Ostani doma
Novosti / Otvoreni uvodnik

Primirje, ali ne i mir

Tvrtko Jakovina za RTL.hr analizira više od 70 godina sukoba: Svijet se promijenio, samo Izrael i Arapi i dalje ratuju

Tvrtko Jakovina za RTL.hr analizira više od 70 godina sukoba: Svijet se promijenio, samo Izrael i Arapi i dalje ratuju
RTL.hr

U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a osobe iz javnog života slobodno i otvoreno pišu o zbivanjima iz svojeg područja stručnosti

Tvrtko Jakovina redoviti je profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje Svjetsku povijest 20. stoljeća. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a piše o povijesti sukoba Izraelaca i Palestinaca te najnovijem valu nasilja u kojem je na obje strane poginulo oko 250 ljudi. Primirje je sklopljeno, no nitko se ne usudi prognozirati koliko će trajati. 

U rujnu 1947. prekooceanski parobrod „Sutjeska“ doplovio je ispred Tel Aviva i Jaffe, tada još „dva susjedna grada u Palestini“. U Svetoj se zemlji ratovalo. Na jugoslavenskom brodu, kako je pisao Mahmud Konjhodžić u ljeto 1948, bilo je 20 mladih – 10 Arapa i 10 Židova, svi sudionici radne akcije Šamac-Sarajevo. Po pristanku u Svetu zemlju pod britanskom upravom, šestoro ih je odvedeno u zatvor. Svih 20 pozdravili su Britance – arapski i hebrejski (možda i na jidišu) s usklikom: „Živio maršal Tito!“. Jugoslavenski je novinar poteškoće u Palestini pripisivao radu „imperijalista“, nemogućnosti da se postigne dogovor o federaciji u tome dijelu Azije. Oba su „imperijalistička brata“, Sjedinjene Države  i Ujedinjeno Kraljevstvo, bili zainteresirani za taj prostor. Na početku ratovanja u Palestini, Arapi su kod nas bili uglavnom portretirani negativno.

Rat su ionako izazvali „vjerski fanatici“, plaćenici koje su arapske zemlje kupovale posvuda, u kojima je bio i „ratni zločinac i Hitlerov plaćenik“ Hadži Emin Al Huseini, jeruzalemski muftija. Oni su se oslanjali na Britance, kojima je glavno bilo uporište u Transjordaniji. Tamo su imali 150.000 vojnika, tamo je Glubb paša, Britanac na čelu Arapske legije, bio na čelu oružanih snaga malene zemlje od 300.000 stanovnika. Među njima bio je niz izbjeglih iz Europe, „hitlerovaca, andersovaca, turskih oficira, ustaških i četničkih oficira i albanskih balista“, nabrajao je novinar. Prema takvima, plaćenicima, izraelski borci nisu imali baš nikakve milosti.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Stvaranje Države Izrael proglašeno je 14. svibnja 1948. Jugoslavija je Izrael priznala 18. svibnja, četiri dana kasnije, unatoč traženju egipatskih diplomata, da to sredozemna Jugoslavija ne učini. Izraelska je vlast ipak bila najviše lijevo i sekularno od svih na Bliskom istoku. Gotovo sve arapske zemlje bile su konzervativne monarhije. Preko Jugoslavije dopremano je oružje za izraelsku vojsku – nešto zrakom, nešto brodovima iz šibenske luke. Istina, Jugoslavija je tada bila za federalnu državu, ali je jasno govorila da Izrael ima pravo postojati. 

Nešto je trebalo dati Arapima, a nešto Izraelu

Tako je započinjao prvi arapsko-izraelski rat, onaj koji je stvorio prvi val izbjeglica i problem na Bliskom istoku učinio teško rješivim. U nekoliko narednih godina London je pokušao kontrolirati raspad vlastitog kolonijalnog imperija na Bliskom istoku. Nakon Sueske krize 1956., kada Amerikanci nisu pomogli Francuzima i Britancima u slamanju Egipta, koji je nacionalizirao međunarodni plovni put, imperij se zapravo raspao. U ratu koji je 1956. izbio Izraelci su bili spremni uključiti se u sukob, intervenirati kako bi suzbili upade fadejina na teritorij nove države, ali još više pojačati vlastiti ugled. Izrael tada nije bio osobito cijenjen. Vlast je bila lijeva, rat je tek završio, ali je poziv Francuske i Engleske za zajednički udar na Egipat bio dobrodošao. Nasera su se mnogi bojali, smatrali da je on Hitler Bliskog istoka. Francuzi i Englezi prilično naivno su smatrali da će im se povjerovati kako je logičan ulazak dvije europske sile na prostor Egipta, stotinu i pedeset kilometara od mjesta gdje su s njima zaratili Izraelci, sve kako bi zaštitili Suez, gdje su ušli Egipćani.

Nisu u to povjerovali ni Amerikanci, pa ni Sovjeti. Vrijeme kolonijalnih carstava i ratova je prošlo. Sjedinjene su Države, konačno, imale ideju da Bliski istok umire, da pronađu zadovoljavajući model vlasti, koji bi čitavu regiju mentalno odvojio od Sovjetskog Saveza. Za lakši nadzor na Bliskom istoku, potrebno je bilo nešto dati Arapima, a nešto Izraelu. Plan kojim je trebalo povezati Jordan i Egipat – fizički – nazivao se Alfa. Arapsko jedinstvo i povratak palestinskih izbjeglica, u zamjenu za priznanje i sigurnost Izraela, bilo je ono što je Americi tada odgovaralo. Bilo je to već i onda ambiciozno: Izrael se vjerojatno ne bi suglasio s ustupkom teritorija, Jordan, Irak i Saudijska Arabija bile su konzervativne monarhije, a Egipat je vodio arapski nacionalist Naser. Potom se neko vrijeme razmišljalo o svrgavanju Nasera, kako bi se tako umirio Bliski istok. No, Sovjetski je Savez već ulazio na taj prostor, razlike su bile prevelike. Sve je propalo. Izrael je postao jedini, posve pouzdani, sigurni, saveznik SAD-a.  

Vezana vijest

Tena Ši monović Einwalter otvoreni uvodnik


Arapi i Izraelci ostali su desetljećima zavađeni. Ratovali su 1967, pa 1973, pa se nastavilo sukobljavati u Libanonu, Jordanu. Sklopljen je, istina, sporazum s Egiptom u Camp Davidu i Izrael je evakuirao Sinaj, zauzet nakon Šestodnevnog rata, ali to nije riješilo puno toga. Završen je onda Hladni rat, sklopljen je, pa propao mir između PLO-a i Izraela, umro je Jaser Arafat, njegov je Fatah izgubio vlast nad Gazom. Od nastanka Izraela do danas prošlo je gotovo osam desetljeća. Sve se promijenilo. Egipat je prvi koji je priznao Izrael. Priznao ga je i Jordan, pa su ga u posljednjih godinu dana priznale još Ujedinjeni Arapski Emirati, Sudan, Maroko, Bahrein. Izrael je toliko ojačao politički, da je postao saveznik Sjedinjenih Država, koji je u mogućnosti prkositi, ne povinovati se svim američkim traženjima. 

Promijenilo se i puno toga što smo mi mogli i činili na Bliskom istoku. Nekada su radnici Energoprojekta iz Beograda, Melioracije iz Splita i Hidrotehne i Končara iz Zagreba, Litostroj iz Ljubljane, gradili Asuansku branu. Konzervatorij u Kairu pokretali su i na njemu predavali Josip Klima i Melita Lorković, zagrebački pijanisti. Nekada je Jugoslavija bila važan faktor u političkom razvoju Bliskog istoka: sve arapske zemlje bile su nesvrstane, a s Izraelom je SFRJ imala diplomatske odnose do 1967. Nijedno naše poduzeće, ako u međuvremenu nije propalo, više ne može graditi složene objekte ni u zemlji, kamoli u svijetu. Danas više nema Jugoslavije, jedva da imamo odnose s arapskim svijetom osim onog u Sjevernoj Africi, a Izrael je postao ozbiljan diplomatski faktor na Balkanu.

Sve je postalo radikalnije

Promijenio se i svijet. Hrvatska je u vrijeme kada je Jordan imao 300.000 ljudi, imala 3,8 milijuna. Danas je u Jordanu preko 10 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj vjerojatno ne više no prije 80 godina. U Izraelu je preko osam, od čega 20% Arapa. Egipćana je 100 milijuna. Sve je danas drukčije od onog prije 80 godina, kada su problemi dobivali ubrzanje. Sirija se skoro raspala, SAD su priznale Jeruzalem kao glavni grad Izraela.

Vezana vijest

petković

Sve se, čini se, mijenja, osim sukoba između Palestinaca i Izraelaca. Najstarija kriza na Bliskom istoku, najstariji sukob takvog intenziteta na Sredozemlju, najstarija i nepomirljiva mržnja traje i dalje, a i dalje interesira cijeli svijet, mada je interes danas drukčiji. Bliskoistočna nafta nije onoliko važna, kao što je to bila prije nekoliko desetljeća. Sovjeta nema, Arapi su beznadno podijeljeni. Ulozi su naprosto manji. Jednako intenzivna i još kompliciranija, i dalje je kriza između Palestinaca i Izraelaca. 
Formalno je još veliki broj izraelskih političara za rješenje sukoba po modelu dvije države, kako je dogovoreno onim što se desetljećima zvalo „mirovnim procesom na Bliskom istoku“.

U realnosti, imajući na umu sva židovska naselja koja su izgrađena na prostoru koji je nekada bio rezerviran za Palestince i imajući na umu stvarnu kontrolu Izraela nad cijelim prostorom od Sredozemlja, pa do granice s Jordanom, teško je zamisliti da će se ikada stvoriti država u kojoj neće postojati neki tip uprave koji će biti nadziran iz Jeruzalema. Tako je i danas u Gazi, jer ulaz i izlaz u enklavu, trgovinu, pomorske veze, knjige rođenih, nadzire Izrael, bez obzira što se 2005. iz toga prostora povukao. U odnosu na vrijeme prije gotovo osamdeset godina, sve je postalo radikalnije, isključivi političari dominiraju političkim životom. Palestinci u Izraelu, svojim položajem nisu zadovoljni. Palestinci u Palestinskoj upravi u Ramali s Abu Abasom kao predsjednikom, nezadovoljni su jer Fatah već godinama ne raspisuje izbore. Kako je pisao „Economist“, u proteklih trideset godina, Palestinci su održali manje izbora no Izrael u protekle dvije.

Vezana vijest

Otvoreni uvodnik emina popović

Kada su to posljednji puta učinili, pobijedio je militantni Hamas. Hamas je iz Gaze izbacio (i poubijao) sve dužnosnike Fataha, koji i dalje vlada palestinskim područjima na Zapadnoj obali. Abu Mazen ili Mahmud Abas, bolestan u 85. godini života, već godinama je predsjednik bez izbornog legitimiteta. Ne čini to lakšim situaciju u Palestini, niti ne olakšava mogući dogovor. Ne čini to lakšim ni frustriranost običnih Palestinaca, zbog korupcije koja je posvuda, uz radikalizam koji vlada u Gazi. Ne čini dogovor lakšim ni sve više radikalnih političara među Izraelcima. Političarima koji su stvarali Izrael, sve redom sekularnim, činilo se nemogućim da će toliko mnogo Židova postati fanatični vjernici. S takvima je dogovor ili kompromis još teži. Premijer Izraela Benyamin Netanyahu vlada do 2009. i trenutno je pod nevjerojatnim pritiskom vlastite ambicije da ponovo stvori vladu, želje da izbjegne optužbe za korupciju i činjenice da opozicija ima namjeru da ga makne s vlasti pod svaku cijenu. U tome smislu posljednji sukob s Hamasom u Gazi, politički je pomogao desnim i najdesnijim krugovima u Izraelu.  

Mira s Hamasom teško može biti 

Posljednji je mir u Gazi dogovoren 20.5.2021. Sukob je trajao 11 dana. Od 2009. do danas, bio je to četvrti okršaj Izraela s Gazom. U postizanju mira, posredovao je Egipat, jer s terorističkom organizacijom ne pregovaraju vlasti Izraela. U posljednjem sukobu stradalo je 232 ljudi u Gazi i 12 u Izraelu. Nakon dugo vremena izraelski su građani odlazili u skloništa, jer odlični protuzračni štit ipak nije mogao spriječiti udarac baš svake do bezbrojnih ispaljenih raketa Hamasa. Ovoga puta nemiri su izbili i u Zapadnoj obali, demonstriralo se i u Izraelu, ali i arapskim zemljama.



Ponovo je postignuto primirje, ali ne i mir. Još jedan ciklus sukoba, prije da će otežati budući dogovor, jer žrtve iz 2021. dugo će ostati svježe, pridodati će se onima od prošlih sukoba i kompromis će biti teže ostvariti. Konačno, kompromis u kojem dvije strane u pregovorima nisu jednake, sigurno će biti naklonjeniji jednoj strani i zato je pitanje hoće li u dogledno vrijeme biti ostvaren. Ono što je sasvim sigurno, jest da mira s Hamasom, koji ima rakete i koji je spreman gađati nasumce velike izraelske gradove, teško može biti. Ono što bi moglo pomoći bili bi izbori na kojima bi Palestinci (i Izraelci) izabrali novu vlast ili formirali vladu koja će imati legitimitet i biti spremna na bolne pregovore. Pitanje je samo što ako na izborima ponovo pobijede ekstremni političari? Što ako nesposobni Fatah, zamijeni Hamas? 
 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!