Novosti / Hrvatska

Kolumna Ive Anića

Zar naša djeca ne moraju znati tko je bila Anne Frank?

Zar naša djeca ne moraju znati tko je bila Anne Frank?
Shuterstock

Najnoviju demonstraciju divjaštva ministrice Divjak koja je jednim potezom odbacila struku, te premontirala kompletan proces kurikula koji je trajao godinama, hrvatska javnost je upoznala jučer, a ja sam kao i mnogi u ovoj zemlji ostao konsterniran

Nakon godina i godina rada na reformi kurikula, nakon pompoznih najava i propalih radnih skupina, Ekspertnih skupina i ostalih nakupina struke i onoga oko struke, nakon silovanja sada već generacija učenika koji su ionako otišli u Irsku, nakon natječaja i povjerenstava koji su pratili progres, dobili smo, napokon, listu obvezne lektire za osnovne i srednje škole. No kako to već biva u zemlji kojom ne vladaju sekularni, već crkveni i politički diskursi, tako se i ovaj na kraju sveo na analizu Ministarstva obrazovanja koje ga je trebalo usvojiti.

Naime, ekspertna radna skupina usvojila je kurikul hrvatskog jezika koji odlučuje o listi obvezne i izborne lektire, no ministarstvo je izradilo drugačiji popis, a kako smo saznali iz medija, lektiru je sastavila, ili bolje kazati izostavila, glavom i bradom ministrica znanosti, obrazovanja i sporta Blaženka Divjak, javnosti poznata po redizajnu i montaži televizijskih priloga o sebi, svom liku i djelu iz kojeg je izrezala dijelove s kritikama te objavila na svom Facebook profilu premontiranu verziju u kojoj je učenici samo hvale.

Premontirala kompletan proces kurikula

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Najnoviju demonstraciju divjaštva ministrice Divjak koja je jednim potezom odbacila struku, te premontirala kompletan proces kurikula koji je trajao godinama hrvatska javnost je upoznala jučer, a ja sam kao i mnogi u ovoj zemlji ostao konsterniran. U najmanju ruku, da ne kažem koju težu riječ na takvo divjaštvo. Jer što je drugo doli divjaštvo prema nama, danas roditeljima, i našoj djeci, izbaciti iz školske lektire jednog Malog princa? Tu divnu novelu francuskog pilota Antoinea de Sainta Exuperyja iz 1943. godine koja je ujedno i najprodavanija knjiga od postanka svijeta, prevelo je 290 stranih jezikoslovaca, te se nakon 80 milijuna prodanih primjeraka našla u školskim lektirama čitave kugle zemaljske.

Paradoksalno, ali i prokleto znakovito, Malog je princa iz školske lektire izbacio samo jednom i samo jedan, general Franco. Tu divnu, alegorijsku pripovijest koja nas je učila o ljubavi, odgovornosti, žrtvi, radosti i životu, tu besmrtnu odu radosti i nemogućem, tu priču koja je nadahnula generacije znanstvenika, istraživača, pustolova da pomaknu granice kako svoje, tako i čovječanstva, iz lektire u cjelokupnoj povijesti divjački su izbacili samo Franco i naše gore list, Blaženka Divjak.

No tu priči nije kraj.

Divljaštvo nad Annom Frank

Divjaštvo počinjeno nad Malim princom, nastavilo se i na besmrtnoj Ježevoj kućici jer je valjda nacionalno suspektna, da bi se najbolnije i najstrašnije u francovom stilu manifestiralo u konačno divjaštvo nad Annom Frank, koju u hrvatskoj, zemlji posvemašnjeg divjaštva ubijaju iznova i iznova i to iz godine u godinu. Francu, pardon, Blaženki Divjak na znanje, ako nije upoznata sa transvestijom koja se odvija nad Annom Frank u Hrvatskoj, izložba o toj nesretnoj i hrabroj djevojčici koja je inspirirala stotine tisuća djece širom planeta, "Anna Frank – povijest i sadašnjost" u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže (HERMES) maknuta je u siječnju 2017. iz Tehničke škole u Šibeniku jer su u sklopu izložbe ustaše prikazani kao koljači, a partizani kao cvijeće, kako je obrazložio ravnatelj iste Josip Belamarić.

Divjaštvo rečenog ravnatelja Belamarića nije ostalo nezapaženo u medijima, pa se već počelo sa spekulacijama kako će uskoro Anna Frank postati poprilično problematična u zemlji kojom vladaju divjaci, jer u njenim dnevnicima fašisti i jesu prikazani kao koljači (jer su to i bili). Hrvatska je, da se ne lažemo, takva zemlja. Zemlja divjaka. Zemlja u kojoj se podlo i smišljeno, planski i organizirano divjački radi na samo jednom scenariju. Besramnom revidiranju povijesti. Revidiranju koje istina ne može zahvatiti moju generaciju, koja zna jer je o tome učila u školi i iz takvih poučnih lektira, tko su istinski divjaci, ali nove generacije može, generacije koje će stasati pod budnim okom i palicom divjaka tipa Belamarić i Divjak.

Svijet se vrti u jednom smjeru, Hrvatska ide svojim putem

No čime se zapravo igraju ti divjaci, jer ja bolji naziv za takve ljude nemam?

Konkretno u slučaju Anne Frank ti se ljudi igraju doslovno užasom kojeg su itekako svjesni. Užasom koji je najveći užas koji se dogodio od kada je ljudske vrste. Većeg divjaštva i većeg užasa od holokausta nema, niti će ga Belamarići i Divjaci pronaći, i ta je činjenica zapravo strašna. Toliko strašna da čovjek zanijemi pred njom. Pred tolikom besramnom količinom empatije, odsustva ičeg ljudskog u tom divjaštvu kojem smo izloženi ovih dana.

Jer je upravo svijet tom divjaštvu izložen u našem dobu, u našem vremenu. Svijet, a mislim na onaj normalni svijet koji se vrti zajedno s planetom zemljom, dok Hrvatska ide svojim putem, prati sa ogromnim zanimanjem suđenje dvojici od najstarijih nacista Hubertu Zafkeu pripadniku saniteta SS-a u logoru Auschwitz Birkenau i Oskaru Groeningu, pripadniku mladeži SS-a koji je u rečenom logoru obavljao sitne dužnosti, raznošenja kafe i liječenja prehlade u sanitetu. Hubert Zafke prebačen u proljeće 1944. u Auschwitz, zbog bolesti koju su nacisti među sobom nazivali "Posttraumatische belastungsstörung", Oskara je Hubert Zafke zvao računovođom jer je svoju smjenu odrađivao u skladištu brojeći novac među osobnim stvarima zatvorenika koji je uredno bilježio i slao u Berlin. Oskar je uz taj posao imao još jedan, Oskar je uništavao tragove pri dolasku novih vagona tako da je u prostorijama "za tuširanje" sve izgledalo tj. moralo izgledati normalno kako među pridošlicama ne bi došlo do panike.

Tog jutra dok su pili svoju prvu kavu i listali novine Oskar je zabilježio u svoju bilježnicu broj - 3681. Sa zadnjom isporukom sinoć. Obojica su gledali kroz prozor kako kolege iz SS-a odvajaju ljude iz netom pridošlih vagona i obojica se jasno sjećaju tog jutra. Jutra u kojem su nakon razdvajanja muškaraca i žena na takozvanoj "rampi" dočekali kompoziciju od pet vagona priključenih za logor Bergen – Belsen.

Vagona u kojem je bila Anne Frank.

Pet vagona krenulo za Bergen - Belsen

Hubert Zafke na suđenju će se prisjetiti tog dana. Na "rampi", kako su je zvali nakon razdvajanja žena i muškaraca, ostala je jedna uplakana židovska beba koja je dozivala majku. SS-Untersturmführer Groening podigao je uplakanu bebu i svom snagom je udarao o metalni rub kamiona dok nije ostala beživotno visjeti u njegovim rukama. Groeningu je prišao poprilično ljutit natporučnik smjene jer se "novi kontingent" prilično uznemirio. Untersturmfuhrer je samo hladno odvratio Natporučniku da bebu vrati majci slobodno u plinsku komoru. Tog dana, zapisao je Hubert, "pet vagona ostalo je na tračnicama i nismo ih iskrcali", tih pet vagona priključeno je za lokomotivu za logor Bergen – Belsen.

Na bilješki uz tu informaciju Hubert je izjavio: "Mora da je situacija u vagonima strašna jer od smrada ih nismo niti otvorili, ima dosta djece u njima koja zapomažu i traže vodu, zbog morala u kampu trebalo bi što prije otpremiti kontingent, ne znam kog vraga čekaju u organizaciji."

Anne je znala kamo je odvode jer je u svom dnevniku zapisala: "Pretpostavljamo da je većina ubijena. Na engleskom radiju kažu da ih ubijaju plinom. Možda je to najbrži način da čovjek umre. Osjećam se grozno." 

Nakon dvije godine izolacije do njih dolaze fantastične vijesti: počelo je veliko iskrcavanje saveznika. Hoće li okupirane zemlje Europe konačno biti oslobođene?

Divljaštvo koje se ne smije ponoviti

Anne je bila bistra i hrabra djevojka, bile su to ključne godine, između trinaest i petnaest, kada su za svaku djevojku promjene vrlo nagle i vrlo teške. Podržavana toplinom i duhovitošću, bistrinom i bogatim izvorima unutarnjeg života, Anne je pisala i puno razmišljala o temama o kojima bi vrlo osjećajni i talentirani adolescenti kojima ne prijeti smrt također pisali – njeni odnosi s roditeljima, razvoj njene svijesti o sebi samoj, problemi odrastanja.

Anne je ostala bez svog dnevnika i možemo samo zamisliti što bi ta duboko emotivna djevojčica zapisala gledajući kroz uski otvor drvenih pregrada vagona kako oficir SS-a razbija glavu židovskoj bebi o metalni rub kamiona. Možemo samo zamisliti kakav se užas odvijao u tom vagonu i o čemu je razmišljala Anne, potpuno sigurna u svoju sudbinu, kada se vrata stočnog vagona otvore, a Oskar i Hubert dođu po nju da je odvedu "na tuširanje" iza kojeg će joj Oskar premetati crveni kaput tražeći zlatninu i novac, a Hubert liječiti prehladu mladom poručniku Groeningu kojem je mozak židovske bebe još u sitnim komadima krasio jahačke ulaštene crne čizme.

I zbog toga je Annin dnevnik toliko važan. Zbog tog divljaštva koje se nikada više ne smije ponoviti. Zbog divljaštva o kojem moraju učiti generacije, ministrice Divjak! Generacije!

Djeca moraju znati Anninu priču!

Anin je dnevnik primjeren spomenik njenom profinjenom duhu i duhu onih koji su radili i rade u službi mira. Čitanje ovoga dnevnika djeci znači bogato i korisno iskustvo, zapisala je Eleanor Roosvelt napomenuvši da djeca svijeta moraju u svojoj obaveznoj lektiri imati njen dnevnik da se takvo zlo više nikada ne ponovi.

Moraju, ministrice Divjak!

"Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha", zapisala je Anne kao prvu rečenicu u svoj dnevnik.

"Židovi moraju nositi žutu zvijezdu, Židovi moraju predati bicikle, Židovi su protjerani iz vlakova i zabranjeno im je voziti auto. Židovima se dopušta kupovanje jedino između tri i pet sati, i to samo u radnjama s natpisom "Židovski dućan". Židovi moraju biti u kući do osam sati i čak ne smiju sjediti u vlastitom vrtu poslije toga sata. Židovima je zabranjeno posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu. Židovi ne smiju sudjelovati u javnim sportovima. Zabranjen im je pristup na plivališta, igrališta za tenis i hokej te ostale sportske terene. Židovi ne smiju posjećivati kršćane. Židovi moraju ići u židovske škole… i još mnoge slične zabrane", zapisala je Anne u subotu, 20. lipnja 1942., točno dvije godine od kada će se naći u stočnom vagonu pred kojim su stajali oficiri SS-a u ulaštenim čizmama među kojima i Hubert Zafke i Oskar Groening.

Annu Frank ubija se iz godine u godinu

Divjaštvo nad Annom Frank tako je u Hrvatskoj, zemlji divjaka, dobilo svoj konačni epilog. Annu Frank ubija se iz godine u godinu, i danas čini mi se i konačno. Annu Frank divjački se muči u stočnom vagonu zvanom Hrvatska i Annu Frank na zgražanje cijelog svijeta izbacuje se iz tog vagona kako kojem ravnatelju, ministru, kurcu – palcu paše bez da itko od Hrvata mrdne onom stvari.

Zar smo konačno do takvog dna došli? Zar naša djeca ne moraju znati tko je bila Anne Frank? Zar da takvo divjaštvo dopustimo nad svojom djecom koja nikada neće upoznati Malog princa i Annu Franck? Postajemo li našom šutnjom dakle kolektivni divjaci?

Ili samo loši i neodgovorni roditelji.

Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!