Novosti / Hrvatska

U ZAČARANOM KRUGU

Pismo socijalnih radnika: 'Sami smo, bez zaštite, prvi na crti u borbi protiv nasilja, a zadnji u zaštiti'

Pismo socijalnih radnika: 'Sami smo, bez zaštite, prvi na crti u borbi protiv nasilja, a zadnji u zaštiti'
Ilustracija/Thinkstock

'Vlada sustavna nebriga o prepoznatljivosti našeg rada i našeg identiteta'

Zbog tragedije na Pagu gdje je otac kroz prozor bacio svoje četvero djece u fokus javnost opet su došli hrvatski socijalni radnici koje su nerijetki prozvali kao ključne krivce za taj strašan događaj. Oni, međutim, iako ne spore da sustav ima problema, upozoravaju na loše uvjete rada i nemogućnost obavljanja svojeg posla na kvalitetan način.

Prema preporukama Europske unije, jedan socijalni radnik trebao bi skrbiti o 50 obitelji. Međutim, u Hrvatskoj jedan socijalni radnik u praksi skrbi i o 200 obitelji, a za jednog korisnika ima samo šest minuta. U takvim uvjetima je, najblaže rečeno, teško raditi.

Povodom obilježavanja Svjetskog dana socijalnog rada, oglasila se Hrvatska udruga socijalnih radnika Splitsko-dalmatinske županije istaknuvši da ''osjećaju osobnu i profesionalnu dužnost i odgovornost dati glas struci činjenicama s terena, a ne iz udobnih fotelja''.   

Njihovo pismo kojim upozoravaju da se nalaze 'u začaranom krugu nasilja' te napominju im je namjera isključivo opisati iskustva socijalnog radnika, nevezano za ikakva aktualna ili buduća zbivanja, prenosimo u cijelosti:

Šira javnost nije upoznata s našim djelovanjem kao što nisu ni stručnjaci s kojima svakodnevno surađujemo. Vlada sustavna nebriga o prepoznatljivosti našeg rada i našeg identiteta (tko je socijalni radnik, odnosno socijalna radnica, koji su instrumenti rada, metode, zadaće, dužnosti i ovlasti). Upravo stoga, kada se javnost upita o našem identitetu, mi smo 'oni koji oduzimaju djecu' ili 'daju socijalnu pomoć'. Izloženi smo stalnim napadima bilo da se kritizira činjenje ili nečinjenje. Kada se 'oduzme' dijete, postavljaju se pitanja poput 'zašto se oduzima', a kada se dogodi nasilje u obitelji, 'zašto dijete nije oduzeto'. Sve ovisno o tome tko u kritičnim trenucima uzima mikrofon u ruke. Odjednom se nekoliko stotina tisuća ljudi okuplja oko istog pitanja, a kada treba prijaviti nasilje, rijetko tko se usudi to i napraviti. Izostaje odgovornost svakog od tih stotina tisuća pojedinaca koji su kasnije svi redom stručnjaci.

U nastavku slijedi kratak opis našeg konkretnog iskustva i to ne naš doživljaj, nego stvarni prikaz činjeničnog stanja našeg svakodnevnog rada te odnosa korisnika i važnih aktera socijalnog sustava prema nama.   

Odlasci na teren naša su dužnost i zadaća kako bi ispitali stanje u kućanstvu pojedinih obitelji/samaca. Tom prilikom, ne znamo tko nas čeka s druge strane vrata i na što ćemo sve naići; sami i nezaštićeni većinom smo u prisutnosti nedobrovoljnih stranaka, a nerijetko i ugrožavajućih za našu sigurnost (osobe pod utjecajem alkohola i drugih opijata, agresivne osobe, osobe koje nisu u realitetu i dr.). Izloženi smo raznim oblicima nasilja na terenima. Doživljavamo situacije kada nas stranka zaključa u stan protivno našoj volji, vrišti na nas, prijeti nam, gađa nas predmetima, dopušta da nas psi napadaju i dr.. Zamislite situaciju u kojoj dvije djelatnice stručnog tima Centra pokušavaju izdvojiti dijete iz obitelji alkoholizirane majke. Zamislite kako ta majka tetura i pada po stanu s djetetom u naručju, psuje, vrišti i prijeti te u konačnici fizički udara obje djelatnice i nanosi im tjelesne ozlijede. Također, ulazeći u stanove bez ikakve zaštitne opreme često se izlažemo raznim zaraznim bolestima. I nakon obavljenih ovakvih terenskih izvida, vraćamo se u urede i dolazimo sutra na posao razgovarati s istim tim strankama. 

U uredima svakodnevno obavljamo razgovore s osobama koje imaju različite životne teškoće, no iz svog nezadovoljstva na nas nerijetko prebacuju veliki dio odgovornosti tražeći da 'riješimo situacije' koje se gomilaju godinama. Izdvajamo tako primjere kada su nam stranke prijetile smrću i lišenjem žvota rečenicama 'zavit ću ti obitelj u crno… treba vas sve ubiti mitraljezom….živ sam samo radi vas kako bih vas ubio…' kao i primjere uvreda na različitim osnovama (dob, spol, obrazovanje, obiteljski status) '…kozo jedna, ne znaš ni uloške prominit….tribala bi dignit pizdu sa stolice….nemaš pojma o pojmu…. nemaš dice, kako to možeš znat… korumiprani uhljebu... uhljebi... ne marite za dobrobit djece...' Lupanje vratima, razbijanje stolova, unošenje u osobni prostor povišenim tonom, bacanje papira u lice, bacanje klamerice, razbijanje vrata, dizanje stolova, razbijanje kompjutera, bacanje odjeće po podu i vrištanje, samo su neka ponašanja s kojima se susrećemo. I obavljamo sve te razgovore, vraćamo se u urede i dolazimo sutra na posao razgovarati s istim tim strankama. 

Čim se dogodi tragična situacija gdje se traži krivac, pored pravosuđa, škola, vrtića, bolnica, policije itd., prozivaju se i traže ostavke najčešće socijalnih radnika, iako je barem jedna od navedenih institucija također bila uključena u isti slučaj. Svakodnevno čitamo uvrede po tiskanim i internetskim medijima i komentare kako smo 'gamad, gnjide, monstrumi, otimači djece, uhljebi, neradnici, ljenčine koje trebaju nestati s lica zemlje' što postaje dodatni povod za razvijanjem mržnje u zajednici. Mi se opet vraćamo u urede i dolazimo svaki dan na isti posao razgovarati s tim istim strankama.

Tko su to socijalni radnici koji 'prijete' hrvatskim obiteljima svojim činjenjem ili nečinjenjem!? U centrima za socijalnu skrb kao i u drugim ustanovama socijalne skrbi timski rade socijalni radnici, psiholozi, pravnici i drugi stručnjaci koji su inicijalno upisivali fakultet humanističkog usmjerenja kako bi provodili svoje usluge u zajednici u okvirima zakonskih ovlasti i propisa. Nabrojeni stručnjaci su osobe koje imaju fakultetsko obrazovanje, ali i završene višegodišnje edukacije iz različitih psihoterapijskih pravaca (mi ne gatamo iz kave, nemamo čarobnu kuglu i ne možemo i nikad nećemo moći predvidjeti kada će netko počiniti djela poput onog koje je nedavno počinjen jer za to nemamo vještine, i nitko ih garantirano ne može imati). Pojedini socijalni radnik pri Odjelu za djecu, mladež i obitelj, nadležan je za najmanje 200 obitelji. Što znači da komuniciramo sa svakim članom te obitelji u višekratnim intervencijama. Dok na Odjelu za odrasle osobe, socijalni radnik vodi i do 400 korisnika, a na Odjelu za novčane naknade taj je broj 250, ne računajući pritom brojne druge zahtjeve, radnje i intervencije koje višestruko prelaze navedene brojke. To je u odnosu na normative koje je propisalo resorno Ministarstvo izvan svih ograničenja, a o europskim standardima od 50 obitelji možemo samo sanjati. 

Mi stručnjaci procjenjujemo obiteljsku dinamiku te na temelju toga savjetodavno djelujemo i surađujemo s drugim institucijama. KADA UTVRDIMO MOGUĆE RIZIKE UGROŽENOSTI DJETETA UPUĆUJEMO PRIJEDLOGE SUDU ILI DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU NA DALJNJE POSTUPANJE I DONOŠENJE KONAČNE ODLUKE, ŠTO JE U NJIHOVOJ NADLEŽNOSTI. 

Ne bježimo od odgovornosti kada su u pitanju određene mjere koje mi imamo ovlasti izricati. Kada je u pitanju obitelj, djelujemo sukladno odredbama Obiteljskog zakona, savjetodavnim radom ili u krajnjem slučaju izdvajanjem djeteta iz obitelji žurnom mjerom za koju je opet kasnije dakako potrebno SUDSKO RJEŠENJE. Napominjemo kako se ponekad donošenje sudske presude čeka više godina, a sankcije za počinitelje nasilničkog ponašanja u obitelji i do godine dana. Nepoštivanje ili prekršaj izrečenih mjera od istog počinitelja se nerijetko uopće ne kažnjava. Mnogo prijedloga za pokretanje kaznenih postupaka (primjerice za emocionalno i psihičko zlostavljanje djeteta) većinom i gotovo uvijek se ODBACUJE od strane Općnskog državnog odvjetništva. Dok djeca brzo rastu i razvijaju se, problemi u društvu i obitelji gomilaju, sustav se mirno i tromo birokratski giba bez jasnog cilja i odgovora na iste te probleme. Sustav ne funkcionira jer ne funkcionira koordinirano i ujednačeno s jasnim ciljem. Osim što smo dio sustava koji je opterećen birokracijom i velikim zahtjevima u smislu velikog broja korisnika,  činjenica je kako smo mi ti čiji prijedlozi se ne prihvaćaju, odbacuju ili na te iste prihvaćene prijedloge predugo čekamo odgovore od strane onih koji imaju zadnju riječ, a to je pravosuđe. I tako čekajući nove presude, opet se iznova vraćamo u svoje urede na svoj posao razgovarajući sa strankama koje čekaju isto to Rješenje kao i mi.  

Imamo strah za vlastitu sigurnost, imamo strah od korisnika i dionika vlastitog sustava kojem se uvijek iznova vraćamo. Već smo predugo žrtve začaranog kruga nasilja prema nama samima individualno, skupno i prema našoj profesiji. Dok poučavamo stranke kako se zaštititi od nasilja i kome se obratiti te sastavljamo Plan sigunosti za žrtvu, nismo ni svijesni da nam je kao djelatnicima Centra jednako potreban. Sami, bez zaštite Ministarstva, bez suradnje sudova, policije, državnog odvjetništva, prvi na crti u borbi protiv nasilja, a zadnji u vlastitoj zaštiti od istog. Istureni da sami rješimo probleme dugogodišnjeg transgeneracijskog nasilja, prihvatili smo se svakog obiteljskog problema hrabro, ali bez ikakve daljnje adekvatne sustavne zaštite obitelji. Naravno da smo onda i jedini krivci koje se svakodnevno proziva.

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!