Potraga

Nemaju osnovna prava

U potrazi za ljudima bez državljanstva: oni su bez papira, bez prava i potpuno nevidljivi

Apatridi. Tako se zovu oni koji žive u nekoj državi, a čije državljanstvo nemaju. Zbog toga nemaju pravo na osnovne dokumente ni na nikakva druga prava

Hrvat, Bošnjak i Romkinja iz naše priče su među više stotina ljudi u Hrvatskoj koji nemaju domovnicu, dakle hrvatsko državljanstvo.

Razlozi za to u sva tri slučaja su različiti, ponegdje ima i nešto krivnje naših sugovornika, ali zajedničko im je to što godinama ne odustaju i bore se za svoje pravo da službeno postoje kao i svi ostali građani.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Bez papira, bez prava. Potpuno nevidljivi. Oni su apatridi, ničiji državljani. 

Hrvat, Bošnjak i Romkinja - tri različite i teške priče, jedan zajednički nazivnik: žele dobiti hrvatske papire. 

"Imao sam i posao i stan i curu. Znači, imao sam egzistenciju, normalan život, ovdje nemam ništa", priča nam naš sugovornik.

"Ja s Bosnom osim mjesta rođenja i mjesta rođenja mojih roditelja nemam ništa", također je jedno svjedočanstvo apatrida.

"Godinama je to trajalo, godinama sam bila bez dokumenata, bez igdje ikoga" prisjeća se naša sugovornica.

Renato je Hrvat rođen u Slavonskom Brodu. Ima rodni list, tu se vjenčao, razveo, odslužio vojni rok. No, državljanstvo nema. Prvi problem: nekoliko je mjeseci bio prijavljen u Bosanskom Brodu. 

"U Bosanski brod sam se prijavio '88. jer sam polagao vozački, jer je 1.000 maraka bilo jeftinije nego da sam išao u Slavonski Brod. Kao i masa drugih koji su tamo išli u školu i polagali vozački", priča nam Renato Kovačević, Hrvat bez državljanstva.

Potom se od tamo nije odjavio, nego je otišao u Njemačku. U Hrvatsku se vratio 2004. Od tada je tu, pokušava srediti dokumente. 

"Ne mogu nigdje, jednostavno je takva činjenica, ja bi pristao i da na Mars idem ako treba", kaže nam Renato.

U ovih 13 godina dogodilo se svašta - najveća zapreka njegovu državljanstvu je to što nije dostavio potvrdu o nekažnjavanju iz Njemačke. Bez toga ga nije mogao dobiti. Također, problem je i to što je zbog preprodaje marihuane 2009. završio u kaznionici u Glini. 

"U biti nisam ja bajan i sjajan, ali od nečeg sam morao živjeti, nisam nešto dilao previše, ali tako je bilo kako je bilo, i ja sam osuđen za svoje djelo i ja sam svoju kaznu odslužio", prisjeća se.

Kako nema dokumente - nema ni zdravstveno osiguranje, a ima trombozu na nozi koju treba liječiti.

"To je trebalo operirati, u Njemačkoj sam trebao operirati te vene, ali, eto, ja sam došao u Hrvatsku da ju vidim, i to se pogoršalo. Sutra moram na snimanje, da se vidi što će biti."

Trenutačno stanuje s majkom u rodnoj kući. Žive od njezine mirovine - što teško pada 74-godišnjoj starici.

"Ja mu ne mogu pomoći, boli ga noga, dva dana iz kuće nije izišao. Ja ne mogu spavati, niti doktoru ne može, niti ništa, niti liječenja nema, nigdje ništa, ne znam što bih rekla", u suzama nam priča njegova majka Anđelka.

Zbog svega je, prije mjesec dana, krenuo u ponovljeni postupak za stjecanje državljanstva uz pomoć odvjetnice. 

"Pravo na državljanstvo bi trebao imati s obzirom na svoje bliske i emotivne veze s državom. Obzirom da je rođen u Slavonskom Brodu. Živio je, školovao se, završio je osnovnu školu u Slavonskom Brodu. Roditelji su mu tu živjeli, sklopio je brak u Slavonskom brodu, razveo se ondje. Sve svoje bilo kakve kontakte je imao tamo. I išao je na vojni rok iz Slavonskog Broda", kazala nam je Daniela Kovačević, Renatova odvjetnica.

Državljanstvo nema ni Samir Tikvina. Rođen u Bosni i Hercegovini, Samir je 1978. došao u Hrvatsku. Tada je imao šest mjeseci. S osam godina umrla mu je majka i s bratom je završio u Domu u Puli.

"Prije i kad je nastala država ova, bio sam tamo, pod skrbi Centra za socijalni rad u Puli. Oni su bili dužni po zakonu mi izvaditi domovnicu jer sam bio maloljetna osoba, bez prekršaja, bez gluposti, krađa i svega što se spaja s djecom iz Doma", ističe Samir, Bošnjak bez državljanstva.

Brat mu je, tvrdi - tada dobio državljanstvo. Zašto on nije ostvario to pravo, a bio je u državnom sustavu - ne zna.

"Velika je nepravda meni tada nanesena kao maloljetniku. Da sam ja bio punoljetna osoba, da sam mogao dati neki odgovor na to, uzeti odvjetnika, bilo što... Ali ništa. Ja sam igrao nogomet, išao u školu, ganjao cure, normalno kao svaki dečko od 14 godina", prisjeća se Samir.

S nepunih 20 godina još jedna tragedija promijenila mu je život - izgubio je i brata. 

"Doživio je tešku nesreću na moje oči. Zgazio ga je tramvaj i presjekao na pola. Ja sam pao odmah u nesvijest, šest mjeseci nisam komunicirao s nikim, kao željezo sam bio", priča nam o tragičnom događaju.

Danas priča, ali ima govornu manu. Od nesreće je sve krenulo nizbrdo - teške droge, kriminal, zatvor. 

"Nakon bratove smrti sam počeo uzimati teške droge, heroin, kokain, ectasy, ali najviše heroin i kokain. I to sve od '97 do 2008."

No, sada je spreman okrenuti novi list. Trenutačno živi u svratištu za tražitelje azila Porin u Zagrebu. Ima dva odvjetnika koji mu vode slučaj, a pomažu mu i nevladine udruge. 

"Jedan dio jesam kriv, što sam vam sada rekao, zbog kaznenih djela, ali to je iza mene i ja sam taj dug koji sam imao prema državi otplatio, skoro 11 godina zatvora imam. I nemam više nikakvih ni prekršajnih ni kaznenih postupaka i ne vidim zašto me se uporno hoće maknuti", ističe Samir.

30 godina bez ijednog dokumenta, pak, provela je Ruža

"Ništa, nisam imala pravo na ništa. Kada bih se ozlijedila, prošlo bi. Kada bih me policija legitimirala, rekla bih da nemam dokumente", priča nam Ruža Nikolić, Romkinja bez državljanstva.

Papire joj nije imao nitko - ni otac ni majka. 

"Živjela sam bez papira. Baš nisam ni poznavala zakon iskreno, navikla sam na to. Prosila sam. Hvala Bogu, ništa mi nije. Bolje i prositi nego ukrasti", rekla nam je Ruža.

Kada je odlučila da želi papire, počeo je njezin dugačak put. Bilo je to 2007. Sedam godina kasnije - dobila je stalni boravak kao stranac. Iako je sada zbog toga sretna, nije uvijek bilo tako.  

"Pa uvijek sam ono hoću li dobiti, neću, uvijek sam razmišljala o tome. Bilo je perioda kad je bilo ono neću nikad dobiti papire, umrijet ću sada, što će mi papiri. Jer sam naviknula bez dokumenata i tako sam živjela."

Ništa to ne bi bilo moguće bez udruge Projekt građanskih prava u Sisku. Oni su se specijalizirali za apatride i vodili su cijeli Ružin slučaj. 

"U tom periodu Projekt građanskih prava Sisak probao je apsolutno sve. Obratio se svim institucijama, od Ministarstva unutarnjih poslova, od Pučkog pravobranitelja, od raznih međunarodnih organitzacija na način da smo htjeli ukazati na njezin predmet i pobuditi svijest javnosti da se taj predmet riješi", objašnjava nam Anita Košar Ulemek iz udruge Projekt građanskih prava Sisak.

Za nesređene papire, slažu se svi troje - sami snose odgovornost. No uglas tvrde - u cijelom tom dugotrajnom procesu je puno nelogičnosti.

"Koja god kazna, uvijek piše hrvatski državljanin bez državljanstva i moram platiti. Tada za državu postojim. Sve što trebam platiti ili otići u zatvor tada postojim za državu. A kad treba nešto od države, onda ne postojim", rekao nam je Renato, apatrid s početka naše priče.
 
Samir se pita: "cijeli život sam proveo ovdje, bio sam i na skrbi države, kako nisam hrvatski državljanin?"

"Ja ne znam za ništa drugo, ja sam odrastao u Hrvatskoj, u Puli, cijeli moj život, svi moji prijatelji, i loši prijatelji i dobri prijatelji, djevojke, prve ljubavi, zadnje ljubavi. Sve mi je tamo."

Ruža je, pak, tek nakon 30 godina na svojoj koži osjetila osnovna ljudska prava.

"Ne znam što da vam kažem, ja sam zadovoljna sada s ovim što sam dobila. I prezadovoljna."

Sve ove priče su komplicirane, a glavni protagonisti nisu likovi koji lako izazivaju simpatije. No, znači li to da ih mora zanemariti? Da smo kao društvo potpuno lišeni odgovornosti?

"Oni definitivno jesu u začaranom krugu i riječ je o diskriminaciji. Znači, takve osobe su većinom diskriminirane. Obzirom da su pravno neuki, da su većinom nepismene osobe, oni si sami ne mogu pomoći bez pomoći nevladinih oranizacija. Ili međunarodnih organizacija. Ili državnih na kraju krajeva", ističe Anita Košar Ulemek iz udruge Projekt građanskih prava Sisak.

A pomoć je ovim ljudima potrebna. Jer svi žele gledati naprijed, okrenuti novi list. 

"Nisam svetac, ja to kažem otvoreno, ja imam svojih grešaka koje sam radio svojedobno, ja sam za svoje greške ispaštao, ali uvijek moramo gledati naprijed i korak dalje. Znači moramo zaboraviti neke stvari i idemo dalje. Ali opet, ja kod sebe ne vidim više svjetlo na kraju tunela. Nemam više ono što kažu, inspiraciju", ispričao nam je Renato.

"Ali sad sam sam, nemam više nikoga, ali želim osnovati svoju obitelj i živjeti normalno, u svojoj državi, u svojem gradu Puli jer to je moj grad. Volim ga i voljet ću ga dok sam živ pa makar bio na Mjesecu, Marsu, bilo gdje. To je ono što ja želim", kazat će Samir.

No, i u slučaju da se jednom ostvare - do tih želja je dalek i trnovit put.

Izdvojeno

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!