Potraga

OTVORENA SEZONA

Krenuo lov na podzemno blago! Tartufari na mukama: Hoće li zbog sječe stabala ostati bez ulova?

Zbog toga su u ožujku i prosvjedovali. No, sad je početak rujna i moraju se baciti na posao

Prije dvije godine kilogram je vrijedio i do 5000 eura! No koliko vrijedi danas i što je još bitnije, hoće li zbog sječe mladih stabala skupocjeni tartuf postati sve rjeđi ulov? Vlado je lovac. Ali ne običan lovac, već onaj  na tartufe. Motovonskom šumom hoda već 38 godina, a u lovu mu pomažu psi.

"Sad su ga nanjušile i sad kopaju dok ne dođu do njega", kaže Vlado Božić, tartufar. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Tartuf ne smije biti oštećen da bi ušao u prvu klasu. U šumu smiju samo dva psa po tartufaru. Lopatica i pseći kolačić su preporučljivi.  Iz šume tartufar može iznijeti do pola kilograma tartufa na dan, a pravila ima još. 

"Nakon iskapanja moramo zatvoriti rupu zbog micelja, jer ako je rupa zatvorena micelji ostaju unutra i onda dogodine može se dogoditi da u istoj rupi nađete tartuf", kaže Vlado. 

Tajne nerado otkrivaju. Neki tartufari ucrtavaju svoje lokacije u karte, drugi pamte, treći se ravnaju po, kažu, luni. Neki idu danju, drugi noću. Nema pravila. Svaki od njih zna nešto što drugi ne zna. 

"To je kao droga. Kada se naučite na to, omamljeni ste", kaže Vlado. 

Sate i sate Vlado je proveo u ovoj šumi. Nimalo romantičnoj, više teško prohodnoj. Dnevno napravi i desetak kilometara. Bez pasa ovaj bi posao bio uzaludan. 

"Danas pas mora imati vrhunski nos da bi ga našao", kaže Vlado. 

Zato je ponosan na Milu i Nolu. Kao i većina tartufara, svoje je pse sam izdresirao. 

"Teško ih je izdresirati. Moraš ga učiti od malena. Kupiš ga i odmah počneš trenirati u dvorištu. Zakopaš sir ili nešto što voli dok ne počne kopati, a onda miješaš s tartufima dok ne nauči", kaže Vlado.  

Bijeli tartuf krije se i do tridesetak centimetara pod zemljom. Željko Zgrabljić sa šumarskog institutra u Pazinu godinama proučava ove gljive. Maša je njegov službeni radni pas koji tartufe traži u istraživačke svrhe.      

"Podzemne gljive evolocijski su krenule u tlo kako bi se zaštitile od klimatskih promjena. Ukopale su se u tlo i izgubile mogućnost rasijavanja svojih spora. Da bi to nadoknadili počeli su razvijati miris jer ih na taj način životinje mogu pronaći. Pojedu ih i onda ih kroz probavni trakt opet rasijavaju i tako se ciklus ponavlja", kaže Željko Zgrabljić, Hrvatski šumarski institut u Pazinu.

Raste u simbiozi. Tartufari znaju da ga pod jasenom neće pronaći. 

"Ima ga kod hrasta, topole, crni trn, nekih trava. Može biti u krugu deset metara, ali to se stalno mijenja", kaže Patrik Pilat, tartufar. 

Kao i sreća. Prođu dani, kažu da ne nađu ništa. Darku je prva igračka bio pas tartufar. On je treća generacija koja se bavi lovom. Živi pored šume. 

"Ako vam se ujutro ne diže iz kreveta i kreće u blatnjavu i rosnu šumu, onda se tim poslom ne bavite. Niti sa ciljem da ćete profitirati, nego jedino kada vam je gušt uzeti pse i šetati po šumi. Ako nešto nađete - super. Ako ne -  opet super. Sutra je novi dan", govori Darko Muzica, tartufar. 

A dana ima. Sezona traje četiri mjeseca. Kažu tartufe traže iz ljubavi, generacijski u obiteljima. 

"Nekada je bilo drugačije. Stručnjaci su sve vozili van, a grane su se stavljale na hrpe da bi se moglo hodati uokolo. Danas to nitko ne radi. Sječe se što je za van, a drugo se ostavlja, te ne možeš ni hodati po šumi", kaže Vlado. 

I to je dio koji tartufare zabrinjava. Sječa šuma. 

"Ako to volite, vi ćete njegovat šumu kao vrt i onda ćete gledati da se ne ošteti. Bitno je da se zaštiti stabla gdje su pozicije tartufa jer ako se korijen sasuši onda nema ni micelja ni tartufa. Prije je bila pozicija dva hrasta koje je čovjek je ispilio i nema ga više, a 10 godina je davao tartufe. Znači da treba šumu očuvati", kaže Patrik. 

Željko Zgrabljić tvrdi šumama se danas gospodari zbog drva, mnogo je manje osjećaja za ono što u njima raste. 

"U Italiji i Francuskoj već je razvijena mikosilna kultura gdje se u šumnskim predjelima u kojima je izračunata veća vrijednost gljiva pokušava gospodariti na način da se potakne njihova vrijednost, a drvo je sporedni proizvod. Kod nas još nažalost nije tako", kaže Željko.  

Skupljanje tartufa uglavnom je hobi. Velika većina od njih šestotinjak, ne živi samo od toga.  

"Ako nađu pet deset kila skidam kapu. Ja sam u mirovini, pa mi je ovo dodatni prihod", govori Darko. 

Tartufari ne određuju cijene. One variraju iz sezone u sezonu i mijenjaju se svakih nekoliko dana. Ivan Karlić o tome zna sve. Počeo je još kao dječak. 

"Najveći tartuf kojeg sam pronašao imao je 400 grama, prodao sam ga djedu i kupio sam si bicikl", kaže Ivan Karlić, vlasnik tvrtke za otkup i izvoz tartufa. 

A njegov je djed bio među prvima koji su počeli s lovom na tartufe. Kad ih je u istri bilo možda tridesetak. U vrijeme kad su tartufe  tek počeli otkrivati, jer ljudi za njega ovdje nisu znali. Sličio im je na krumpir. No talijanski istraživači su im brzo otkrili tajnu i tako je počela istarska priča o tartufu. Djedu očito nije bilo žao dati novac.

"A kad unuk naslijeđuje ljubav prema nečemu. To se oči ozare i puno je srce", govori Ivan. 

Ova je obitelj  generacijski u tom poslu kojeg su proširili i na tartufarski turizam. Bave se otkupom i izvozom. U Hong Kong, Singapur, Ameriku, Europu. No, cijene tartufa diktira strano tržište. Lani je bila dobra godina, tartufa je bilo u izobilju i bili su veliki. Ali kako tartuf nije specifičan samo za Istru već ga imaju i ostali, cijena mu je bila niska. Oko 800 do 900 eura po kilogramu. Ali  pretprošle godine stvari su bile drugačije. I cijena po kilogramu penjala se na astronomskih četiri do pet tisuća eura. Ova je sezona tek počela. 

"Sad je kila oko 700 eura. Tartufar dobije oko 400 - 500 eura.  Ali to je sada jer se još nisu počeli uvrštavati u restoranske menije. Negdje od 10 mjeseca nadalje cijena mu raste", kaže Ivan. 

Tartuf od 35 grama, prve klase je trenutno 24 eura, a kad bi usporedili isti taj tartuf prije dvije godine cijena mu je bila oko 140 eura. Razliku u cijeni čine veličina i klasa tartufa.  

"U prvu klasu idu tartufi koji su teži od 20 grama i nisu oštećeni. U drugoj klasi su manji po veličini. Ako je oštećen ili je sitan ide u treću klasu. Pas ga ogrebe ili ga je pojeo puž, taj tartuf više nije lijep. Cijena treće klase je oko 150 eura", govori Ivan.

Toliko se otprilike kreće i cijena crnog tartufa. Nešto manje cijenjenog jer ih ima više, a može ga se pronaći i ljeti i zimi.

Bijeli je ipak specifičan. Džokeri, oni iznad 200 grama, dosežu i višu cijenu. Rekorder U Guinnessovoj knjizi je onaj Giancarla Zigantea s impresivnih 1310 grama.  Opet iz Istre. No, neki kažu priča se da je bilo i većih u nekim drugim zemljama, ali nisu prijavljeni već su prošli ispod radara - ipak je to biznis. Posebnost bijelog tartufa svuda je cijenjena.  

"Bijeli tartuf ekološki gledano traži specifične uvjete i teško ga je dobiti umjetnim putem. Pokušavali su obnoviti neke nasade topole na različitm staništima, ali to ostaje ispod radara. Rezultati nisu bili zadovoljovajući, kod crnih je drugačije", kaže Željko. 

Rijedak i teško ga je pronaći. Njegova je kvaliteta u okusu. Među gurmanima drži poseban status. Na menijima je u mnogim restoranima visoke kuhinje. S njim se može svašta, ali najčešće, vrhunski kuhari, ne rade ništa. Ljudi ga ili obožavaju ili uopće ne vole. 

"Nikad ne maskirati tartuf. Čovjek kad jede tartuf mora se osjećati kao taj tartuf. Kad se jedu takve namirnice kojih ima malo, koje su rijetke i rastu malo mjeseci u godini onda ih se treba pokazivati u najboljem svjetlu", govori Goran Kočiš, chef i suvlasnik restorana. 

Goran Kočiš jedan je od chefova koji je za svoju kuhinju zaslužio Michelinovu zvjezdicu. Tartuf je neizostavan dio zimskog menija koji izlazi iz njegove kuhinje koji prati tradiciju. Uz dekonstruirani kokošji žgvacet u kapelaćima, tartuf je šećer na kraju. 

"Kod nas gost određuje koliko tartufa želi pojesti. Konobar izlazti pred gosta i riba dok on ne kaže stop", kaže Kočiš. 

Tako gost određuje cijenu svog jela. S bijelim tartufom kojeg, za razliku od crnog, nije moguće uzgojiti nekim umjetnim putem. Pokušavali su, nisu uspjeli. Koliko šuma da, toliko ga ima. A Motovunske šume je sve manje. 

Najgledaniji video

Izdvojeno

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!