Ostani doma
Novosti / Hrvatska

Težak život beskućnika

Više od tri godine nije postojao: 'Kako mogu biti problem sustava ako me uopće nema? Ovaj život je pakao!'

Više od tri godine nije postojao: 'Kako mogu biti problem sustava ako me uopće nema? Ovaj život je pakao!'
Zarko Basic/PIXSELL

Beskućništvo je jedan od najvažnijih društvenih problema, a njemu se u Hrvatskoj ne pridaje previše pažnje

Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu. Svatko ima pravo na državljanstvo. Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države. Sve to stoji u UN-ovoj deklaraciji o ljudskim pravima, ali to se ne izvršava. 

Za Vijesti.hr pričao je Mile Mrvalj, sada već bivši beskućnik, pokretač Udruge Fajter i voditelj turističke ture "Invisible Zagreb", odnosno "Nevidljivi Zagreb".

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Iako još nisu dostupne informacije za 2018. godinu, prema Izvješću pučke pravobraniteljice Lore Vidović, prošle godine u Republici Hrvatskoj djelovalo je 16 prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike te jedan dnevni boravak.

Sva prihvatilišta zajedno mogu primiti 470 korisnika. No, to ne znači da je to stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj. Iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, kazali su za Vijesti.hr, kako je na dan 31. prosinca 2017. godine, u Hrvatskoj bilo 493 beskućnika, od kojih je 396 muškaraca i 97 žena.

"Taj broj od 493 beskućnika je broj s kojim Centri za socijalnu skrb i Ministarstvo demografije raspolažu. Dakle, to su registrirani beskućnici koji su u prihvatilištima za beskućnike. U Hrvatskoj trenutno ima 470 kreveta i to su kapaciteti s kojima oni raspolažu. Sam ja kao bivši beskućnik nikad nisam bio u sustavu. Kad nemaš osobnu iskaznicu, mjesto prebivališta, onda nisi u sustavu. Mile Mrvalj 3 i pol godine nije postojao nikako. Kako mogu biti problem sustava ako ne postojim?", kazao je Mile Mrvalj.

Još su veće poteškoće ako beskućnik nije nikada imao prijavljeno prebivalište na području Centra za socijalnu skrb ili je bez državljanstva ili osobnih isprava. Pučka pravobraniteljica isto tako upozorava kako postoji neujednačena praksa prijave prebivališta na adresu Centra za socijalnu skrb, što beskućnicima otežava ostvarivanje socijalnih prava, a posebno zdravstvene zaštite.

Mile Mrvalj je prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je nakon sedam mjeseci borbe dobio osobnu iskaznicu. Kazao je kako je to samo zato jer je izašao u medijima. No, većinom mu dolaze beskućnici s problemom da nisu uspjeli dobiti osobne iskaznice jer su ih odbili.

"Meni se mnogo puta u moju Udrugu javi netko i kaže da ima taj problem, on ispriča svoj problem i ja znam da on ima pravo dobiti osobnu iskaznicu", kazao je Mrvalj. Kad on ode do službenica na šalteru, one mu kažu kako nisu nikoga odbile.

Klasična hrvatska priča

"Naš birokratski sustav je takav. Za normalnog, logičnog čovjeka, neki slučaj se može riješiti za 15 dana, naš birokratski sustav je takav da ja to rješavam mjesecima. I zato je prvenstveni cilj moje Udruge da prije svega tim ljudima izganjam papirologiju i sva ostala prava, pravo na socijalnu skrb, zdravstveno osiguranje, čak i pravo na glasovanje", kazao je Mile.

Znači, Mrvalj kad je bio beskućnik, tri i pol godine nije imao pravo glasa. Istaknuo je kako je, unatoč ogromnim naporima, ponosan na postojanje svoje Udruge jer je u 4 godine postojanja pomogao ogromnom broju ljudi.

U Hrvatskoj još dolazi do problema tzv. nevidljivih beskućnika. Njihov broj najveći je u Zagrebu, a to su svi oni beskućnici koji nisu prijavljeni u Centru za socijalnu skrb, a nemaju svoj dom. 

"U gradu Zagrebu, sada trenutno, optimistični ljudi kažu da ih ima 1.000, pesimistični ljudi kažu da ih ima 3.000. Dakle, ajmo se naći na sredini i reći da u Zagrebu ima 1.500 beskućnika", kazao je Mrvalj.

On je isto tako istaknuo kako grad Zagreb već zadnjih osam godina u Kosnici, gdje ima 130 kreveta, postavlja kontejnere u slučaju zime. Tamo se mogu javiti svi beskućnici, bez obzira imaju li osobnu iskaznicu ili ne. To je preko zime otvoreno za sve beskućnike. No, nažalost, velik broj ljudi tamo ne dođe.

Zašto?

"Jedan od razloga je da i taj beskućnik koji bi se prijavio, ima ih mnogo s kaznenim prijavama od svojih dugova itd., koje se sada vode protiv njih i oni se sada jednostavno boje otići tamo u strahu od uhićenja. Tako da mnogi zbog već aktivnih kaznenih progona jednostavno ne smiju otići tamo", kazao je Mrvalj.

Kao drugi razlog istaknuo je kako se među beskućnicima nalazi velik broj ljudi koji se nalaze u teškim depresivnim stanjima, a ta stanja ih onda vode u shizofreniju, psihopatiju, sociopatiju i tako dalje.

"To je već polu-svijest, vode ih životinjski nagoni običnog opstanka", istaknuo je. To su ljudi koji su uvijek u nekom strahu, od toga da budu protjerani, zatvoreni i slično. Službeno, svaki beskućnik može otići u Kosnicu, u realnosti velik broj ne ode tamo.

Kako onda beskućnici preživljavaju zimu?

"Inače je život beskućnika pakao, a život zimi je pakao na kvadrat", kazao je Mrvalj. Nastavio je kako se ne zna što je na kraju veći problem. Ili stigmatizacija beskućnika ili predrasude o tim ljudima, odbačenost ili pak sami uvjeti života.

„Štakori, prljavština, smrad, teški uvjeti, alkoholizam, depresija, shizofrenija, psihopatija, sociopatija“, nabrajao je Mile.

U gradu Zagrebu postoji velik broj napuštenih zgrada. U dosta njih će preko zime beskućnici tražiti mjesto za prespavati i preživjeti noć. U javnosti je prisutan veliki stereotip o beskućnicima, da su oni alkoholičari ili narkomani, da smrde, da su bolesni, a pridaju im i brojne druge epitete.

No, većina ljudi bi se prevarila. Mile je kazao kako su u 95 posto slučajeva beskućnici ostali bez krova nad glavom zbog gubitka posla ili kredita. To su sve ljudi koji imaju visoku stručnu spremu, imali su odlična radna mjesta, a u jednom trenutku našli su se na dnu.

Spas u pučkim kuhinjama Caritasa

Beskućnici nalaze spas u pučkim kuhinjama Caritasa, ali ne i u pučkim kuhinjama Crvenog križa. U pučkim kuhinjama Crvenog križa mogu se hraniti isključivo beskućnici koji imaju iskaznice od Centra za socijalnu skrb. U gradu Zagrebu nalazi se 6 pučkih kuhinja Caritasa i tu se hrane isključivo beskućnici jer ne traže osobne iskaznice. Kad je Mile bio beskućnik, hranio se isključivo u njima.

"Ja sam jednom sudjelovao na jednom Kongresu o socijalnoj skrbi u Splitu gdje je bila i bivša ministrica Bernardica Juretić, imao sam svojih 15 minuta i onda je ona imala svoje. Postavila mi je pitanje, kaže gospodine Mrvalj od kuda vama informacija da u Zagrebu živi 2000 beskućnika? Sad sam ja postavio pitanje ministrici Juretić. Onda mi objasnite za koga Caritas u Zagrebu radi dnevno 4000 obroka? Jer da imamo pravo izbora, mi bismo se svi hranili u pučkim kuhinjama Crvenog križa jer je puno kvalitetnija hrana. Puno raznovrsnija hrana i poslije svakog obroka dobiješ neku konzervu, neku voćku, neki kolač. U pučkim kuhinjama Caritasa imaš samo jednu zdjelu neke juhe i to ti je to", prisjetio se Mrvalj.

Što vladajući rade po pitanju beskućništva?

Iz Ministarstva za demografiju kazali su kako su za beskućnike osigurana velika financijska sredstva. 

"Iz Državnog se proračuna financira 12 trogodišnjih programa usmjerenih beskućnicima u iznosu od 2.500.000 kuna godišnje, što za tri godine iznosi 7.500.000 kuna, a programi obuhvaćaju razvoj usluga kao što su dnevni boravci, stambene zajednice, podrška u integraciji i uključivanju u život zajednice i podrška razvoju novih vještina beskućnika i njihovom zapošljavanju.

Mrvalj je kazao kako je dobio na uvid izvješće od Ministarstva demografije gdje je pisalo kako 92 posto iznosa ide za njihove potrebe. Pitao se gdje ta sredstva odlaze?

"Imate recimo u Zagrebu kabinet za Europske fondove. Oni su prošle godine povukli 8 milijuna eura, a njihovi troškovi su 10 milijuna eura", kazao je Mile.

Upozorio je na jedan veliki problem

"Kad je netko godinama beskućnik, taj čovjek izgubi radne navike, higijenske navike i komunikacijske navike. Taj čovjek da bi se uključio na tržište rada, on mora imati tri, četiri mjeseca resocijalizacije. Moja Udruga ima program resocijalizacije, ali ja to mogu raditi mini, ja ne mogu makro. Skandinavske države i sve razvijene države imaju programe resocijalizacije", kaže Mile.

On je inače veliki protivnik socijalne skrbi u kojoj se prima neki novčani iznos, ako si koliko-toliko radno sposoban. Jer osobe koje primaju novac, a ne rade ništa, ne osjećaju se sposobnima. Mile kaže kako bi se taj beskućnik puno bolje osjećao ako bi prošao program resocijalizacije jer bi se na taj način kasnije, polako, uključio na tržište rada.

"To u Hrvatskoj ne postoji. To nije na meni, to je na Ministarstvu i na Centru za socijalnu skrb", kazao je Mrvalj i upozorio na najveći problem beskućništva u Hrvatskoj.

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Citaj, prati i komentiraj naše price i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!