Vijesti / Koronavirus

Komentar: 19 dana sudbine

Neka vas snimke kreveta u Areni ne plaše. One predstavljaju nadu. Jedinu koju imamo

Neka vas snimke kreveta u Areni ne plaše. One predstavljaju nadu. Jedinu koju imamo
RTL

Snimke iz zagrebačke sportske dvorane Arena napunjene bolničkim krevetima mnoga su srca ispunila stravom

Ovaj sam komentar napisao u subotu navečer. Potres koji se dogodio u nedjelju ujutro odgodio je njegovo objavljivanje, no samo je pojačao ono što sam htio reći tekstom koji ćete pročitati. U samo jednome danu nakon užasnih događanja u 6:24 u nedjelju ujutro, Hrvatska se okupila i trgla još jednom. Službe, neke zaboravljene službe, od Civilne zaštite, izviđača, vatrogasaca, policije, preko Crvenog križa do vojske koje srećom odbijaju prestati postojati ma koliko ih država zanemarivala, pojavile su se i radile svoj posao. Raščistile i raščišćavaju ruševine, podigle šatore, skuhale grah, smjestile ljude. I zbrinule unesrećene koliko je to god bilo moguće. 

Večer prije suze su mi tekle dok sam gledao scene iz Italije. Gotovo 800 ljudi umrlo je u mukama u samo 24 sata s petka na subotu. Netom što sam pročitao tu vijest vidim osječki pješački most u bojama talijanske zastave i šaljem fotografiju svome prijatelju Talijanu, kirurgu iz Milana. Zajedno smo šetali po tome mostu kada mi je bio na vjenčanju u mom rodnom gradu. Isprva me uhvatio strah jer nije odgovario odmah. A zatim ipak, prima poruku i odgovara mi kratko da me moli da ostanem kući i zaštitim sebe i obitelj. Ne može pisati ni razgovarati dulje, preuzima smjenu u bolnici. Njegova Italija je na koljenima, njen toliko hvaljeni zdravstveni sustav guši se pod teretom ozbiljno bolesnih, liječnici donose odluke kakve moraju u trijaži donositi liječnici na bojištima – tko će živjeti, a sve zbog toga što su političari reagirali prekasno, a ljudi neozbiljno shvatili prijetnju te i dan-danas krše zabrane i karantenu. Dan kasnije, nakon završenog dežurstva, on zove mene da provjeri jesmo li dobro nakon potresa.

Hrvatska je sada u situaciji u kojoj je Italija bila prije nekoliko tjedana. U subotu je broj zaraženih počeo skakati, do utorka ujutro stigli smo na 346, ali broj stvarno zaraženih u ovom trenutku nitko ne zna. Taj ćemo broj znati za dva tjedna. A tada će biti kasno da reagiramo. Reagirati moramo sada.

Snimke iz zagrebačke sportske dvorane Arena napunjene bolničkim krevetima koje su prošlog tjedna objavljene mnoga su srca ispunila stravom, ljudi su reagirali s nevjericom i šokom, ali gotovo bez iznimke – strahom. Ali to je pogrešno. Val, golemi, opasni val neumitno nadire, a ti su kreveti znak da nada postoji. 

Pogled na redove urednih, novih, sklopivih kreveta koje su poslagali pripadnici Civilne zaštite, pogled na očišćene hodnike najvećeg zagrebačkog infrastrukturnog objekta pripremljenog da postane improvizirana bolnica u meni je izazvao… mir. Da, to je dobra riječ. Umirio me. Točno je da će u tim hodnicima za koji tjedan, vrlo je moguće, ležati pacijenti u teškom stanju. To što tu leže značit će da ih u drugim, opremljenim bolnicama i kliničkim centrima glavnog grada ima toliko da više svi ne stanu. A to je strašna budućnost. Udaljena svega 19 dana, kako je to procijenio ministar Vili Beroš.

Ali to što je Arena napunjena krevetima značit će da će se te pacijente imati gdje zbrinuti. Pretvaranje Arene u improviziranu bolnicu daleko prije nego što su kapaciteti bolnica i blizu popunjenosti, kao i činjenica da negdje u ovoj zapuštenoj, opljačkanoj, devastiranoj državi na nekom skladištu postoje kreveti, madraci, medicinska oprema i lijekovi znači da netko o tom sustavu ipak brine. Znači da taj sustav još postoji. A budimo iskreni prema samima sebi – niste mislili da više postoji, zar ne? 

Osim toga, od Civilne zaštite do liječničkog sustava i kadra, još imamo ljudi za ovu, tešku bitku. Još postoje marljivi, samozatajni ljudi u sustavu koji obavljaju svoju dužnost i rade ono u što vjeruju, ma koliko ih se proteklih godina omalovažavalo. U ovoj su krizi u državi populista i lajavaca glavnu riječ odjednom preuzeli stručnjaci, znanstvenici, liječnici, koji možda ne znaju sve, koji možda i nisu na sve najbolje odgovorili, možda nisu dovoljno testirali, možda su morali odgađati mjere zbog politike, ali su barem svaku svoju odluku mogli poduprijeti činjenicama, argumentima i – strukom. 

Hoće li uspjeti u obrani svih nas, vidjet ćemo. S obzirom na nediscipliniranost građana kojoj svjedočimo ovih dana, bit će to vrlo teško. Ali sustav koji je nastao na principima socijalno osjetljive medicine za svu populaciju, koji je utemeljio još Andrija Štampar, nastavljen i razvijan u socijalizmu, odbija nestati dok ima ljudi koji znaju koliko je važan. Barem još postoji i spreman je. 

Koliko može biti. 

Koliko smo ga ostavili na životu. 

Koliko smo mu pažnje i sredstava dali.

Koliko je još ljudi starog kova u njemu ostalo.

Na nama je da ga kada ovaj val prođe obnovimo i njegujemo. Jer trebamo ga. I u to ćete se uvjeriti u idućim danima i tjednima. 

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.