Ostani doma
Novosti / Hrvatska

NIKAD OSUĐENI

'Ubili ste mi tatu, nemojte i mamu', rekla je ubojicama iz voda smrti i pljačkaša 1991. Što je uopće moglo poći po krivu?

'Ubili ste mi tatu, nemojte i mamu', rekla je ubojicama iz voda smrti i pljačkaša 1991. Što je uopće moglo poći po krivu?
Davor Puklavec/PIXSELL

Potpredsjednik Vlade zbog ovog zločina jednom je prilikom naveo kako je pravna država pala na ispitu, a to nastavlja činiti i dalje

Takve pojave povijest 20. stoljeća inače navodi kao "vodove smrti", kao pljačkaše i ubojice civila, kao najgore od najgorih, dno dna. Prije točno 30 godina Hrvatska je imala slučaj da su osumnjičeni priznali brutalno ubojstvo iz osobito niskih pobuda, da bi onda bili oslobođeni.

Nekoliko tjedana poslije dogodilo se isto, ovaj put u vezi Pakračke poljane.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Ali, večeras oko ponoći prisjetimo se onog prvog zločina, u Zagrebu, nad obitelji koja je, kao "lojalni Srbi", živjela u Poljaničkoj ulici, u onom djeliću Trešnjevke, omeđenom Fallerovim šetalištem, Zagorskom, Selskom i Baštijanovom.

Dvanaestogodišnjakinja u ružičastoj pidžami, možda već tad s povezom preko očiju i ruku vezanih na leđima, na Sljemenu je hladne, kišne noći oko ponoći sa 7. na 8. prosinca molila ubojice milost za svoju majku:

"Ubili ste mi tatu, nemojte mi ubiti i mamu."

Uslijedilo je osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec. Odmah potom sedam hitaca u glavu i jedan u ruku dvanaestogodišnje Aleksandre Zec.

Vezana vijest

Nikakvo čudo što i 30 godina poslije točno određeni dijelovi društva u Hrvatskoj ne mogu smisliti novinare kao takve, a u prvom redu one sklone tome da tjeraju stvari do kraja, primjerice da ne dopuste da padne u zaborav zločin što su ga ubojice priznali, ali svejedno nisu osuđeni.

Nekad je bila riječ o otkrivanju posljednjih riječi ubijenog djeteta 25 godina poslije. Drugom prilikom je bila riječ o izborenom uvidu u pravosudnu dokumentaciju zločina 27 godina poslije odakle se moglo iščitati mnoštvo činjenica o tome kako je bilo moguće da ovakav zločin ostane nekažnjen zbog proceduralne pogreške.

Bi li uopće Hrvatska danas i znala za ubojice među nama, evo da ne kažemo "na našoj strani", da nisu mediji bili ti koji nisu dopuštali da pokolj jedne zagrebačke obitelji padne u zaborav?

Vezana vijest

aleksandra Zec

U modernoj povijesti Hrvatske sva je prilika da nema goreg zločina, počinjenog izvan zone ratnih djelovanja, o kojem bi se znalo praktično sve, a da krivcima nije presuđeno. Te večeri prvo je ubijen otac obitelji Mihajlo Zec na kućnom pragu, nakon što su ljudi, za koje će se ispostaviti da su "merčepovci", iz obiteljske kuće odnijeli sve što su našli od dragocjenosti.

Pa su sa sobom odveli majku i kćer, ne i još dvoje djece koja su ostala u kući. Pa su ih odvezli na Sljeme. Pa je 12. prosinca uhićen Nebojša Hodak (tada 25-godišnjak), a dan poslije i Munib Suljić (32), Siniša Rimac (18) i Igor Mikola (20). Tri danas poslije uhićena je Snježana Živanović (20).

Najmlađega od njih je, inače, nekoliko godina poslije predsjednik Franjo Tuđman odlikovao, a predsjednik Stjepan Mesić u određenom trenutku pomilovao tijekom izdržavanja kazne zbog ubojstva u Pakračkoj Poljani.

Činjenica je da teško da bi kriminalistički istražitelji policije tako brzo otkrili gdje su tijela ubijene majke i kćeri da ih uhićeni nisu odveli do mjesta zločina. A onda je palo i priznanje za ubojstvo, eto, bez prisustva odvjetnika, što se uz famoznih nekoliko daljnjih okolnosti u pravosudnom procesu izrodilo u "proceduralnu pogrešku" zbog koje nitko nikada nije osuđen.

Vezana vijest

Milošević na komemoraciji obitelji Zec: 'Kako je moguće da se ovakav zločin dogodio, da je pravna država pala na ispitu'

Danas, kada se govori o specifičnosti zločina nad obitelji Zec, možete biti sigurni da ste na centimetar od "vraga u detalju" kad po bezbrojni put čujete negodovanja zato što se, "iako je svaki zločin zločin, ovaj zločin stavlja ispred 400 hrvatske djece pobijene u Domovinskom ratu".

Zašto "vrag u detalju"? Pa, eto, u prvom redu zbog te sitnice što je i Aleksandra, kao dijete Trešnjevke i Zagreba, premda srpskog porijekla, također hrvatsko dijete. Ili možda nije?

Jer ako nije, govorimo li onda i o "našim" i o "njihovim" koljačima, probisvijetima, sociopatima, pljačkašima koji su se ostvarili u punoj strahoti svojih umova u bezakonju rata?

A ako je pak tome tako, biste li imali hrabrosti ostaviti da vam pričuva dijete na nekoliko sati dok odete sređivati recimo kredit, čovjeku koji je izrešetao dvanaestogodišnju djevojčicu, nakon što joj je ubio majku pored nje, za čiji je život ona molila?

Vezana vijest

neriješena ubojstva

Nakon što smo zaključili da smo drušvo sve samih pristojnih ljudi, da nismo sociopati koji bismo se pozivali na nekakvu zahvalnost zbog uloge u ratu tim "našim" sociopatskim ubojicama civila, te si priznamo da nekažnjenom ubojici obitelji, pače djeteta, ne bismo ostavili da nam na nekoliko sati pričuva dijete, onda idemo dalje.

Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske prošle godine je na komemoraciji ubojstva majke i kćeri Zec rekao:

"Ovaj zločin i ovo obilježavanje treba nas ponukati da kao društvo i država preispitamo svoj odnos prema zločinima. Konkretno prema ovom zločinu, zašto se on dogodio i kako je moguće da se dogodio, kako je moguće da je pravna država tako pala na ispitu, a isto tako da preispitamo kao društvo svoj odnos i danas prema djeci srpske nacionalnosti, koja prečesto nose na svojim plećima teško breme ratnog naslijeđa?"

Krenimo od kraja. Sve ovo je izrekao Boris Milošević, Srbin čiji je otac ratovao za Hrvatsku kao vojnik Hrvatske vojske u Oluji, da bi nakon te iste Oluje njegovu majku netko ubio na netom oslobođenom području. Netko? Ako nije neki "njihov" koljač, a nije, jer su ta područja netom bila oslobođena, onda je to bio neki "naš" koljač.

Onako kao što su "naši" bili ubojice obitelji Zec.

Boris Milošević je tada bio dijete iz obitelji "lojalnih Srba". Kao i Aleksandra Zec. Zar ne? Aleksandrin otac je pomagao Hrvatsku vojsku, HDZ… Zar ne?

Idemo dalje. Zašto se obitelj Zec uopće našla na meti ubojica? Kao prvo, Siniša Rimac naknadno je osuđen za ubojstvo u Pakračkoj Poljani, kao merčepovac, tamo gdje su mučili i ubijali Srbe, ali i Hrvate, čak i jednu pripadnicu rezervnog sastava MUP-a, Marinu Nuić.

Zbog zločina u Pakračkoj Poljani osuđen je bio i danas pokojni Munib Suljić, kao i Igor Mikola. Jednako kao i zapovjednik njihove pričuvne postrojbe MUP-a, danas također pokojni, osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep.

E sad, koliko god da je jasno da se onima po koje su tih godinama dolazili ovi ljudi i odvodili, nije uračunavalo kao olakotna okolnost ako su bili Srbi, činjenica je i to da su u njihovim rukama stradavali i Hrvati, te da je otimanje i podjela novca žrtvava bilo dijelom standardne procedure. 

Vezana vijest

Zec

U prilog tome ide objašnjenje Mira Bajramovića zašto je Feral Tribuneu dao intervju objavljen 1. rujna 1997. u kojem je već tad opisao i mnoge detalje zlodjela u Pakračkoj Poljani i zločin nad obitelji Zec.

"Dugo sam šutio o ovome očekujući da će se netko u ovoj državi sjetiti da i ja postojim. Moja djeca jednako jedu kao i Merčepova, koji ima dvije kuće u Zagrebu, dva stana i kuću na Braču, a došao je iz Vukovara bez kune u džepu. Pa, Stipe Spajić, Manđeralo ... kako su stekli sve to što sad imaju? Neka mi kažu način da i ja nešto steknem", rekao je tada Bajramović što ga je nagnalo da progovori o svemu.

S izuzetkom onoga u nastavku gdje svoje argumente prisnažuje time da je veliki vjernik i ne odvaja se od krunice, zapravo se priča o zločinima koje su počinjali merčepovci, a zbog kojih je djelomično kao ratni zločinac osuđen i Tomislav Merčep, svodi na – pljačku. U ratu.

Kao da ste onu foru "it's economy stupid" srozali na razinu vodova smrti u balkanskoj verziji.

Toliko o tome zašto se dogodio zločin nad obitelji Zec. Za odgovor na Miloševićevo pitanje kako je moguće da se dogodio, dovoljno je primijetiti da je u to vrijeme bilo skoro pa moda oslobađanje merčepovaca osumnjičenih za ubojstva zbog proceduralnih pogrešaka. A potom nesnalaženje pravosuđa u daljnjem postupku.

Vezana vijest

Tomislav Merčep

Ako ćemo pravo, svi osuđeni za ubojstva u Pakračkoj Poljani, osuđeni su tek u 21. stoljeću, tek nakon što se Republika Hrvatska doista počela privikavati na demokratsku smjenu vlasti na svim razinama kao na nešto uobičajeno, što ne iziskuje pamtiti kao, recimo, državni praznik.

Za priznati si kako je bilo moguće da "pravna država tako padne na ispitu", dovoljno je prisjetiti se početka silazne putanje Tomislava Merčepa. Bila je 1995. kad se Merčep usprotivio Tuđmanu da na III. saboru HDZ-a postavi Ivu Majoli u vrh Mladeži HDZ-a.

Vjesnik je u ožujku 2004. pisao da je razlog Merčepovom nezadovoljstvo bilo to što "za njega nije bilo mjesta u vodstvu stranke". Pa mu je Tuđman na to "priznao zasluge u ratu, ali je naglasio da su zbog njega i njemu sličnih i HDZ i Hrvatska imali velikih problema u svijetu", odnosno "čak je naveo da su mu na takve kao što je Merčep ukazivali i najiskreniji prijatelji u svijetu".

Ono o čemu je Vjesnik tada pisao, odnosilo se na dio Merčepovog života od trenutka kad je u ljeto 1991. postao sekretar vukovarskog sekretarijata za narodnu obranu, nakon čega je preuzeo potpunu kontrolu nad svime.

Vezana vijest

Tomislav Merčep

Tadašnji Vladin povjerenik za Vukovar, Marin Vidić Bili, tadašnjem premijeru Franji Greguriću pisao je o tome da se Merčepov dolazak na vlast podudara s odvođenjem ljudi na ispitivanja s kojih se ovi nikada nisu vratili. Prvo su bili Srbi kod kojih je postojala opravdana sumnja da skrivaju oružje.

Pa su slijedili i oni koji su naprosto bili bogati. Pritom nije Vjesnik otkrivao ništa posebno novo. O izvještajima Vidića Bilog o Merčepovim ljudima pisao je još 1997. Feral Tribune. Konačno, počeli su nestajati i bogati lokalni Hrvati i tada je Merčep smijenjen. Merčep je za svoju smjenu u kolovozu poslije optuživao tadašnjeg premijera Gregurića.

Povjerenik Vlade ga nije volio niti zato što se ovaj protivio izvlačenju civila iz Vukovara, Dobroslav Paraga je za Merčepa 2014. na suđenju zbog zločina u Pakračkoj Poljani, rekao da ga smatra onim koji je navodno onemogućio HOS-ovce da nekoliko dana prije pada Vukovara probiju obruč…

Uglavnom, takav čovjek je nakon pada Vukovara sa svojim ljudima nastavio raditi što i kako je htio čak i u Zagrebu, nije mu se moglo stati na rep, njegovim ljudima povremeno je padala sjekira u med zbog "proceduralnih pogrešaka u pravosudnom postupku"... Zar je u takvoj priči išta moglo poći po krivu?

"Svim članovima i prijateljima javljamo tužnu vijest da je naš dugogodišnji Predsjednik udruge, prijatelj i zapovjednik nakon teške i dugotrajne bolesti preminuo u 69. godini života", tim riječima oprostila se od Merčepa, umrlog 16. studenog 2020., Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata.

U tom smjeru se i danas može pronaći onaj "vrag u detalju", razlog zašto je u najmanju ruku patriotski sumnjivo komemorirati 30. obljetnicu ubojstva obitelji Zec, zločin što su ga počinili ljudi koje je vodio Merčep. 

Očito je dandanas u ekstremističkim nacionalističkim nišama živ duh po kojem "ima nešto duboko patriotsko u ubijanju dvanaestogodišnje djevojčice srpske nacionalnosti". Da, riječ je o onom beskrajno duhovitom štosu Tomislava Merčepa da je "Hrvatska puna zečeva koje treba ukloniti", što se zapovjednik Suljića, Bajramovića, Mikole i ostalih nije skanjivao pričati i novinarima.

O tome koliko je u određenim krugovima u Hrvatskoj još uvijek živa takva "humoristična" ostavština Tomislava Merčepa, autor ovog članka osobno se uvjerio kad je prije skoro točno osam godina prisustvovao, pa…  na trenutke se činilo sumanutoj ekstazi akademika prirodnih znanosti koji je na predstavljanju izvjesne knjige zbijao šalu na račun "genocida" i "Srba zečeva".

Bilo je smijeha, bilo je i salvi smijeha, pljeska kojim se pozdravljao humor koji se tom prilikom doista moglo opisati "bolesnim", ali isključivo u onom kliničkom, psihopatološkom smislu.

U publici se tada moglo primijetiti i pokojeg biskupa i pokojeg danas saborskog zastupnika, pa čak i izvjesnog današnjeg člana Vlade i nitko od njih nije našao za shodno pobuniti se protiv bilo čega…

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!