Novosti / Hrvatska

STRUČNJAKINJE OBJAŠNJAVAJU

Zabluda: Mama zna najbolje; Znanost: Roditeljski kapaciteti i vještine ne ovise o spolu

Zabluda: Mama zna najbolje; Znanost: Roditeljski kapaciteti i vještine ne ovise o spolu
RTL / Pexels / Pixabay

Sve do kraja 20. stoljeća psiholozi i psihologinje i sami su pokazivali slabo zanimanje za ulogu očeva u razvoju djece

Svjesni svoje odgovornosti vraćanja glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD), između ostalog, provode akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. Tjedna psihologije. Cilj je upravo povratak znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja.

VEZANE VIJESTI

Psihologinje Andrea GerčarJasna Belamarić i Ivana Ćosić Pregrad osvrnule su se na istraživanja o roditeljskim ulogama u obiteljima koje uključuju majke i očeve. Nadaju se spoznaje i nalazi suvremenih istraživanja djelovati motivirajuće većem broju muškuraca da postanu aktivniji i dostupniji u brizi i bivanju sa svojom djecom. Ali i da će svatko od nas pojedinačno, kao i društvo postati otvoreniji i motiviraniji za preispitivanje uvjerenja, stavova i predrasuda koje imamo kada razmišljamo o važnosti uloge oca i majke te mijenjati obrasce ponašanja u korist kvalitetnijih odnosa koje gradimo s djecom.

VEZANE VIJESTI

Kada čujete riječ ''privrženost'', na što najprije pomislite? Većina ljudi povezat će pojmove poput brižnosti, topline i skrbi s majkama, dok će ulogu hranitelja, igru, natjecanje ili discipliniranje češće povezati s očevima.

Međutim, kako upozoravaju psihologinje, takva uvjerenja mogu imati značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga i obiteljske dinamike, a stereotipi i predrasude koje gradimo na temelju tih uvjerenja nerijetko dovode do diskriminirajućih ponašanja i potiču polarizaciju pri raspravama o društveno osjetljivim temama poput toga koji je roditelj ''bolji'' ili s kojim roditeljem će dijete živjeti nakon razvoda.

Privrženost se, objašnjavaju, definira kao ''snažna emocionalna veza koju imamo s posebnim ljudima u našim životima i koja nam pruža ugodu i radost kada smo s njima u interakciji, dok nam u trenucima straha i neugode mogu biti utjeha''. Bowlby, autor najpoznatije teorije privrženosti, vjerovao je da je dojenčad predodređena svoja ponašanja privrženosti usmjeriti prema jednoj osobi, u pravilu onoj koja primarno skrbi o djetetu, no moguće je ostvariti privrženost i s više osoba.

''Ono što nam je već duže vrijeme poznato i potvrđeno brojnim istraživanjima je da iskustva ranih interakcija s roditeljima/skrbnicima, njihova prisutnost, osjetljivost i spremnost da odgovore na potrebe djeteta stvaraju temelje za kasniju kvalitetu odnosa koje uspostavljamo s drugim ljudima. Također, poznato je da odnos roditelja i djeteta i kroz adolescenciju ostaje važan za djetetovu dobrobit, čak i važniji od utjecaja vršnjaka, a utjecaj kvalitete te emocionalne veze vidi se i u odrasloj dobi, napominju psihologinje Zagrebačkog psihološkog društva.

  • Roditeljske uloge i društveni kontekst

Sve do kraja 20. stoljeća psiholozi i psihologinje su i sami pokazivali slabo zanimanje za ulogu očeva u razvoju djece. Naime, godine nakon Drugog svjetskog rata obilježio je nagli društveni, gospodarski i tehnološki napredak čiji je zaštitni znak bila nuklearna obitelj na čelu s muškarcem koji donosi kruh u kuću te ženom koja brine o domu i obitelji.

U tom kontekstu niti znanstvenici nisu bili jabuka koja pada daleko od stabla, pišu Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad, pa su se u skladu s vremenom u kojem su odrastali prilikom proučavanja ranog razvoja djece usmjeravali gotovo isključivo na interakciju majke i djeteta. Između ostalog majke su češće bile i dostupnije istraživačima upravo radi toga što nisu bile zaposlene i brinule su o djeci.

Jedna od posljedica manjka istraživanja o interakciji očeva i djece bila je i implicitna pretpostavka da su muškarci nezainteresirani za skrb o djeci. Međutim, s razvojem društvene svijesti koja je bila potaknuta brojnim pokretima za ljudska prava 70-ih godina, uključujući i feminističke pokrete, u psihologiji se dogodio zaokret, ističu psihologinje, te se razvio interes za proučavanjem utjecaja kojeg imaju očevi na emocionalno i socijalno sazrijevanje djece.

  • Razlike postoje

''U početku, smatralo se da se utjecaj očeva na privrženost u odnosu na majke razlikuje po tome što oni provode vrijeme s djecom u različitim aktivnostima; dok se očevi s djecom igraju, majke su ''specijalizirane'' za utjehu i nježnost. Daljnja istraživanja pokazala su međutim da se i majke i očevi s djecom igraju i da majke to čak čine češće od očeva s obzirom na to da s njima u prosjeku i provode više vremena, no očevi se razlikuju po načinu na koji se igraju s djetetom'', pišu Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad. 

Istraživanja koja su ispitivala na koji točno način očevi daju svoj jedinstven doprinos razvoju sigurne privrženosti kod djece pokazala su da očevi provode više vremena s djecom u stimulirajućoj i direktnoj igri jedan-na-jedan. Pritom potiču istraživačko ponašanje i preuzimanje rizika što ima pozitivan učinak na regulaciju emocija i socijalnih interakcija.

VEZANE VIJESTI

Da postoji razlika u načinu igre majki i očeva, pokazala su istraživanja opisujući da majke češće pribavljaju igračke, pričaju s dojenčadi i nježno igraju standardne igre poput skrivača, dok očevi više prakticiraju visokopobuđujuće fizičke igre.

Međutim, kako napominju Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad, ''osim same stimulativnosti i postavljanja izazova u igri važna je i očeva osjetljivost – vještina prepoznavanja i pravilnog interpretiranja dječjih signala te prikladno reagiranje na dječje potrebe''.

Očeva osjetljivost, baš kao i majčina, predviđa budući djetetov socio-emocionalni, kognitivni i jezični razvoj: ''Štoviše, u obiteljima u kojima očevi dijele odgovornost za skrb o djeci ili su pretežno uključeni u njihov odgoj, djeca pokazuju veće kognitivne sposobnosti, empatiju, manje rodno-stereotipnih uvjerenja i češće doživljaju vlastite osobine i same sebe kao izvor kontrole nad vlastitim ponašnjem u odnosu na djecu iz obitelji u kojima su uloge tradicionalno raspodijeljene''.

  • Sličnosti su veće nego razlike

Često možemo svjedočiti vjerovanjima i doživljajima da je majka osobito osjetljiva na djetetove potrebe i stanja, lakše se poistovjećuje s djetetom i doživljajima kroz koje dijete prolazi što se nerijetko dovodi u vezu s njihovom povezanosti i zajedništvom tijekom perioda trudnoće i rane brige za dijete. Perspektivi očeva i njihovoj prilagodbi u roditeljstvu kao da se još uvijek ne pridaje dovoljno važnosti, preskaču se njihova iskustva ili se o njima govori potiho i sramežljivo, upozoravaju psihologinje.

''Zanimljivo je da očevi, kada postanu roditelji i ako su u istoj mjeri uključeni u interakciju s novorođenčetom, prolaze kroz sličnu hormonalnu promjenu kao i majke; pokazalo se da je njihova razina testosterona i estradiola smanjena, dok je razina prolaktina i kortizola povišena. Očevi djece od jedne do pet godina koji su puno vrijeme uključeni u brigu o djetetu, izjavljivali su da osjećaju jednaku anksioznost kao i majke zbog odvajanja od djeteta i jednaku zabrinutost zbog utjecaja tih dnevnih odvajanja na dobrobit djeteta. Oba roditelja pokazuju se dovoljno osjetljivima za razvojne potrebe djeteta i spremna prilagoditi svoje reakcije u skladu s time. I očevi i majke prilagođavaju svoj govor u interakciji s djetetom, govoreći sporije i jednostavnijim izrazima, reduntantnije i s više imitiranja'', pišu Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad. 

Rezultati longitudinalnog istraživanja u kojem se kroz tri godine pratilo očeve i njihovu djecu u dobi od 13 do 36 mjeseci starosti pokazali su da očev stupanj osjetljivosti (u smislu prepoznavanja i adekvatnog reagiranja na dječje potrebe), i uključenosti (količina vremena provedena u izravnom kontaktu s djecom) predviđaju razvoj sigurne privrženosti kod djece.

Međutim, u slučaju kada su očevi bili visoko osjetljivi, njihova uključenost bila je manje značajna za predviđanje sigurne privrženosti što govori u prilog tome da je kvaliteta kontakata ipak važnija od njihove učestalosti. Osim toga, pokazalo se da ova veza ide i u obrnutom smjeru, odnosno da sigurna privrženost također utječe na kasniju osjetljivost očeva. Vjerojatno se to može objasniti činjenicom da ponašanja djece koja komuniciraju povjerenje, bliskost i emocionalnu dostupnost djeluju poticajno na očeve u smislu njihovog osjećaja sigurnosti, samopouzdanja i zadovoljstva očinskom ulogom te se na taj način razvija međusobno nagrađujuća interakcija između oca i djeteta.

Važno je napomenuti pri tome da su se karakteristike oca kao roditelja (toplina, brižnost, uključenost, osjetljivost) pokazale važnijim utjecajem na zdrav razvoj djeteta nego obilježje maskulinosti, za koje ne postoje dokazi da značajno doprinosi psihičkom zdravlju djeteta, pišu Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad.

  • Očevi i kćeri – slijepa točka znanosti

Odnos očeva s kćerima najmanje je proučavan, tek je u posljednje vrijeme pažnja istraživanja usmjerena na tu dijadu. Dugo se smatralo da očevi igraju važniju ulogu u razvoju sinova nego kćeri, a očevi su obično bili manje uključeni s kćerima nego sa sinovima. No kvaliteta očinstva jednako utječe na djecu oba spola i ima dugotrajne psihološke posljedice.

''Kćeri koje se mogu bolje identificirati i povezati sa svojim očevima imaju višu razinu samopoštovanja, nezavisnosti i uspješnosti. Osjećaj bliskosti s ocem ima značajan pozitivan utjecaj na njihovo zadovoljstvo životom. Također, veće sudjelovanje oca u brizi o djetetu povezano je s manje stereotipnih stavova o rodnim ulogama. Višegodišnja praćenja pokazuju da je uloga oca važna u zadovoljstvu partnerskim odnosima i roditeljskim vještinamajihove odrasle djece, kao i njihovoj psihosocijalnoj prilagodbi i količini stresa u odrasloj dobi'', ističu Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad.

  • Kulturalni utjecaj na razvoj roditeljskih uloga

Formiranje roditeljskih uloga i ponašanja događa se u složenom sustavu obiteljskih stavova i odnosa što utječe i na sudjelovanje majki i očeva u brizi za dijete već od prvih dana života.

Beitel i Parke naglašavaju da kad oba roditelja vjeruju da su muškarci sposobni njegovati dojenčad, očevi posvećuju više vremena skrbi za dijete, dok Lamb i Lewis ističu toplu bračnu vezu kao faktor koji podržava osjetljivost oba roditelja i sudjelovanje u brizi za dijete, a osobito je važna za očeve.

''Istraživanja u različitim kulturama podupiru i ističu značaj i snažnu ulogu oca, njegove topline i osjetljivosti u podizanju djece i njihovom odrastanju u zadovoljnu, samopouzdanu i dobro prilagođenu osobu što pobija donedavno uvriježena mišljenja o očevoj važnosti primarno kao osobe koja privređuje za obitelj i disciplinira. Međukulturalna istraživanja ističu jaku povezanost između količine vremena koju očevi provode blizu dojenčadi i male djece i njihovih izraza brige i nježnosti. Ono što je sigurno jest da značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga, kako majke tako i oca, imaju vrijednosti i vjerovanja koja donosimo iz naših primarnih obitelji i vlastitog iskustva, ali i vrijednosti specifičnih skupina kojima pripadamo, okruženja i kultura u kojima živimo'', zaključuju Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad.

VEZANE VIJESTI

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!