Ostani doma
Novosti / Hrvatska

Slučaj Poliklinika

Psihologinja nakon ostavke Buljan Flander: 'Poliklinika mora opstati kao mjesto znanja, ali - nekog drugog znanja!'

Lauri Korajlija s Filozofskog fakulteta otvoreno kaže da se problem spornog koncepta "otuđenja od roditelja" pokrenuo tek kad je progovorila Severina

U studiju je kod Ivane Ivande Rožić u RTL-u Danas gostovala klinička psihologinja s Filozofskog falkulteta Anita Lauri Korajlija.

Tema je bila Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, odnosno ono što je prethodilo sudskoj zabrani portalu H-Alter da piše o Gordani Buljan Flander i njenim suradnicima.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kakvo je vaše viđenje ovog koncepta "otuđenja od roditelja"? Kako se time može manipulirati?

Neću govoriti o svom mišljenju, nego kao profesorica kliničke psihologije. Znanstvena literatura i dokazi kažu da ovaj koncept, ono što mi prepoznajemo u kliničkoj praksi, a to je da neko dijete ne želi ići nekom roditelju, da to ponašanje vidimo. Međutim, ono što mi još uvijek nemamo je jednoznačna definicija, nemamo koji bi to bili vrlo jasni znakovi, potvrđeni u istraživanjima, nemamo dobre mjerne instrumente... Dakle, to je sve skupa još uvijek koncept, taj koji mi vidimo u ponašanju, koji nije dovoljno dobro istražen. Ova priča o otuđenju, odnosno ovo što vi mene pitate, samo je jedno od mogućih objašnjenja tog ponašanja, i to nažalost objašnjenje koje nema dovoljno dobre znanstvene dokaze. 

Jesmo li po tom pitanju jedinstveni u Europi?

Ono u čemu trenutno jesmo jedinstveni, ili barem što je naša karakteristika, jest da je to objašnjenje kod nas jedno od dominantnijih objašnjenja, i to nije dobro. Postoje različiti razlozi zašto je dijete u odbijanju nekog roditelja, zašto ima otpore ili je nevoljno prema njemu, nebitno sad u kojem intenzitetu je to ponašanje. I za to ponašanje postoje različita objašnjenja. Ponovit ću, ovo je samo jedno objašnjenje, postoji ih puno i ovo nikako ne smije biti dominantno objašnjenje. A trenutno, nažalost, jest.

Hoće li ova situacija, Poliklinika bez ravnateljice, po vašem mišljenju ostaviti traga na budućim slučajevima i hoće li sad netko tražiti preispitivanje svih slučajeva koji su bili u Poliklinici?

Teško mi je govoriti o pojedinačnim slučajevima i hoće li netko tražiti. Ono što bih ja svakako htjela poručiti je da je Poliklinika mjesto koje je strašno važno za dječju psihologiju i općenito za zaštitu djece, da je to mjesto na kojem rade i radili su stručnjaci koji ne rade samo s ovom problematikom, nego i s drugim pitanjima. Sad je važno da ne radimo hajku na struku i pitamo pomažu li ljudi koji rade, djeci. Naravno da pomažu. Ovo je tema oko koje mi kao struka moramo sjesti, razgovarati i vidjeti, dati si prostora reći, OK, idemo vidjeti što je bilo pogrešno i na koji način u budućnosti možemo raditi bolje. Ovo zaista ne treba generalizirati na sve slučajeve, na sve stručnjake i govoriti da ništa u tom sustavu ne valja. 

Veliki je značaj te poliklinike za zaštitu djece.

Apsolutno. I to treba sačuvati kao mjesto koje radi s djecom, kojem se djeca trebaju javljati, koje treba biti mjesto znanja. Međutim, ja ću sad prva reći: '... nekog drugog znanja.'

Mnogi se pitaju zašto sada takav val nezadovoljstva. Što to govori o nama da je sada takav val nezadovoljstva?

To vam je jako dobro pitanje, to me jako puno ljudi pita, zašto se do sada šutjelo. Dakle, nije se šutjelo, jako puno se pokušavalo govoriti, međutim, ova tema se nije uspjela dovoljno probiti u javnost. 

Zašto?

Iz različitih razloga. Dok Severina nije progovorila, nije se dogodio veći interes javnosti. Udruge civilnog društva koje rade sa žrtvama obiteljskog nasilja, koje su naročito pogođene korištenjem ovog koncepta, već dugo govore o tome. Međutim, nažalost, nisu imali dovoljno snagu da ih se ozbiljno shvati. Miješaju se stvari, da ako se udruge bave ženama, da se onda ne bave dovoljno djecom. Puno je tu teza koje se miješaju. Svima nam je u interesu i dobrobit žena i dobrobit djece. Ovaj koncept, osim što nije znanstveno utemeljen... on je posebno poguban i ninakoji način se ne smije koristiti u situacijama kad postoji sumnja na obiteljsko nasilje. 

Svaka rastava ostavi traga na djecu. Kako zaštititi djecu?

Prvo, roditelji zaista trebaju zauzeti roditeljske uloge i odmaknuti roditeljske od partnerske uloge. Dakle, ako se vi rastajete od svog partnera, niti jedan niti drugi ne prestajete biti roditelji, niti jedan niti drugi ne bi trebao zaboraviti da je na prvom mjestu interes vašeg djeteta. Ovdje, naravno, govorim o rastavama koje nisu vezane za obiteljsko nasilje. Ako roditelji ne znaju kako pristupiti djetetu, postoji jako puno edukativnih materijala, postoje psiholozi koji mogu pomoći razumjeti kako razgovarati s djetetom... Apsolutno apeliram na to da se partnerski odnos stavi u drugi plan, da se roditeljski odnos ostavi u prvom planu.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!