Potraga

POTRAGA

Posjetili smo bivše sijamske blizanke: Pripremaju se za odlazak kući, ali kuće nema

Radovi traju, a za ova dva malena čuda sve uskoro mora biti spremno


Valentina i Kristina rođene su povezane prsnim košem, jetrima i crijevima. Za hrabri tim liječnika i medicinskih sestara KBC-a Zagreb, uz pojačanje s Merkura, bio je to izazov karijere. Nakon 15 sati zahtjevne operacije djevojčice su uspješno razdvojene.

Pet mjeseci kasnije zdrave blizanke napokon očekuju odlazak iz bolnice. Iza ove velike priče o pobjedi života i o liječničkom umijeću krije se i ona o kojoj roditelji ne žele govoriti.

Kuća u koju bi blizanke trebale stići još nije gotova. Radovi traju, a za ova dva malena čuda sve uskoro mora biti spremno. Majka blizanki Marija trenutak okupljanja obitelji čekala je mjesecima.

Nakon straha i iščekivanja napokon je sa svojim kćerima. Sad je jedina briga kojoj će priskočiti prije.

"Obje me jednako dozivaju. Kristina je sada malo ljubomorna dok je Valentina u rukama. Teške su kad ih odjednom obje držim, nemirne su dosta i živahne, ne daju se. Nemoguća je misija držati ih skupa, ali dogovorimo se", govori  Marija Tambolaš.

Sve ovo sad su slatke brige. Obitelj odbrojava dane do njihova odlaska iz bolnice.

"Vidjet ćemo kako će nam biti kad dođu doma, ali bit će veselo. Ja sam spremna, ali malo nas je još trema. Ipak smo ovo čekali jako dugo", govori Marija.

Kad nema mame, medicinske sestre Valentinu i Kristinu ni trenutka ne napuštaju. 

"Kristina je ostala vjerna sebi od početaka. Ona je oduvijek bila ona seka koja je tukla, čupala, koja je bila živčić i još uvijek je tako. Seka je miroljubiva, kad dobije papati, kad se presvuče i kad je budna u krevetu zna se zaigrati sa sobom. Pokazuje mirniju stranu. Tako da će se nadopunjavti njih dvije", kaže glavna sestra Zavoda za neonatologiju KBC-a Zagreb Ana Habjanec.

Blizanke odlično napreduju

Rastu im zubići i odlično napreduju. Sada je svaka teška onoliko koliko su prije bile teške zajedno.

"Sad čekamo da se Valentini zatvori rana na bušici, čekamo da se oporavi ta koža. Ovo je sad zadovoljstvo i nešto sasvim drugo. Više se ne bojimo da nam neće preživjeti i da neće biti dobro. Ovo je sad kozmetika. One su čuda, ču-da!", kaže sestra Ana. 

Valentina i Kristina rođene su u 33. tjednu trudnoće, dva mjeseca prerano. Uz to, bile su povezane donjim dijelom prsnog koša, jetrima i crijevima, a šanse da će obje preživjeti bile su male. 

"Kad su me pitali: biste li operirali sijamske blizance, moja prva pomisao bila je da se šale", govori Danko Mikulić iz Centra za transplantaciju solidnih organa KB Merkur.

"Oživljavane su nakon rođenja jer su bile nezrele. Morali smo liječiti nezrelost pluća i crijeva", kaže pročelnica Zavoda za neonatologiju KBC-a Zageb Ružica Grizelj.

"Nakon prve operacije slijedio je još niz operacija. Sve su prošle manje-više u redu", govori pročelnik Zavoda za dječju kirurgiju KBC-a Zagreb Tomislav Luetić.

Liječnička reprezentacija

Operacija razdvajanja trajala je 15 sati. Koliko je bila složena, govori i činjenica da su bile spremne ekipe za dijalizu, reanimaciju i dvostruka dežurstva. Nikome nije bilo teško. 

"14 sati raditi na djeci od dva kilograma je umijeće, pogotovo jer smo to radili vlastitim snagama zahvaljujući mladim kolegama. Sedam anesteziologa je sudjelovalo u uvođenju anestezije", kaže predstojnik Klinike za anesteziologiju KBC-a Zagreb Slobodan Mihaljević.

Liječnička reprezentacija, heroji. Prvi put su se usudili napraviti korak kao nikad do sad. 

Šest tjedana nakon rođenja više se nije moglo čekati. Zbog njihova stanja tada, nisu imali izbora, morali su ih operirati.

"Prvo sam se služio literaturom, pogledao što su kolege radili. Našao sam jedan slični slučaj, no kolege su imali dosta više vremena na raspolaganju", govori subspecijalist rekonstruktivne kirurgije KBC-a Zagreb Krešimir Bulić. 

Za tešku operaciju kirurg Bulić pripremao se spajajući dvije plastične boce. Rezao ih je, tražio najbolje rješenje. Svima im je to bio prvi put.

"Bulić je imao jako zahtjevan zadatak, trebao je spasiti što veći dio kože jer je taj defekt u konačnici, kada ih je razdvojio, bio jako velik i na jednoj i na drugoj. Onda je doista čovjek crtao, radio skice i rezao specifično. Uspio je sačuvati jako veliki dio kože", kaže sestra Ana.

Ispisali su povijest

Velikom timu s KBC-a Zagreb stiglo je i pojačanje s Merkura. Prošla su četiri mjeseca od operacije, ali još se sjećaju tog poziva.

"Kada me primarijus Novak pitao to pitanje, ja sam mislio da se šali. Tek sam se onda zbrojio u glavi i shvatio da se radi o pravim, živim pacijentima i slučaju s kakvim se Hrvatska do sada nije susrela", govori Danko Mikulić iz Centra za transplantaciju solidnih organa KB Merkur.

VEZANE VIJESTI

Dok su odbrojavali dane do operacije, bilo je treme i stresa, ali kad su počeli operirati, bili su sigurni u sebe i znali su da oni to - mogu.

"Mislim da svatko od nas u timu može biti ponosan na sebe, na funkcioniranje cijelog tima i cijelu organizaciju. Na kraju i jedna zahvalnost roditeljima što su nam dali povjerenje da u jednom ovakvom zahvatu prvi put pokušamo, ali na kraju i uspijemo pomoći njihovim curicama", govori dr. Mikulić.

O činjenici da se te subote ispisuje povijest nije se znalo dalje od četiri zida operacijske dvorane. Informaciju o zahvatu koji će se uskoro naći u medicinskim udžbenicima tada su imali samo liječnici i roditelji.

"Zahvat je trajao cijeli dan, do kasno navečer. To je bilo finale jednog dugog posla organizacije. Kada je krenuo posao, mi smo čekali i čekali što je trajalo do 10, 11 navečer. Tad smo se našli svi skupa i nešto pojeli, nazdravili šampanjcem i otišli spavati", kaže pomoćnik ravnatelja KBC Zagreb Milivoj Novak.

Obitelj treba pomoć, organizirali se i sumještani

Zadnja od ukupno tri operacije bila je prije mjesec dana. Kada nema majke Marije, sestre sa zagrebačkog Rebra šalju joj poruke i fotografije bebica. U šali znaju reći da su ih i razmazile. Svjesne su i da ova mlada obitelj treba pomoć.

"Marija se nikad nije žalila i tužila. Slučajno sam saznala da su si oni kupili staru kućicu koju sami ne mogu renovirati. Pogotovo u tako kratkom roku", govori Ana. 

Upravo zbog toga nije propustila priliku. U lipnju, kad je cijeli tim primila predsjednica Republike, sestra Ana je zatražila pomoć.

"Gospođo predsjednice, sestra Ana ima jednu molbu za vas... Mislila sam da ću propasti u zemlju, ali pošto su cure u pitanju, ja sam nastavila. Zaista nam je pomogla", govori Ana.

U međuvremenu, u Bušetini, selu 15 minuta vožnje od Virovitice, sve se praši od radova. Kako bi sestre došle kući što prije, koliko mogu pomažu sestra i brat blizanki, Maja i Ivan. Pita li se Maju i Ivana, oni su u svojoj mašti već izgradili dječju sobu. Kako bi pomogli obitelji Tambolaš, organizirali su se i njihovi sumještani. Majstori odbijaju druge da bi pomogli njima.

"Napravili smo stropove i postavili smo rasvjetu. Ostaje nam još jedan dan posla. Dobio sam poziv od gospođe Željke pa onda smo s drugim strankama razgovarali i njih odgodili kako bismo ovo napravili", kaže majstor Mladen Ferenczffy.

Skromna kao i uvijek Marija ne želi tražiti pomoć, ali činjenica je da djevojčice trebaju doći u ovaj dom do kraja kolovoza.

"U stvari smo pri kraju, ostalo je još neke sitnice završiti. Uskoro dolazi keramičar pa će pločice polijepiti. Još malo pa ćemo mi ostalo sami", govori Marija.

Baš kao što ni prije nije tražila druge da joj pomognu, tako ne traži ni sada. Jasno je da radova još ima te da treba puno ruku i novca da ovaj kućni broj nađe svoje mjesto. Do tada, ovo dvoje mališana razveseljava majku.

Kad je jako tužna, sestrica Maja se sjeti da ima seke, kaže da joj je onda lakše. Maja i Ivan su i dalje uzbuđeni jer čekaju seke, a nikako da ih dočekaju. Znaju da bebe moraju doći doma pa stalno pitaju zašto ih još nema. Valentinu i Kristinu su vidjeli samo jedanput. Marija nikad neće zaboraviti trenutak kada ih je prvi put uzela u ruke.
  
"Dali su mi da ih držim tako spojene. Onda držiš dvije bebe odjedanput, kad zapravo poslije te operacije vidiš kako su one izgledale prije i kako sada izgledaju. Dok su bile spojene bile su baš male, sitne. Nakon operacije su izgledale veće i krupnije. Jako neobično, držiš dvije pa onda samo jednu", govori Marija.

Nakon mjeseci neprospavanih noći, roditelji, ali i liječnički tim mogu odahnuti. Djevojčice će odrastati kao i druga djeca, ali s posebnom pričom.

"Kad odu kući, bit ću sretna. Par dana će biti malo prazno jer smo naučili da kad dođemo na posao, pogledamo što su one radile, jesu li budne", kaže sestra Ana.

Ana će na godišnji tek kada Valentina i Kristina budu puštene iz bolnice. Do tada njihov  dom treba biti spreman. Marija ga gleda i mašta o danima koji dolaze. Danima kad se neće odvajati od svojih djevojčica jer sada s njima ne može biti svaki dan. Potkraj ovog mjeseca s Majom i Ivanom smijat će se i Valentina i Kristina. Stižu doma majci u zagrljaj.

Izdvojeno

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!