Novosti / Hrvatska

KAD BI ZAGREB BIO 'CRVENI' BEČ

'Imamo neizdrživ sustav najma stanova na tržištu gdje se svi ponašaju kao da su na bojnom polju'

'Imamo neizdrživ sustav najma stanova na tržištu gdje se svi ponašaju kao da su na bojnom polju'
Thinkstockphotos.com/Arhiva

Kako je moguće da jedna od najskupljih metropola u Europi ima iznimno povoljne cijene najma stanova?

Beč ima 1,8 milijuna stanovnika, a njih 60 posto živi u unajmljenim stanovima u vlasništvu grada ili poduzeća koja promoviraju javni interes. U usporedbi s Parizom i Londonom gdje prosječna cijena najma po metru kvadratnome iznosi 26 eura, Barcelonom sa 17 i Pragom s 13 eura po 'kvadratu' bečkih 9,6 eura po metru kvadratnom čine se gotovo nevjerojatnim.

Kako je moguće da jedna od najskupljih metropola u Europi ima iznimno povoljne cijene najma stanova, kako je moguć 'crveni Beč', a znamo da nije riječ o socijalističkoj državi? - pitanje je koje je ovih dana zaintrigiralo mnoge.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

''Sve zemlje centralne i zapadne Europe koje nikada nisu bile socijalističke provodile su ili provode stambenu politiku koja ima za cilj izmjestiti značajan broj stanova izvan tržišta. To se pokazalo kao jedini način da se osigura sigurnost doma, produktivnost radne snage, kao i njena mobilnost, odnosno da se po pitanju stanovanja kontrolira tržište i njegovi apetiti kako ne bi bio ugrožen osnovni preduvjet za funkcioniranje gradova – siguran dom za one koji u njemu žive i rade'', za Vijesti.hr objasnila je Iva Marčetić, arhitektica i istraživačica te aktivistkinja, koja je radila u raznim arhitektonskim uredima, bila je članica Platforme 9.81, s Pulskom grupom je 2012. godine predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture, a danas, između ostalog, radi u organizaciji Pravo na grad te je članica zadruge Otvorena arhitektura.

''Te politike išle su korak uz korak s razvojem kapitalističkih gradova i njihovim rastom. Beč je prvak takve politike i danas 60 posto građana i građanki Beča živi u nekom od više od 400.000 stanova koji su ili gradski, ili su izgrađeni putem neprofitnih sustava, a renta im ne prelazi 25 do 30 posto primanja kućanstva, uključujući i energente'', istaknula je Marčetić.

Ovakva situacija vuče svoje korijene iz tzv. 'Crvenog Beča', a ova nam arhitektica objašnjava da je riječ o ''pojmu koji nastaje u periodu između dva rata kada tadašnja socijaldemokratska vlast suočena sa širenjem bolesti izazvanih neadekvatnim stanovanjem, pretrpanosti postojećih stambenih jedinica i rastom neformalnih naselja, a pod pritiskom organiziranih radnika, uvodi tzv. progresivni porez i putem tih sredstava u nešto više od 10  godina gradi 64.000 stanova u kojima renta ne prelazi četiri posto primanja kućanstva''.

Iva Marčetić

''Porez je tada uveden na sve luksuzne robe poput kavijara i šampanjca, a postojali su porezni razredi koj' su, primjerice, više oporezivali one koji si mogu priuštiti kućnu pomoćnicu, od onih koji to ne mogu. To je bio sveopći sustav distribucije bogatstva koji je učinio da današnji Beč predstavlja jedno od najboljih mjesta za život. Pored toga, Beč, odnosno Austrija, imaju i provode zakone koji štite stanare na tržištu pa nije moguće poigravati se obiteljima i životima podstanara na način kako to rade naši najmodavci koji su gotovo u potpunosti lišeni odgovornosti prema državi, gradu ili najmoprimcu što zasigurno proizvodi i smanjenu odgovornost najmoprimca'', upozorava.

''Takoreći mi imamo neizdrživ sustav najma na tržištu gdje se svi ponašaju kao da su na bojnom polju, no razlika je da najmodavci na taj način povećavaju svoj kućni budžet, dok najmoprimci rješavaju osnovnu životnu potrebu i stoga, najmoprimac i najmodavac ne mogu biti isto u očima zakon'', naglašava Marčetić.

Bečki recept, temeljen na gradskom intervencionizmu na tržištu stanovanja, bez sumnje intrigira, a jedno od ključnih pitanja je jesmo li mi danas u Hrvatskoj (neki jesu, ali tko) u mogućnosti samostalno riješiti svoje stambeno pitanje putem prava koje ostvarujemo svojim radom, kao i koji su uzroci te (ne)mogućnosti) i kakve to posljedice već ima ili će tek imati?

''Mi smo u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja južne i istočne Europe takoreći taoci politike koja nas je osudila na samo jedan put do sigurnog doma – kupnja stanova. Sve Vlade od 90-ih naovamo, kroz razne su mjere poticale potrošnju stambenih kredita, a banke su plasiranjem raznovrsnih i nerijetko toksičnih financijskih proizvoda, poput kredita u švicarskim francima, širile tržište kredita na sve veći broj ljudi. To znači da je jedini put do vlastitog i sigurnog doma, osim nasljedstva, dugoročno zaduživanje što naše domove pretvara u sredstvo za izvlačenje vrijednosti iz naših kućanstava i usmjeravanje resursa u banke'', upozorava Marčetić.

''Stanovanje je potpuno prepušteno tržištu budući da država i lokalne samouprave grade zanemarivu količinu stanova, a i kada ih grade, najčešće ih prodaju po tek nešto nižoj cijeni od tržišne, ne regulirajući pritom ključne aspekte stambene politike poput sigurnosti i prava najmoprimaca ili reguliranja kratkoročnog iznajmljivanja poput onog putem Airbnb-a i Booking.com-a. Posljednjih 30 godina deregulacije, privatizacije i prepuštanja stambenog pitanja tržištu doveli su u cijelom svijetu do spoznaje da tržište naprosto ne može zadovoljiti stambene potrebe. Stanovi su pretvoreni u nekretnine čija cijena raste potpuno disproporcionalno cijeni rada, a bez državne intervencije takav trend proizvodi zaduživanje, duže ostajanje u roditeljskom domu i sveopću nesigurnost stanovanja i neadekvatnost stambenih uvjeta'', zaključuje.

Naime, neprestano se zaboravlja da se stambena politika tiče svih aspekata ekonomije i ukoliko nije pametno vođena kroz diverzifikaciju modela stanovanja od kojih veliki dio mora biti neprofitan, ona nije razvojna nego regresivna, dodaje Marčetić: ''Mi danas u Hrvatskoj imamo gotovo 80 posto mladih između 18 i 34 godine koji još uvijek žive u roditeljskom domu i velik broj zaduženih te onih koji nisu u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje kreditima niti putem iznajmljivanja – to proizvodi svojevrsnu socijalnu katastrofu, smanjenu mobilnost radne snage i sveopći osjećaj da se budućnost ne može planirati jer nemamo siguran dom u kojem se ta budućnost ostvaruje''.

Pitamo se što bi Hrvatska mogla naučiti iz bečkog primjera i je li uopće moguće u smislu političke volje da to učini? Marčetić ističe da nam je potrebna ''politička volja za izmjenu Zakona o najmu koji štiti najmoprimce, urbane politike koje vide zemljište u javnom vlasništvu kao resurs za povećanje stambenog fonda u javnom vlasništvu koji ne podrazumijeva metode stambene politike poput one zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića u kojima gradi naselja na rubu grada i gdje grad de-facto špekulira vlastitim zemljištem''.

''Potreban nam je razvoj neprofitnih modela stanovanja poput stambenih zadruga i da država i gradovi to podrže na način kako to, primjerice, radi Beč ili Zurich, odnosno potreban nam je zaokret prema razvojnim strategijama, a ne prema dugoročnom zaduživanju građana i izvlačenja vrijednosti iz naših džepova zarad dobrobiti financijskih institucija'', napominje.

''Ukratko - potrebna nam je stambena politika, a ne država koja zdušno potiče špekulaciju i individualizirani neizdrživi dug. Tu, naravno, igra ulogu i Europska unija i njene regulative o financiranju javnih investicija, usmjeravanje strukturnih fondova prema ulaganjima u stanovanje za što već postoje glasovi koji lobiraju u Europskom parlamentu, no bez obzira na promjene u Bruxellesu, u Zagrebu se treba dogoditi glavna promjena principa i odnosa prema stambenom pitanju jer situacija je postala neizdrživa i mnogima nisu potrebne statistike da im to dokažu, životno iskustvo većine nas svjedoči da nam je ugroženo naše osnovno ljudsko pravo – pravo na adekvatan stan, odnosno pravo na adekvatan životni standard, a za to, zaista nema opravdanja“, upozorava Marčetić. 

Najgledaniji video

Izdvojeno

Vezani članci

p>Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!