Ostani doma
Novosti / Otvoreni uvodnik

Stručnjakinje Ženske sobe za RTL.hr

Mučna i strašna realnost seksualnog zlostavljanja kroz koji prolazi nevjerojatno velik broj naših sestara, kćeri, majki...

Mučna i strašna realnost seksualnog zlostavljanja kroz koji prolazi nevjerojatno velik broj naših sestara, kćeri, majki...

U Otvorenom uvodniku osobe iz javnog života i politike slobodno i otvoreno komentiraju aktualna zbivanja.

Psihoterapeutkinja i članica Ženske sobe Marijana Senjak i sociologinja i članica Ženske sobe Josipa Tukara Komljenović za RTL.hr pišu te detaljno objašnjavaju situaciju sa seksualnim zlostavljanjem u Hrvatskoj, problemima s kojima se suočavaju žrtve, povjerenju u institucije, profilu zlostavljača te kako odgojiti nove generacije kako bi se bilo kakav oblik nasilja, a prvenstveno seksualnog, smanjio u hrvatskom društvu: 

Javno istupanje glumice Milene Radulović je svakako dragocjen čin u pogledu poticanja i ohrabrivanja drugih osoba koje su preživjele seksualno nasilje da također istupe i govore o vlastitom iskustvu seksualnog nasilja. Važnost u dijeljenju vlastitog svjedočanstva polazi iz toga da šalje jasnu poruku kako osobe koje su preživjele seksualno nasilje nisu same i nisu jedine – i ono najvažnije, nisu krive za preživljeno nasilje.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Bez obzira na socioekonomsku pozadinu ili sociokulturno okruženje iz kojeg žene i djevojčice dolaze, seksualno nasilje upravo u najvećem broju slučajeva doživljavaju osobe ženskog spola i roda upravo zato što su - žene. Zato kada razgovaramo o seksualnom nasilju shvaćamo ga kao jednog od dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja (uz nasilje u obitelji). Karakteristika rodno uvjetovanog nasilja jest da je riječ o oblicima nasilja u kojima su u većini slučajeva počinitelji muškarci, dok su osobe koje nasilje doživljavaju većinom djevojčice, djevojke i žene. Pri tome se ne isključuju niti ignoriraju slučajevi u kojima su dječaci, mladići i muškarci žrtve seksualnog nasilja, koji su tada opet u najvećem broju žrtve drugih muškaraca.

Važno je zapamtiti kako osoba koja doživljava ili je preživjela nasilje nije kriva za zlostavljanje kojem je bila izložena i da za nasilje nema opravdanja. Drugim riječima, nasilnici su odgovorni i krivi za svoja djela.

Na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih

Javno progovaranje o preživljenom seksualnom nasilju javnosti poznatih osoba, koje svakodnevno gledamo i pratimo kao idole, savršene osobe čiji životi nam se na prvi pogled čine savršeni, pokazuju kako niti jedna žena nije "cijepljena" protiv seksualnog nasilja. Tome nažalost "u prilog" idu statistički podaci istraživanja te rad ženskih i feminističkih organizacija i centara za žrtve seksualnog nasilja koji nam pokazuju da se seksualno nasilje događa češće nego što to većina ljudi smatra te se ono iznimno rijetko prijavljuje nadležnim institucijama.

Vezana vijest

Ines Lazarević Rukavina otvoreni uvodnik

Prema podacima Vijeća Europe jedno od petero djece tijekom života doživi neki oblik seksualnog nasilja, dok jedna od pet žena te jedan od 71 muškarca doživi silovanje u odrasloj dobi. Također su poražavajući podaci da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva.

Vezana vijest

adu

Istup Milene Radulović te lavina svjedočanstava koju je isti pokrenuo, je vrijedno i potrebno u cilju slamanja otpora kod dijela javnosti koje i dalje pokazuje nerazumijevanje prema osobama koje su preživjele seksualno nasilje, kao i odsustvo empatije spram istih. Cjelokupni #Metoo pokret u svijetu te inicijative kao što su Inicijativa Spasi me, Pravda za djevojčice i Prekinimo šutnju pokazuju da mnoge žene, neovisno o svojoj ekonomskoj (ne)moći i slavi mogu biti žrtve seksualnog nasilja.

Predstavlja čin iskazivanja moći i kontrole

Seksualno nasilje nikako nije čin seksualnosti. Ono je ponajviše povreda osobnih i intimnih granica i predstavlja čin iskazivanja moći i kontrole. Seksualno nasilje je obavijeno brojnim predrasudama i stereotipima. Većina njih je usmjerena na prebacivanje odgovornosti s nasilnika na osobu koja je preživjela seksualno nasilje, a sve s ciljem umanjivanja posljedica koje nasilje ostavlja, propitivanja integriteta te osobe te odgovornosti koliko i kako je ona pridonijela nasilju kojeg je doživjela/ kojeg doživljava.

Vezana vijest

adu

Gledajući profile osoba koje su doživjele seksualno nasilje ili počinitelja istoga, ne možemo reći da postoje specifične karakteristike. Međutim, jedno sa sigurnošću možemo tvrditi – žrtve seksualnog nasilja u najvećem su broju osobe ženskog spola i/ili roda. Drugi osnovni rizični faktor za vjerojatnost doživljavanja seksualnog nasilja je i dob. Službeni podaci Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske pokazuju da djeca čine velik broj žrtava različitih oblika seksualnog nasilja, odnosno mlade osobe do 22 godine života (više od 70 posto), dok su zlostavljači djece, ali i ženâ odraslije dobi, najčešće njima poznate osobe muškog spola.

Vezana vijest

otvoreni uvodnik

Za počinitelje seksualnog nasilja karakteristično je da već poznaju osobu koju zlostavljaju, odnosno nasilnik je većinom član obitelji, sadašnji ili bivši partner/suprug, prijatelj, osoba od povjerenja (npr. učitelj, trener, profesor, šef). Nepoznate osobe u  najmanjem su broju slučajeva počinitelji (tek u 19,5 posto slučajeva), odnosno vjerojatnije je da će osoba koju žrtva poznaje i kojoj vjeruje počiniti neki od oblika seksualnog nasilja. Počinitelji iskorištavaju svoj položaj povjerenja, autoriteta i/ili moći koju imaju nad suprugom, partnericom, zaposlenicom, studenticom, učenicom, djetetom i slično.

Seksualno nasilje se može dogoditi na različitim mjestima i u različitim okruženjima: u obitelji, u vezi, u braku, na prvom spoju, u školi, na fakultetu, na ulici, na javnim mjestima te na internetu i društvenim mrežama.

U konačnici je ključno istaknuti prilikom shvaćanja što seksualno nasilje jest da se svaka seksualna aktivnost za koju osoba nije dala pristanak može nazvati seksualnim nasilje. Svatko ima pravo dati ili uskratiti pristanak u bili kojoj situaciji i u bilo kojem trenutku za nešto što joj/mu ne odgovara ili ne želi. Uvjetovanje polaganja ispita, glumačke karijere, napretka na zaposlenju, ne činjenja zlostavljanja zajedničkoj djeci ili drugim bliskim osobama u zamjenu za neželjenu seksualnu aktivnost je ukratko seksualno nasilje i počinitelj treba biti brzo i adekvatno kažnjen.

2020.: prijavljeno 147 slučajeva kaznenog djela silovanja i 16 pokušaja silovanja

Tijekom prošle 2020. godine, za prvih 11 mjeseci u okviru trenutno dostupne statistike Ministarstva unutarnjih poslova, prijavljeno je 147 slučajeva kaznenog djela silovanja i 16 djela pokušaja silovanja.

Gledajući podatke za 2019. godini ti brojevi iznose 73 prijavljena slučaja silovanja i 66 slučaja spolnog odnošaja bez pristanka prema Kaznenom zakonu, Glavi XVI. Kaznena djela protiv spolne slobode. Nadalje, prijavljenih slučajeva spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina i spolne zlouporabe djeteta starijeg od 15 godina je u 2019. godini bilo 167, a tijekom 2018. godine 140. Analizirajući detaljnije duži vremenski period možemo se složiti kako dolazi do blažih porasta kaznenih djela protiv spolne slobode te kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Međutim, neizostavno je napomenuti kako navedeni brojevi prijavljenih slučajeva čine samo vrh sante leda stvarne situacije te je realan broja osoba koje su preživjele seksualno nasilje mnogo veći. Preko 90 posto osoba nikada nikome ne kaže što je preživjelo, odnosno ne povjeri se bliskoj osobi, organizaciji civilnoga društva ili u još manjem broju se odluči prijaviti seksualno nasilje i počinitelja/ počinitelje. Tako da je teško tvrditi i govoriti o porastu ili padu seksualnog nasilja s obzirom na to da raspolažemo službenim podacima nadležnog ministarstva, dok svjetska i domaća istraživanja pokazuju veliku proporciju tamnih brojki.

Preživjele stalno osjećaju strah od počinitelja

Iskazivanje o preživljenom seksualnom nasilju vraća preživjelima ne samo sjećanja, nego i intenzivna osjećanja vezana uz traumatski događaj. Preživjele seksualno nasilje prilikom iskazivanja mogu osjećati intenzivan strah i ugroženost, bol i povrijeđenost, sram i krivnju, poniženost i bespomoćnost. Ako preživjele nisu ranije proradile i u određenoj mjeri ovladale traumatskim iskustvom, prilikom iskazivanja se može desiti da se ponašaju kao da se ponovo nalaze u toj situaciji "tamo i tada", a ne "ovdje i sada".

Zbog preživljenog nasilja i izrečenih prijetnji, preživjele stalno osjećaju strah od počinitelja. Ponekad se to očituje u njihovom osjećaju da je počinitelj stalno prisutan, da ih čuje dok govore, da ih prati, promatra i vidi u svakom trenutku. Zbog toga često utišavaju glas dok govore o počinitelju. Strah od odmazde počinitelja prema preživjeloj ili njenim bliskim osobama, može biti jedan od razloga za neprijavljivanje seksualnog nasilja.

Vezana vijest

Andrej Grubišić

Preživjele često ne vjeruju u učinkovitost institucija jer su se susrele s dugotrajnim postupcima i blagim kaznama za počinitelje, koje ne odvraćaju druge osobe koje slično razmišljaju od počinjenja seksualnog nasilja. Nedostatak povjerenja u institucije je još jedan od razloga zbog kojeg preživjele ne prijavljuju seksualno nasilje.   

U Centar za žrtve seksualnog nasilja u 2020. godini obratile su se 233 osobe, što čini porast od 15 posto u odnosu na 2019. godinu. Najveći broj usluga savjetovanja (36,6 posto)  vezano je uz kazneno djelo silovanja. Također, velik broj savjetovanja odnosi se i na klijente/ice koje nam se obraćaju zbog posljedica seksualnog nasilja preživljenog u djetinjstvu (18,5 posto). Osobe koje nam se obraćaju nakon što su preživjele nasilje, traže našu podršku kroz različite usluge koje Centar pruža, od informiranja o pravima žrtava do višemjesečne psihoterapije, posebno u slučajevima kada su osobe preživjele seksualno nasilje u djetinjstvu. Veliki broj naših korisnica/ka ne prijavljuje nasilje koje su preživjele, prvenstveno zbog nepovjerenja u institucije, kao i zbog straha od  negativnih reakcije okoline. Značajan broj savjetovanja se odnosi i na slučajeve nasilja u obitelji (12,4 posto), gdje nam iskustvo pokazuje da je seksualno nasilje (gdje je prvenstveno nasilnik suprug/partner, a žrtva supruga/partnerica) vrlo česta pojava uz druge oblike nasilja. Ovo potvrđuju i naši aktualni podaci; tako je problematika nasilja u obitelji kombinirana sa seksualnim nasiljem zastupljena sa 4,4 posto.

Veliki broj poziva u vrijeme lockdowna i uvedenih epidemioloških mjera odnosio se i na traženje informacija vezanih za način ostvarivanja prava u različitim institucijama, jer te informacije nisu bile pravovremene i dostupne.         

Prvi korak u procesu oporavka je prekinuti izolaciju 

Jedan od aspekata seksualnog zlostavljanja koji u najvećoj mjeri utječe na zlostavljanu osobu jeste šutnja koja ga često okružuje. Mnoga djeca pretrpe strašne zločine bez mogućnosti da ikada kažu ikome. Tajnovitost povećava stanje srama kod žrtve i dopušta da se zlostavljanje ostavlja neotkrivenim. Prvi korak u procesu oporavka je prekinuti izolaciju i reći istinu o zlostavljanju koje je osoba pretrpjela. Govoriti o seksualnom zlostavljanju za preživjele može biti zastrašujuće. Kada pričaju o zlostavljanju krše "prešutni sporazum" o šutnji koji su bile prisiljene "sklopiti" kao uplašeno dijete ili odrasla osoba pod prijetnjom, a sada govore protiv svoga zlostavljača. Potrebno je vjerovati nekome da bi podijelile svoju stvarnu životnu priču i riskirale ljudski odgovor na svoju bol.

S obzirom na to kako se seksualno nasilje događa od strane poznatih osoba u koje žrtve imaju povjerenje ili koje imaju određen autoritet nad njima (npr. očevi, stričevi, profesori), kod osobe koja je preživjela neki oblik seksualnog nasilja može se pojaviti šok i nevjerica da je odnos od povjerenja narušen i slomljen. Činjenica da se seksualno nasilje događanja u krugu povjerenja svakako jest jedna od težih činjenica s kojom se osoba susreće. No bez obzira na to koji je oblik seksualnog nasilja netko doživio i od koga, važno je istaknuti kako se mogu pojaviti različiti osjećaji i emocije. Emocionalni odgovor na preživljeno nasilje i svaka reakcija koja uslijedi nakon traumatskog iskustva su normalni. Na preživljeno nasilje nema standardnog odgovora i trenutni osjećaji i razmišljanja su normalni i uredu. Svaka je osoba drugačija i svatko drugačije reagira te se nosi s preživljenom traumom. Ono što bi trebalo biti zajedničko u svim slučajevima seksualnog nasilja su adekvatne zatvorske kazne.

Podrška okoline je jedan od ključnih faktora 

Kada će žrtve progovoriti o nasilju kojem su bile izložene ovisi o intenzitetu traumatizacije, stupnju njihovog oporavka, dostupnoj podršci, reakcijama okoline. Posebno su teške posljedice ako je osoba preživjela dugotrajno seksualno zlostavljanje od bliske osobe što narušava zdravi razvoj. Podrška okoline je jedan od ključnih faktora koji može doprinijeti osnaživanju žrtava da progovore o seksualnom nasilju koje su preživjele.    

Hrvatsko društvo još uvijek nažalost djeluje prema patrijarhalnim obrascima u kojima prevladavaju vrlo negativni stavovi spram osoba koje su doživjele seksualno nasilje. Još uvijek se za ovaj oblik nasilja nad ženama smatra kako je osoba sama izazvala zločin, pridonijela njemu, ili na kraju druge krajnosti – kako se ovaj oblik nasilja uopće ili u vrlo malom broju događa. Dokaz ovoj tvrdnji je prevladavajuća kultura silovanja koja je svojstvena i za hrvatsko društvo. Govoreći o kulturi silovanja ne govorimo o nečemu što je eksplicitno, već o kulturnim praksama koje na latentne načine toleriraju seksualno nasilje. Preživljeno seksualno nasilje i iskustva osoba se trivijaliziraju, umanjuju, ignoriraju ili u krajnjem slučaju normaliziraju što pridonosi kulturi silovanja. Jedan od potvrdnih primjera ovo je vjerovanje u "mit o pravom silovanju" (silovanje se događa ženama u mračnim ulicama, od strane nepoznatog počinitelja koji koristi oružje te kao posljedica ostaju konkretni fizički dokazi) te svako silovanje koje odstupa od tog okvira dovodi do javne osude, nevjerice i sekundarne viktimizacije. Dokaz ovoj tvrdnji je i posljednji medijski popraćen slučaj iz Srbije te komentari šire javnosti kojima svjedočimo. Kada bismo uspjeli osvijestiti i senzibilizirati sve članove i članice našeg društva te javnom osuditi počinitelje te samo seksualno nasilje, uspjeli bismo započeti kreirati jedno zdravije društvo u kojem bi se sve osobe osjećale sigurnije, a time i zaštićenije te spremnije za prijavu seksualnog nasilja.

Žena se i dalje shvaća kao "vlasništvo" muškaraca 

U našem i dalje patrijarhalnom društvu žena se shvaća kao "vlasništvo" muškaraca koji polaže prava na nju i njezino tijelo te seksualnim nasiljem na neki način "dokazuje" svoju nadmoć i kontrolu. Kao društvo smo spremni propitivati razloge zbog kojih je došlo do seksualnog nasilja i "kako je žrtva pridonijela tom", nego propitivati razloge nasilnika i jednoglasno osuditi zločin koji je netko pretrpio. Kada bismo kao društvo prihvatili težinu seksualnog nasilja, bili senzibilizirani i shvaćali koliki je razmjer posljedica koje nastaju u životu osobe, vjerujemo kako bi i stigma koju trenutno pripisujemo osobama koje su preživjele seksualno nasilje bila manja. Ono što je najvažnije za život osobe koja je preživjela seksualno nasilje je vraćanje kontrole – kontrole u njen privatni život, nad njenom seksualnošću, svakodnevnim rutinama i pravdom koju želi postići. Ako to osobi kao društvo otežavamo, kroz naše "smiješne" viceve o silovanju, mizerne zakonske kazne, dugotrajne sudske postupke i javne osude – teško da ćemo se nastaviti kretati u smjeru pozitivnih društvenih, institucionalnih i moralnih promjena.

Vezana vijest

otvoreni uvodnik grgić

Ako nam netko kaže da je bila žrtva seksualnog nasilja potrebno je prije svega suosjećajno je slušati što će joj omogućiti da kaže onoliko koliko je spremna u danom trenutku. Žrtvu je potrebno podržati u ispoljavanju različitih osjećanja. Potrebno je bezuvjetno vjerovati žrtvi da je pretrpjela seksualno nasilje.

Važno je u svakom trenutku poštovati psihološke i fizičke granice osobe što doprinosi tome da žrtva počinje uspostavljati kontrolu nad traumatskim iskustvom. Žrtvu je potrebno podržati u njenim izborima i odlukama i ne nuditi joj svoja rješenja. važno je razumjeti da svaki iskreni ljudski angažman ima svoje terapijsko djelovanje i da mi liječimo druge svojim odnosom.

Edukacijski prevencijski programi protiv seksualnog nasilja

Sustavna seksualna edukacija koja bi uključivala prevenciju seksualnog nasilja, zdrav razvoj o vlastitoj seksualnosti, poštivanje vlastitih i tuđih granica te tjelesnog integriteta, važnost pristanka i ponajviše važnost promicanja rodne ravnopravnosti, izrodila bi nove generacije osviještenih i odgovornih mladih osoba. Edukacijski prevencijski programi protiv seksualnog nasilja nad djecom i mladima uvelike pridonose razvoju empatije spram osoba koje su preživjele neki oblik seksualnog nasilja, shvaćanju uzroka i posljedica, pridonose razbijanju predrasuda te mlade osobe uče kome se obratiti za pomoć i podršku u slučaju doživljenog seksualnog nasilja. Ženska soba je 2020. godine završila izradu, testiranje i implementiranje u 31. srednjoj školi diljem Hrvatske edukacijski i prevencijski program protiv seksualnog nasilja za srednje škole „SNEP program“ koji se pokazao iznimno korisnim i potrebnim. Seksualna edukacija i uz nju vezana prevencija seksualnog nasilja uz druge elementarne društvene i institucionalne promjene može u konačnici pridonijeti smanjenju seksualnog nasilja.

No na sustavnoj prevenciji seksualnog nasilja potrebno je raditi od vrtića do fakulteta, pa preko cjeloživotnog obrazovanja. Neizmjerno je važnije uz odgoj djevojčica i djevojaka da se čuvaju od nasilja koje im se može dogoditi, odgajati samosvjesne i odgovorne dječake i mladiće koji će suprotni spol/rod doživljavati kao sebi jednakopravnim i ravnopravnim bićima. Kada djevojčice budemo odgajali da nije obavezno nasmiješiti se na svaku neukusnu našu i prestanemo rukama odmahivati na neprimjereno dodirivanje njihovih tijela od strane poznatih i nepoznatih dječaka, mladića i muškaraca, da ne trpe seksualno nasilje i otvoreno im budemo vjerovali i ne relativiziramo preživljeno nasilje već isključivu odgovornost prebacimo na nasilnike, tada možemo zajednički stvoriti poruku o neprihvatljivim nasilnim (seksualnim) ponašanjima koju će aktivno usvajati i dječaci i djevojčice od malih nogu. Ovakav pristup je potreban ne samo unutar obitelji, već i kroz odgojno-obrazovne ustanove, medije, ali i javne politike te zakone.

Oporavak je moguć, traje neko vrijeme i nije slučajan proces

Bitno je razumjeti da je oporavak moguć, da traje neko vrijeme i da nije slučajan proces. On ima svoje prepoznatljive faze kroz koje mogu prolaziti većina preživjelih i te faze se međusobno isprepliću. Odluka za radom na oporavku jedna je od onih koje najviše zastrašuju, ali i najviše osnažuju. Iz naziva knjige, priručnika samopomoći i procesa oporavka "Hrabro ka oporavku" (Laura Davies i Ellen Bass) koje primjenjujemo u psihoterapijskom radu, vidljivo je da je potrebna hrabrost da se preživjele odluče za rad na oporavku, suoče s nepoznatim  aspektima svojih iskustava, reakcija i osjećanja, traže i dobiju pomoć koja im je potrebna i nose se s boli koja je prisutna. Zastrašujuće je oživjeti bolna sjećanja i osjećanja iz prošlosti i odustati od poznatih mehanizma nošenja sa stresom. Ključno pitanje nije je li se boje (jer je normalno da se boje) nego jesu li naučile djelovati usprkos tome. Ključni elementi koji doprinose stvaranju i obnavljanju posvećenosti za rad na oporavku: spremnost, prihvaćanje promjene, prepoznavanje vlastite hrabrosti, usuditi da se nadati i raditi na ispunjenju vlastitih ciljeva. Neke od faza u procesu oporavka su: "vjerovati da se to dogodilo", "prekinuti šutnju", "razumijevanje da to nije bila tvoja krivica", "bol, tuga i žalovanje", "ljutnja - kamen temeljac procesa oporavka" ,"vjera i duhovna podrška”, razrješenje trauma i odluka da kreneš dalje”.

Profil počinitelja

Počinitelji seksualnog nasilja razlikuju se po individualno-socijalnim obilježjima kao što su starost, porijeklo, osobine ličnosti, rasa, religija, uvjerenja, stavovi i interpersonalne vještine. Obilježja zločina se također značajno razlikuju među počiniteljima, uključujući vrijeme i mjesto, spol i starost žrtve, stupanj planiranja djela i količinu nasilja. Počinitelji seksualnog nasilja često vrše različita kaznena djela, mada je to više svojstveno silovateljima nego zlostavljačima djece. Psihijatrijsko-forenzički profil silovatelja ispitivan u Zavodu za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče (Marinović, Buzina, Arbanas, 2017.) pokazuje da najveći broj okrivljenika spada u skupinu poremećaja ličnosti, a među njima su najviše zastupljeni okrivljenici s disocijalnim poremećajem ličnosti, graničnim, narcisoidnim, ovisnim i miješanim poremećajem ličnosti. Autori zaključuju da je većina okrivljenika za kazneno djelo silovanja bez težih psihijatrijskih bolesti ili poremećaja, uz najčešće prisutan disocijalni poremećaj ličnosti.   

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!