Potraga

donosimo priču o dugoj tradiciji

Sinj je spreman: Alkari odrađuju posljednje pripreme, stiže državni vrh, ali i predsjednički kandidati

Za pobjedu na Alci dobiva se čast i nema novca kojim se to može kupiti. Tako je to u Sinju

Cijeli grad živi za taj jedan dan. I vrijeme u Sinju dijeli se na ono prije i poslije Alke. Djeca maštaju da se jednog dana natječu, a odrasli sanjaju pobjedu. Ne zbog 40 tisuća kuna, jer s tim jedva plate slavlje, nego zbog časti. Časti koja je toliko velika da se ne može mjeriti s materijalnim bogatstvom. O pobjedi odlučuju detalji.

"Za pobjedu na alci mora se poklopiti puno stvari - dobar konj, tvoj dan i puno sreće", govori Ante Zorica, alkar. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

"Milijun faktora se nalaze u samoj stazi- da li će vući malo lijevo ili malo desno. Ne trči se svaki put isto, da li će biti u silaznoj putanji kad se gađa ili, i to se stvarno ne može predvidjeti", govori Kristijan Bikić, bivši alkar. 

"To su nijanse za publiku, ali kad ste dugo na konju sve te male nijanse čine razliku. Kada bih znao rješenje tih nijansi bio bih stalni slavodobitnik", kaže Mario Šušnjara, alkar. 

Za pobjedu na Alci dobiva se čast i nema novca kojim se to može kupiti. Tako je to u Sinju.

Svih 17 alkara potecijalni su pobjednici

"Svi zvani i nezvani dođu vam čestitati. U kuću gdje vam je obitelj dođe 500-600 ljudi. 40 000 kuna je za pobjedu što ne može pokriti sve troškove, ali u nas uvijek ima domaćeg sira i pršuta, a i prijatelji uskoče i svako bi to pregorio da se zna da ćete postati slavodobitnika", govori Ante. 

U posljednjih dvanaest godina Zorica je osvojio 4 alke. Tri sinjske i onu u Vukovaru. No, nitko mu ne garantira iduću. Alka, kaže, nema favorita. Svih 17 alkara potecijalni su pobjednici.

"Sve je u jednom pokretu. Alka je mala- jedan mali kiks i može se dogoditi promašaj i cijela godina ode uzalud. Alka se trči samo jednom, to nije kao nogomet gdje ima 30 kola pa će netko uvijek dobiti", kaže Zorica. 

Kulturna, povijesna, viteška, turistička  - za alkare još i sportska priča, natjecanje u kojem nitko ne popušta.

Kondiciju održavaju tijekom cijele godine

"Ima adrenalina, posebno u prvoj trci koja je najteža. Svi molimo boga da samo u toj prvoj trci ne promašiš jer  onda ne možeš stići ostale ako imaš nula punata", kaže Bikić.

Kondiciju održavaju tijekom cijele godine, tko kako stigne. Jer alkarima to nije posao, već ljubav i hobi. No, ne smiju vježbati gađanje - kako bi svi u natjecanju imali iste uvjete. To rade na samoj stazi - na ulici koja se zove Alka - dugoj 320 metara koju mjesec dana prije samog natjecanja grad preda alkarskom društvu. Oni je prekriju tzv. pržinom i treninzi mogu početi. 

Na jednog alkara su tri potencijalna kandidata, no šansu dobiva 25 kopljanika koji kreću u trening. Tjedan dana prije alke ostaju samo 17-torica najboljih, koje će odabrati alajčauš - vođa kopljanika.

"Odabir ovisi o tome koliko je puta prisustvovao na alci, kakav je u ponašanju, kako vlada konjem, hoće li ugroziti gledalište - ima više parametara. To su tužni emotivni trenuci. Zamislite kako je nekome tko dođe kući i neće nastupiti na alci, i mora objasniti obitelji i na poslu zašto ne. Oni će sigurno reći da je nešto kriv, ali takva su pravila", kaže Ivica Filipović-Grčić, alajčauš. 

Konačnu odluku, na njegov prijedlog, donijet će vojvoda - koji sve treninge promatra s tribine.

Emocije su bujne, ali se ne pokazuju vani

"Vojvoda je zadužen da sve funkcionira po prastarim običajima, da se poštuje statutu i da se prenosi na buduće generacije. Ns vojvodinu odluku nema pogovora. Nije lako", kaže Boško Ramljak, alkarski vojvoda. 

A bilo je svega. Emocije su bujne, ali se ne pokazuju vani, ovdje se prihvaća odluka vojvode kakva god bila.

Nakon alkara, otpadaju i alkarski momci. Njih devetero bori se za jedno mjesto. Ivo Vukasović parin zapovjednik je alkarskih momaka posljednjih 13 godina.

"Sve se gleda. Kreće se lijevom nogom i promatra se držanje. Kad ja kažem: 'alkarski momci, pozor, stupaj" - oni već imaju sluha i to se ne probava. Najteže mi je kad se nekome moram zahvaliti. To mi je najteži čin u životu. Zahvališ mu se i jednostavno si mu neprijatelj do groba", kaže Ivo Vukasović Parin, arambaša. 

Jer svi žele sudjelovati.

"Nama u Sinju to znači sve. Posebno nama koji smo alkari sudionici jer se za to pripremamo cijeli život. Tu smo od malih nogu – čuvanja konja do samog alkarskog trkališta", kaže Bikić. 

A baš ove godine alku neće trčati. Umjesto nje nosit će barjak - jer je tako odlučio vojvoda. On svoju odluku ne mora obrazložiti, za razliku od publike koja to želi i voli. Sinjani kažu - svakog mladog čovjeka potiču da bude alkar, ali kad se jednom uspne na konja svi mu traže manu. Zovu ih odbor za gađenje, sjednu s desna na trkalištu i prate svaki trening", govori Darko Jadrijević, bivši alkar. 

"Kad sam još bio dijete govorili su ovaj mali ti dobro čuva konja. Zna se sve o svakom alkaru, svakom momku, čiji je i tko je, koji je kakav i sve mu se zamjera i sve mu se direktno kaže u lice", govori Jadrijević. 

"Neki podlegnu publici, smiju se, a to mora bit ozbiljan vitez", kaže Draško Talaja, bivši zamjenik arambaša. 

"Za mene je alkar brkat, naočit, jak, stariji muškarac"

"Nađemo i vrline i mane - ali žene su žešće od nas jer mu svaki nedostatak nađe, od da li mu je dobro ispeglana košulja i da li mu dobro stoje hlače, i tako dalje", govori Miro Čačija, bivši alkarski momak.

"Zamjeram što su svi tako mladi. Za mene je alkar brkat, naočit, jak, stariji muškarac - a ostali su svi mladi dečki i to mi nije to", govori Mirjana Vuka iz Sinja. 

Nije lako postati alkar, alkarski momak, a i konji se pomno biraju! Neki alkari jašu svog konja, no većina njih onog alkarskog društva. Tek u petoj godini taj konj, nakon što pokaže potencijal i iskaže se u lijepom ponašanju dobiva šansu upoznati se s alkarskim protokolom i trkalištem.

"Neki ga odmah prihvate, a neki nikad. Takav je konj izgubljen, sve što ste radili tih pet godina propada jer on nije alkarski konj dok ne otrči alku. Na sam dan alke su najteži uvjeti", govori Stipe Šimundža, voditelj alkarske ergele.

Stvari mogu krenuti naopako čak i s provjerenim konjem

Onaj koji to izdrži - više, kaže šef ergele - nema cijenu. No, stvari uvijek mogu krenuti naopako čak i s provjerenim konjem.  

"U Sinju je specifično što ste momentom ulaska u Sinj postali sudionik Alke. Nikakvom ogradom niste ograđeni od priredbe, ona nije režirana nego stvarna. Tu ste na vlastitu odgovornost", govori Šimundža.

2012. godine konj koji je godinu dana prije dobio Alku - sa provjerenim jahačem, desetak puta je prošao kroz tu istu ulicu preko sinjske pjace, no u jednom trenutku ga je jahač izgubio iz kontrole, te su oboje pali i konj se oslobodio. Pjaca je bila puna i svašta se moglo desiti", govori Šimundža. 

No nije se dogodilo najgore. Stradao je alkarski arambaša koji ga je pokušao zaustaviti. Nakon operacije se oporavio. Srećom, ovakve su stvari ipak rijetkost. Konj na dan Alke satima na leđima nosi alkara i opremu, ukupno teške i do 120 kilograma.   

"Veličina ne igra ulogu, konj ne može biti premali tako da se alkaru vuku noge po podu kao na magarcu, ali mora biti jak i spreman da nosi alkara i ima brzinu", objašnjava Šimundžija. 

"U 13 sekundi mora pretrčati 160 metara do alke. Moro to radi već sedamnaest godina i Junona je pokazala da može. No, ni sprema nije dovoljna. Alku ne može trčati bilo kakav konj. U ergeli ima engleskih punokrvnjaka, no alkarsko društvo trudi se dobiti konja alkara", kaže Šimundžija. 

"Kad bi zadovoljili tu brzinu njih 17 andaluzijskih konja, trkalište bi izgledalo kao španjolska korida ili kaubojski konji kao na rodeu. Ili istočno frizijski konj – on je predivan i velik, ali ne ide na trkalište jer nije iz tog vremena, ne miriše na tu dob, kad su bili turci i vadile se sablje", kaže Šimundžija. 

"Najvrijednije odore su momačke"

A u to doba nosile su se iste odore kao i danas koje su oživjeli restauratori. Duška ih čuva u depou i brine da im se nešto ne dogodi. Alkari ih preuzimaju tjedan dana prije trke. 

"Najvrijednije odore su momačke jer su od srebra, imaju dugmad i filigranske kopčice i ploče koje su rađene iskucavanjem. Prije 40 godina su bili majstori koji su to radili, ali sada više nema tih zanata", govori Duška Alebić, voditeljica alkarskog depoa.

Zato svi imaju zadatak ih očuvati. Ne peru se. Duška ih usisava i čisti četkom da izgledaju kao nove i podsjećaju na bitku iz 1715. Alka slavi pobjedu 900-tinjak branitelja sinjske tvrđave nad mnogostruko jačom osmanlijskom vojskom. 60 000 osmanlijskih vojnika i još 16.000 logističara izgubilo je bitku, prema jednoj od predaja, jer im je nedostajalo hrane i nisu im stigli topovi. No, Sinjani više vole drugu priču - uostalom alka se trči u čast Gospi sinjskoj.

"O toj bitci postoji niz narodnih predaja. Jedna je o ukazanju gospe na samim zidinima za vrijeme bitke. Turci su vidjeli lik gospe u bijelome kako šeće zidinama i nakon toga sutradan više nije bilo ni jednog osmanlijskog vojnika", prepričava Boris Filipović Grčić, ravnatelj Muzeja Sinjske alke.

A u te 304 godine, skupilo se raznih dogodovština i priča oko alke. Najtrofejniji je, ni Sinjanin ni Cetinjanin, već alkar s Brača - Nikola Cerinić. Statut je to u 19. stoljeću dozvoljavao, više ne. Trčao je 30 godina, osvojio 12 slavodobitničkih plamenaca. Tri alke je dobio s maksimalnih devet punata.

Alka je primila mnoge važne ljude

"Najzanimljivija anegdota iz povijesti alke je o dugogodišnjem arambašu koji bi na dan alke nasjekao crvenog luka u lonac i glavu satvio unutra da mu se oči zakrvave radi oštrijeg pogleda na dan alke. Bio je postolar, jako popularan kao fotomodel", govori Grčić. 

Alka je primila mnoge važne ljude. Car Franjo Josip ovdje je bio dva puta. 

"Nitko ga nije zvao da dođe, on je protokolarno prihvaćen", govori Ivan Vrca, Viteško alkarsko društvo.

Glasno je odjeknulo odbijanje darova Mesićeva izaslanika zbog Norca

Kao i svi gosti. Alku su iz svečane lože gledali predsjednici, premijeri, ministri, veleposlanici. Bilo je svega, no glasno je odjeknulo fućkanje i odbijanje darova Mesićeva izaslanika 2001 - zbog Norca. 

"Svaka kampanja prije ili poslije počne na Alci. Puno je lakše promijeniti vlast u središtu države nego stvari u alci. Kad je u alci mir znači da je sve u redu, kad je nered znači da nešto nije u redu. I ona to jako dobro provuče kroz sustav i ništa ne ostane trajno i tako već tri stoljeća", kaže Vrca. 

Sinjani žive za alku. Tako broje i vrijeme. Do alke i poslije nje.

"Kad se u Sinju kaže: 'meću palke', to je i obavijest i upozorenje. Mogao bi se izdati kalendar sa poklikom meću palke - od jednog do drugog trenutka, 1.07., kao od nove do iduće godine" govori Vrca. 

A palke su sjedalice. Prije nekoliko godina, dobili su ove nove. S 5200 mjesta. Prije njih bile su drvene.

"Bilo je jedno poduzeće koje bi naručilo puno greda od te građe, sinjski maranguni ili sinjski stolari, te bi napravili skoro 6000 mjesta- ali su bile interesantne. Ljudi koji su gradili kuće čekali bi da završi alka. Iza alke se sa ovog mjesta prodavalo po nižoj cijeni, tako su kuće u Sinju napravljene s ovom građom", govori Vrca. 

Bila je statusni simbol. I danas je

U Kraljevini Jugoslaviji željeznice su davale besplatnu vožnju onome tko pokaže kartu s Alke. Bila je statusni simbol. I danas je. 

"Postoje i neka nepisana pravila. Sinjani nikad ne gledaju alku, nego dočekuju goste, za njih je bara, za širu okolicu čoja, a alka je isključivo za goste", kaže Boško Ramljak, alkarski vojvoda.

No, dobiju li karte - vjerojatno će otići. Bara i čoja generalne su probe. 

"Prije stotinjak godina alkar koji bi pobijedio baru dobio bi pravo da pokosi jednu ledinu u polju koja se zvala bara i tako osigura hranu za stoku. To je bila vrijednost kao  danas cisterna goriva, za čoju dva metra materijala da vam sašiju odijelo", kaže Šušnjara. 

Danas se dobiva novac, nešto manje nego za alku. No to više nije bitno. Jer on se potroši, a trči se za slavu.  Gradonačelnica Sinja kaže sve je spremno. Ništa nije ni bilo upitno jer se na organizaciji alke koja stoji oko dva milijuna kuna radilo čitavu godinu. Ipak, telefoni zvone. 

"Uvijek je borba za karte jer ih je malo. Koliko god mi tu alku željeli prepustiti gostima, Sinjani žele biti na trkalištu", kaže Kristina Križanac, gradonačelnica Sinja.

"250 - do 270 tisuća ljudi prođe kroz grad"

Po mogućnosti mukte, kaže u šali. I sjediti pod alkom. 

"Grad Sinj dugo je tražio način kako da znamo koliko je gostiju u gradu. Paralelno počinju i crkvene svečanosti te bi dobili najbolji podatak kad bismo išli brojati hostije. I saznali da 250 - do 270 tisuća ljudi prođe kroz grad", kaže Križanac. 

Alka, danas pod UNESC-om i Velika Gospa - zaštitni su znakovi Sinja. Ove su im godine donijeli deset posto turista više no lani.  

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!