Potraga

potraga donosi potresnu priču

Istražili smo nestanak tisuća beba u Srbiji: Roditeljima bi rekli da je dijete mrtvo, no tijelo nisu mogli vidjeti

Tisuće očajnih roditelja u Srbiji, BiH i Makedoniji i dalje traže svoju djecu nestalu 70-ih i 80-ih godina

Vaša je beba mrtva! Kad bi nakon najgore rečenice koju mogu čuti, roditelji zatražili da vide bebino tijelo, liječnici bi im rekli da je to nemoguće i da je ono sad briga bolnice.

Prema istom stravičnom scenariju iz rodilišta u Srbiji, BiH i Makedoniji, procjenjuje se, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća nestalo je više tisuća beba.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Roditelji nikad nisu dobili dokaze da su njihova djeca umrla, no zato su pronašli mnoge dokaze koji učvršćuju sumnju da su bebe sustavno otimane i prodavane.

Dok i dalje peku torte za njihove rođendane, roditelji se ne mogu se pomiriti s tim da unatoč presudama i upozorenjima – institucije svih ovih godina nisu napravile gotovo ništa.

"U ranim jutarnjim satima sam se probudila u šok sobi, ne znajući što se dogodilo i kraj mene je bila liječnica koja me je dovela iz doma zdravlja. Kada sam je pitala što mi je s djetetom, rekla mi je da je dijete rođeno mrtvo, da je bio dječak, težak 3100 grama. Bilo mi je teško nositi tu bol, ali sam odmah posumnjala da se nešto čudno dogodilo", kaže Mirjana Novokmet  iz Beograda. 

"Jako bih željela naći svoju sestru, sanjam ju redovito"

"Kad smo bile male, voljele smo zamišljati kao da bi bilo sada. Imamo neki problem u školi, on je tri godine stariji od nas i on će nas braniti", kaže Marija, Mirjanina kći.   

"On to puno teže podnosi, puno teže od mene. Jer oni su bili jednojajčani", kaže Rada Pantelić iz Kosovske Miltrovice. 

"Jako bih željela naći svoju sestru, redovito ju sanjam. Što prije bih htjela da je nađemo", kaže Jelena Lazić, kći Kostadinke Krstić

Ovo su samo neka potresna svjedočanstva majki i sestara djece koja su nakon rođenja proglašena mrtvima, čini se, pod vrlo sumnjivim okolnostima. U Srbiji više od 1300 majki službeno traži istinu o svojoj navodno mrtvoj djeci, neke od njih i puna četiri desetljeća. Pretpostavlja se da je riječ o otprilike 6000 slučajeva. Obitelji sumnjaju da su novorođenčad prodana na usvajanje. Mirjana Novokmet rodila je 27. siječnja 1979. u 22 sata i 20 minuta.

"Tu je noć moj suprug bio u bolnici i čekao ishod porođaja. Odmah se popeo gore, otišao k doktoru Pantoviću koji me je operirao i tražio da vidi dijete. Tražio je da preuzme dijete i pokopa ga, no doktor mu je na jedan vrlo grub način rekao da je to briga bolnice i da ne može vidjeti bebu. Da smo mladi i da ćemo imati još djece i da bolje da nam ne ostanu ružne slike u sjećanju", govori Mirjana. 

"Ja sam rodila 1983. godine u Kosovskoj Mitrovici. Prijevremeno sam rodila dva dječaka. Tog dječaka kojega danas tražim babica mi čak nije htjela niti pokazati. Rekla je: 'Ne, ne, isti je kao ovaj, mora u inkubator' i na tome se završilo", govori Rada Pantelić iz Kosovske Mitrovice. 

Nijedna od majki nije imala prilike vidjeti svoju novorođenčad nakon što su navodno "umrla". Svi porođaji su se događali u petak navečer i tijekom vikenda. Rijetko koji slučaj drugim danima, ako bi se i dogodio, dogodio bi se uoči zore. Sve su žene bile mlade, zdrave, a često se radilo o prvim ili blizanačkim trudnoćama.

"Sam izlazak iz bolnice je vrlo težak. Vi izlazite praznih ruku, nitko vam ne daje objašnjenje, niste dobili nijedan papir s razlogom zašto se sve to dogodilo. I kada sam stigla kući, bila sam svjesna i rekla sam svojoj obitelji da je moje dijete netko uzeo", kaže Mirjana. 

Nisu dobile niti jedan jedini dokument

I ostalim majkama je zajedničko da nakon izlaska iz bolnice nisu dobile niti jedan jedini dokument. Kao da nikada nisu niti rodile. Iako se u Jugoslaviji otvoreno govorilo o temi "izvoza" djece u druge zemlje, godine 1972. o tome je čak opširno pisala i revija Svijet, nije se moglo otvoriti niti jednu istragu jer su vlasti tvrdile da je riječ o siročadi ili djeci čiji su se roditelji odrekli roditeljskih prava. Tijekom rata devedesetih i Miloševićeva režima nastavila se ista praksa institucija pa je više od 1300 majki svoju borbu počelo tek 2002. godine. 

"Počelo je presudom Zorice Jovanović protiv Srbije gdje je jedna od majki uspjela dokazati da je Srbija prekršila pravo na njezin privatni i obiteljski život time što joj nije dala priliku da sazna što se dogodilo s njezinim djetetom koje je umrlo u bolnici. Ono što je važno reći jest da je to samo jedan slučaj koji je stigao do Europskog suda za ljudska prava i tu je Srbija proglašena krivom za kršenje člana 8. europske konvencije o ljudskim pravima. Naloženo je da se uz materijalnu odštetu uspostavi mehanizam koji će omogućiti i drugim roditeljima da saznaju što se dogodilo s njihovom djecom. I evo do dana današnjeg mi nemamo takav mehanizam", pripovijeda odvjetnik Danilo Čurčić.  

Iako je Vlada Srbije osnovala komisiju koja bi se time trebala baviti, rezultat je izostao.

"Predsjednica Komisije, zamjenica republičkog javnog tužitelja koja je u telefonskom razgovoru sa mnom nekoliko puta rekla da istrage neće biti zato što nema zakona koji bi omogućio da se bave istragama", kaže Mirjana. 

"Samim time u Komisiji nema ni genetičara niti liječnika, a trebalo bi ih biti ako misle raditi ozbiljno", govori Rada.

"U Komisiji postoji jedan član, Dragan Vulević, čovjek koji je sada u mirovini, a prije je radio u Ministarstvu za rad i socijalna pitanja. To je čovjek koji je 2014. godine  potpisao s agencijom u Americi ugovor o izvozu naše djece na usvajanje u Ameriku. I takav čovjek sjedi u Komisiji i on nam treba pronaći našu djecu? Pa to je ironija života", kaže Mirjana. 

Istražuju same

I mi smo poslali upit Vladi Srbije. U proteklih tjedan dana nismo dobili odgovor. U Srbiji je to, rekli su mi kolege, posve normalno. Uz takav rad institucija, ovim ženama nije preostalo ništa drugo nego da već 17 godina istražuju same. Pomažu i supružnici, djeca, zetovi. Upornim istraživanjem otkrile su mnoge nelogičnosti. Posebno u rodilištu u Višegradskoj ulici u Beogradu. 

"Ja sam se porodila 27. sječnja u 22.20, međutim obdukcija je napravljena 27. sječnja. Obudkcija se nije mogla napraviti tu noć, a kada smo pitali glavnu sestru Višegradske kada se rade obdukcije, rekla je: samo prije podne jer ništa nije hitno da bi se radilo popodne ili noću", kaže Mirjana. 

"Recimo, ovo je potvrda o smrti iz Opće bolnice Pirot i nju potpisuje doktor Milev. Mi njega ne krivimo jer on, onako, kao doktori, potpišu što im daju. Ali, problem je što ova potvrda ne ide za mjesto Obrenovac, ne ide za mjesto Kostadinke Krstić koja je rodila, nego za mjesto Preko i to automatski nije potvrda za Kostadinku Krstić", govori Denis Lazić, zet Kostadinke Krstić.

Nisu nelogičnosti pronašle samo u bolnicama već i u matičnim uredima. Tamo postoje dvije knjige upisa. Jedna je izvornik, druga je primjerak. Jedan primjerak čuva se u MUP-u Srbije. Nitko od roditelja nije dobio originalni izvornik, već uvijek kopiju. Zahvaljujući, kako ističu, jednoj dobroj duši iz državne administracije, majke su uspjele doći do ispisa iz druge knjige. 

"Podaci koje ja dobijem: lozinka, Mirjana Jovanović i Radenka. To je pravi upis i tu nema podataka o mom djetetu. Ovdje je i moje djevojačko prezime. Kada vidite drugi upis, dobijemo lozinku koja ima Elvira, Mirjanu, stoji ime Saša, Radenki dodaje se muž, a Radenka je ovdje bez muža. A moje dijete po ovome onda isto ide ovdje", objašnjava Mirjana.  

Uhvatile ih u laži

Prema tvrdnji svih bolnica čini se da nitko od ovih roditelja nije htio doći po dijete pa da su ona pokopana na Topčiderskom i drugim grobljima. Uporne majke i tu su ih uhvatile u laži.

"Ovo je jedan telegram kakve smo mi svi dobivali, a koji nije istinit. Njihova priča je da su roditelji bili u obvezama i nisu mogli doći identificirati i preuzeti dijete i da im je dano pravo da ga preuzmu. Ovdje lijepo piše: 'Naša sućut, vaš drugi blizanac je umro. Pokop obavlja Zavod'", kaže Rada. 
 
"Kada odete u pogrebno poduzeće i tražite podatke o svom djetetu, dobivate odgovor da vaše dijete nikada nije stiglo ni u kapelu, ni na groblje, ni da je obavljen pokop", govori Mirjana.

Cijela ova monstruozna priča odigravala se u desetak bolnica u Srbiji. Neki liječnici i sestre spominju se u stotinama slučajeva. Jednu danas umirovljenu glavnu sestru pronašao sam u Beogradu. Nije željela pred kameru pa ćemo je zbog zaštite identiteta nazvati Milica.

"Ja mogu životom jamčiti da se to ne može dogoditi u mojoj ustanovi, a da se to ne sazna", kazala je Milica, medicinska sestra u mirovini. 

Za druge ustanove nije željela "jamčiti životom". 

"Samo sam čula da su u Višegradskoj prodavali papire za umrlu djecu", kaže Milica. 
 
"Cijeli taj lanac jedne organizirane kriminalne grupe ide preko liječnika, babica, pedijatrijske sestre, matičara, MUP-a... i tu se priča završava. Centar za socijalni rad nastupa na kraju", kaže Mirjana. 

Srbija je, prema naputku Vijeća Europe, dužna osnovati DNK bazu podataka svih ovih majki i srodnika. Pri svakoj obdukciji rade se takozvani parafinski kalupi u koje se stavljaju dijelovi tkiva i oni postaju dio medicinskog dosjea. Roditelji su se nadali da će početkom primjene DNK metode i analizom njihova i tkiva iz kalupa doznati istinu, no i tu je zapelo. Rada je uspjela dobiti kalup, a nakon godine dana analiza, rekli su joj da je materijal uništen.
 
"I ostali roditelji koji su ih dobili, bila su tkiva koja nisu ljudskog podrijetla ili je degradirano ili slično", kaže Rada.  

Neki izvori govore da se ovo povremeno događa i danas 

Priču da se svašta događalo, a neki izvori tvrde da se isto povremeno događa i danas, potaknulo je još jedno stravično saznanje. 

" Godine 2009. dobijemo dojavu da je u Višegradskoj u zamrzivačima 66 beba i da se tamo nalaze pet godina. Zašto tamo stoje bebe pet godina? Ili za neku znanstvenu svrhu ili da bi se pokazivalo onima koji su uporni i traže da vide svoje mrtvo dijete? Onda izvuku jedno i pokažu. Kako da otac zna kako njegovo dijete izgleda kada ga nikada nije vidio?", pita se Mirjana. 
 
Zatim je pronađeno još 13 beba u Kraljevu i 32 u Nišu. Sjeo sam u auto i otišao pronaći jednog danas umirovljenog liječnika čiji se potpis nalazi na smrtovnicama djece. Nadao sam se da ću od njega dobiti neku konkretniju informaciju. Vozimo se u selo Duboka kod Jagodine, stotinjak kilometara od Beograda. Idemo potražiti doktora Aleksandra Nikolića.

"Nisam dobro neurološki, pod terapijom sam i nisam u kondiciji za razgovor. Drage volje bih i žao mi je, uvijek sam bio ljubazan, ali ne mogu, stvarno nisam dobro", kaže nam Aleksandar Nikolić, umirovljeni liječnik.

Mnoge majke više nisu žive. Sve manje je onih svjedoka koje bi policija, kada bi i htjela, mogla ispitati. Agonija za ove ljude ne prestaje i neće prestati dok ne saznaju istinu. No nada ne umire.

"Ja bih voljela jako da je moja sestra u Srbiji. Toliko godina je prošlo, nisam je upoznala i voljela bih da sada nadoknadimo to vrijeme", govori Jelena. 

Trgovina bebama i danas je unosan biznis

"Nekako smo cijeli život živjeli s tim. Kada je taj datum, to je dan za našu obitelj kada smo svi drugačiji. I nekoliko dana prije i nekoliko dana poslije. Svi se onda nekako promijenimo i slavimo bratov rođendan. Bratu se peče torta, kao da je stvarno tu s nama", pripovijeda Marija. 

"Jer ako smo mi u zabludi, kako oni tvrde, dajte mi samo dokaz i ja ću se pomiriti s tim, ja samo tražim istinu. Što je s mojim dijetetom? Ako je živo, gdje je? A ako nije živo, kamo je otišlo? Gdje je pokopano, je li otišlo u neke znanstvene svrhe? Bilo kako...  ali nikakve dokaze nam država ne nudi", kaže Rada. 

Trgovina bebama i danas je unosan biznis. U vrijeme kada su naše sugovornice rađale cijena bebe bila je oko 15.000 njemačkih maraka, a blizanaca do 50.000. Prema podacima UN-a, danas se na tom monstruoznom poslu vrte milijarde. Ne njemačkih maraka, već eura.

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!