Potraga

HITOVI I PROMAŠAJI

Umjesto pšenice i aronije – orasi i puževi: Tko je sve u poljoprivredi propao i što donosi najveću zaradu

Pomodarstvo u poljoprivredi često se skupo plaća. Zašto se takvi trendovi periodično ponavljaju, u čemu je problem?

Sijačica je ponovno u polju. Na tridesetak hektara zemlje u moslavačkoj Velikoj Ludini Josip uzgaja kamilicu.

„Za jedan dan 10 hektara, ali to moraju biti idealni uvjeti da se poklopi. Ne smije biti vjetra jer to je jako sitno sjeme pa ga vjetar raznosi. Ovo je jedan od boljih dana“, kaže uzgajivač kamilice iz Velike Ludine Josip Slama.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Na istom polju Josip je prije desetak godina sadio kukuruz i pšenicu.

„Mi smo u tri godine ostali bez 250.000 kuna i 120.000 kuna u blokadi. Kako? Imali smo velika ulaganja, a nismo se mogli obraniti od divljih svinja. Ništa nismo pobrali na kraju, a repromaterijal se morao platiti“, nastavio je Slama.

Nekoliko godina kasnije digli su ruke od konvencionalnih kultura i okrenuli se – kamilici.

 Pet godina poslije priča se pokazala isplativom

„Da bi se isplatilo, treba 20 hektara zemlje na koju je svake godine posijana kamilica, znači još barem 20-30 za plodored. Velika su ulaganja, trebaju sušare, kombajni berači, mehanizacija, sijačice – nije to baš jednostavno“, objašnjava Slama.

Pet godina poslije priča se pokazala isplativom. Danas od kamilice živi cijela obitelj. Po hektaru dobiju 800 kilograma ekološke kamilice, a otkupna cijena joj je 20 kuna po kilogramu.

„20 kuna po 800 kilograma je 16.000 kn, ulog za sjeme je 900 kn, za kukuruz 1200 pa zaštitno gnojivo. Ulog u kukuruz je 5000 kn, a dobijete 10 tona po kunu“, nastavio je Slama.

S kamilicom danas, izračunao je, zarađuje 16 puta više nego kad je na istoj zemlji sadio kukuruz. U kući mu ove godine nije ostalo čaja ni za lijek. Sve je prodao. A njegova je kamilica otišla u izvoz. Prodao ju je domaćem otkupljivaču s kojim ima ugovor.

„Ne znam može li trajati vječno. Ona ima perspektivu. Još ove godine ne dorađujemo. To nam je plan nabaviti za iduću godinu, liniju stroja za doradu. Da bi se odvojila glavica od stabljike i da bi bila veća cijena. Za glavicu je to i 10 eura“, rekao je Slama.

U Ministarstvu poljoprivrede prošle godine napravili su kalkulaciju poljoprivrednih kultura. Među najprofitabilnijima su jagode koje po hektaru mogu donijeti i više od 200.000 kuna. Kupine 170, borovnice 150.000 kuna, kada se oduzmu troškovi. Za aroniju po hektaru računica iznosi oko 35.000 kuna. Oni koji se njome bave, kažu: samo na papiru.

„Ona je toliko lijepo opisana. Da je to kultura na kojoj se može zaraditi, a danas vidimo da to i nije baš tako." - Mislite li da ste pogriješili? "Danas mislim da jesam. Ne mogu prodati ni bobicu ni sok. Danas imam nekoliko tisuća litara soka na skladištu i dalje pokušavam pronaći kupca. Tražim po vani, ali Njemačka i Austrija su prepune proizvoda iz Poljske. Cijena litre soka bila je 250 kuna, a danas je ispod 50“, rekao je Vlado Sevšek, uzgajivač aronije i oraha iz Ljubešćice.

Prije pet godina Vlado iz Ljubeščice pored Varaždina kupio je veliko imanje. Nije bio poljoprivrednik, već odvjetnik koji je bježao od stresa na poslu. Aronija je tada bila hit. Činilo mu se da bi mogao uspjeti i posadio je tri i pol hektara bobica. No, problem je što se to isto činilo svima.

"Došlo je do zasićenja tržišta"

„U počecima imate malo proizvođača i visoke cijene. S vremenom se uključuju i drugi. Istodobno se to proširilo i po Europi. Ta kultura nema ozbiljnih štetnika, nema bolesti. Došlo je do zasićenja tržišta, poljoprivrednici se nisu organizirali. Pitanje je i koliko se taj proizvod udomaćio na tržištu. I to je razlog da sad stagnira“, izjavio je Zdravko Tušek, pomoćnik ministrice poljoprivrede.

„Možete vi proizvesti, ali je pitanje možete li to prodati“, dodao je Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Poput aronije svojedobno su hit bili - nojevi. Nisu bili jeftini za uzgoj, klaonice su imale monopol i pokazalo se da njihov uzgoj nije isplativ. Tristotinjak farmi je propalo. Uzgoju činčila na kraj je stala zakonska regulativa o zaštiti životinja. Sadnja smilja također se činila profitabilnom. Osobito nakon krize u proizvodnji koja se dogodila u Francuskoj. Prva reakcija bila je da su pojedinci počeli uništavati samoniklo bilje, a potom su dignuti nasadi - u Hrvatskoj, a još više u Hercegovini. Otkupne cijene bile su velike.

„U jednom trenu bili smo najveći po proizvodnji u Europi, čak i svijetu, ali tada se pojavio problem. Koristili su se sadnicama smilja klonova i križanaca, dobivali su lošiji ekstrakt nego prirodni. Zbog nekvalitete cijena je pala negdje na 1 kunu, a bila je 25 kuna. Tu je bio nesrazmjer između želje za brzom zaradom i s druge strane korištenja tih znanstveno-tehnoloških rješenja“, nastavio je Grgić.

Hit su prije dvadesetak godina bili i puževi. Neki su u njima vidjeli priliku pa se razočarali. Drugi su opstali. Mario je, upoznat s cijelom pričom, svoju tek počeo. Njegova obitelj ima komad zemlje, dosad je bila u zakupu, no sami su odlučili na njoj nešto napraviti.

„Puno smo razmišljali. Orahe čekati petnaest godina, dizati poticaje... to nismo željeli, od aronije je dosta njih odustalo, pužarstvo je na kraju prevladalo - ne znam, vidjeli smo neke elaborate i da se to može isplatiti već u prvoj godini berbe“, rekao je Mirko Kufner, uzgajivač puževa iz Orahovice.

No do prve berbe treba čekati tri godine. Ušli su u priču tek nakon što su pronašli otkupljivača i potpisali ugovor na pet godina. Mala obiteljska farma puževa u Orahovici proteže se na tri i pol tisuće četvornih metara. Uložili su u nju petnaestak tisuća eura.  

„2021. u proljeće - prva službena berba, a svaka godina daje dvije berbe. Sve ovisi o godini. Ako bude kišna, bit će veća stopa rentabilnosti – oko 3-4 tone i to je sasvim zadovoljavajuća cifra. Za nekoliko godina bit će isplativo: da bi puž bio spreman za prodaju, mora imati otvor kućice oko 40mm. Vidi se po godovima kad zaokruži ciklus.“ – nastavio je Kufner.

"Farma će popraviti kućni budžet"

Ne očekuju da će živjeti samo od puževa. Računaju da će im farma popraviti kućni budžet. Nitko zbog njih nije ostavio svoj posao. A farma je taman toliko velika koliko im slobodnog vremena preostaje da se o njoj mogu brinuti. Jer puževima treba hrana koju treba posaditi, farmu treba održavati, kositi, paziti na nametnike. Svaki dan su na farmi.

„U liberalnom tržištu najveću krivnju snose proizvođači. Oni moraju promisliti može li se ili ne može s nečim uspjeti. Sve te hit proizvodnje, ja ih podržavam kao rješenje za jedan manji broj proizvođača, ali tada ne govorimo o poljoprivredi Hrvatske, to su mali proizvođači“, rekao je Ivo Grgić.

A osnovni je problem, kaže ovaj profesor ekonomike na Agronomskog fakultetu, što količinski možda imamo dovoljno, ali treba povećati kvalitetu proizvoda. Malo smo tržište, previše ovisimo o vremenskim prilikama, proizvedene količine variraju, a proizvodi nemaju dodanu vrijednost.  

„Imamo dovoljno pšenice, ali uvozimo pšenicu za tjesteninu. Kod pšenice je pitanje kvalitete, ne kvantitete. I drugi je problem što je naša poljoprivreda previše usitnjena. U zadnjih 15-20 godina došlo je do velikog raslojavanja. Rješenje za to je povezivanje. Ne znam jesu li to zadruge ili poljoprivredne organizacije, ali bez toga neće ići“, nastavio je Grgić.

A poljoprivrednici se na to teško odlučuju. 

„Južni Tirol – imate proizvodnju jabuka. Svi sudjeluju, i oni s pola hektara, i oni s 15. Točno se zna što je čije. Tako su s nečim što je nestalo postali veliki igrač na tržištu. Mi možemo sve prodati na EU tržištu, ali za svaki kilogram hrvatske robe vi morate nekoga izgurati. Teško se možete pozicionirati s malom proizvodnjom“, zaključio je Grgić.

Da će se s vremenom uspjeti udružiti, nada se i ovaj varaždinski odvjetnik. Na svom je imanju uz aroniju, unatrag nekoliko godina posadio više od 400 stabala oraha. Još jednu kulturu koja je posljednjih godina postala poželjna. 

„Orasi se sade standardno, na svakih deset metara. Treba vam sto kvadrata za svako stablo. No, postoji jedna hit sadnica, zove se chendler, za nju je potrebno 40 kvadrata. To je stablo visoko 4 metra, može dati dvostruko više plodova nego ostale sorte oraha, a specifičnost je da plodovi rastu i unutar krošnje“, rekao je Vlado Sevšek.

Tvrdi da se po stablu može očekivati od 30 do 60 kg oraha. Zadnjih šest godina u Hrvatskoj se upeterostručio broj ekoproizvođača. Više od dva puta veći je broj onih koji sade orah i lijesku. 2015. pod orahom je bilo 3700 hektara, a danas 7200 hektara.

Čekat će možda i desetak godina

„Očito je da su domaći proizvođači prepoznali potpore koje se dobivaju u prijelaznom razdoblju i kad uđu u sustav ekoproizvodnje, koje su znatno više, da su izazov da u to krenu i povuku dio sredstava. Imate paradoks da rastu površine pod orasima, a proizvodnja ploda se smanjuje. Treba nekoliko godina da orah dođe u puni plod. Usto, postoji dio proizvođača koji manipulira jer želi dobiti potporu i zato je šteta da nemamo proizvodno vezane potpore“, rekao je Grgić.

Za orahe, koji se ubrajaju u visokovrijedne trajne nasade može se dobiti i do 800 eura potpora po hektaru. U ministarstvu tvrde: kontrole postoje, ali...

„Svi ti sustavi godinama evoluiraju, ali do idealnog sustava proći će još mnogo... da imamo razvijeno tržište ekoproizvodnje, otkupljivače i sve poslije, da to plasiramo van“ – zaključio je Tušek.

Dok ne ubere prve plodove, Vlado Sevšek čekat će možda i desetak godina. Nada se da će se dotad stvari promijeniti. Ima dovoljno vremena organizirati se da mu se hobi u kojem je trebao uživati ne pretvori - u noćnu moru.

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!