dali sve od sebe i u pravilu bez njih… od Milenog, od sestre, od kuharice, hrana je bila fantastična kada sam se probudio, do doktora koji su brinuli o meni… nemam ni jednu riječ da kažem protiv njih. Ljudi su davali sve od sebe i da imaju resurse i humanije uvjete, postizali bi bolje rezultate."

Bio sam neodgovoran, ne krivim nikog drugog

Kako sad gledate na ljude koji tvrde da ljude koji tvrde da je to gripa ili jača viroza i ne paze na sebe, ne nose maske i ne drže distancu.

"Smatram da to je gripa ili jača viroza za ljude koji imaju dobar imunitet jer vidi se da neki prođu s par dana temperature, malaksalošću i nastave dalje. Druga grupa, ljudi koji smatraju da je to urota i ne paze se, nisam se ni ja pazio kada sam otišao na more u žarište, smatram da su jako neodgovorni prema sebi. Nikad ne znate hoćete li sutra oboliti od nečeg petog, a onda se to poveže. S druge strane, širenje te bolesti bez da se svi suzdržimo, mislim da nećemo doći do rješenja. Mislim da se trebamo prestati družiti masovno, ali to netko drugi treba donijeti odluku je ljudi su ljudi i sami odlučuju prema trenutnim trendovima i hirovima raditi po svome."

"Mislim da bi država tu trebala biti stroža kada smo već mi ljudi neodgovorni i ne ponašamo se kako spada. Prvi polazim od sebe, bio sam neodgovoran i to mi se dogodilo. Ne krivim nikog drugoga i to je to."

U kojem smislu neodgovoran? Jeste li u prvom lockdownu izlazili i mislili da neće vas?

"Nastavio sam sa svojim životom i poslovnim obavezama, kako sam radio i prije. U početku smo svi nosili maske i rukavice, ali onda smo jednostavno rekli: "Ako se treba desit, desit će se", pa nisam baš tak ni star, nisam u toj rizičnoj skupini, iako sam prije bilo bolestan, ali sam mislio da će mene to preskočit i da neću biti jedan od tih koji pune statistiku."

"Na kraju se ispostavilo da sam u svim tablicama i kolonama napunio statistiku i moje neodgovorno ponašanje je dovelo do toga i ja bi rekao ljudima da svaki onaj tko ne vjeruje, nažalost su ti odjeli zatvoreni za javnost, ali bi ih poslao da odu vidjeti kako izgleda čovjek na respiratoru i kakvi su to uvjeti gdje kasnije nema nikakve intime i nema ničega dobroga osim osmjeha osoblja da shvate da to ipak nije nešto s čime bi se trebalo igrati i olako shvaćati. Kad će ljudima doći pamet, to je na svakome od nas."

Je li s vama u bolnici bilo mlađih ljudi?

"Osoba koja je bila na respiratoru do mene je bila, pretpostavljam, mlađa od mene, koliko sam mogao zamijetiti po koži, tijelu, licu, a kad sam prebačen na drugi odjel, mahom su bili stariji ljudi, stariji od mene. U sobi mi je bio čovjek od 80 godina i gospodin od skoro 70."

Jesu li preživjeli?

Jesu, odnosno kad sam ja otišao još su bili dobro, ali to je odjel na kojem nas već, ajmo reć, pripremaju za odlazak doma."

Što biste poručili, istaknuli za kraj?

Želim poručiti nadležnima da probaju osigurati liječničkom osoblju bolje uvjete. To je jedino da njih počnu poštovati uprava, država i da kad struka kaže da je nešto tako opasno, da ljudi to poštuju.

 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!