Potraga

Što nam je otkrio crni petak?

Kupujemo stvari koje ne trebamo, novcem koji nemamo... Kako i kada smo postali neumjereni?

Potraga istražuje što nam donosi ludnica crnog petka i tko su ljudi koji su potrošačkoj groznici rekli 'Ne'?

Već danima spotovi, reklame i jumbo plakati vrište o groznici crnog petka. Zbog velikih popusta očekuje se udvostručena potrošnja. I dok će velik broj ljudi to opravdano iskoristiti i za manje novca kupiti ono što mu je potrebno, postoji i druga strana priče.

Prema nekim istraživanjima, prosječan čovjek na godinu kupuje 60 posto više odjeće nego prije 15 godina, a istodobno tu odjeću nosi upola kraće. Svaki Hrvat na godinu baci 12 kilograma tekstila, a osim što zatrpavamo zemlju gomilom otpada, ne pronalazimo sreću koju tražimo. Jer ona se ne krije - u novcu i stvarima.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

„Mi živimo u potrošačkom društvu i to je činjenica od koje ne možemo pobjeći. Kupujemo stvari koje ne trebamo, koje nam ne trebaju, upadamo u financijske probleme koje nas onda stvarno opterećuju“, rekao je Zvonimir Galić, profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Odlučio promijeniti život

Posjeduje samo malu kuću od blata na Papuku, vrt i životinje. Nikola Borić u Kokočak je došao prije 5 godina, tada kao uspješni atletski trener.

„Imao sam sve najbolje što se moglo imati. A sad je sve drukčije, znači sada uopće ne kupujem stvari. Živim neki minimalizam. Znači, sa što što manje stvari“ kazao je  Nikola.

„Bio sam glavni trener Turske atletske federacije za OI London, Rio na koji nisam otišao i Tokio, znači za te 3 olimpijade. U Turskoj sam imao firmu za elektronsku obradu podataka na sportskim natjecanjima. I u Hrvatskoj. U Kini sam proizvodio bicikle“, nabraja.

No, sve je to ostavio iza sebe.

„Kad sam bio trener, moja plaća je bila užasno velika. Uopće se nije pitalo ni za putovanje, ni za stvari koje su se kupovale, ni ako treba nekome dati, prestao sam razmišljati o novcu“, rekao je Borić.

Iako je imao posao koji je obožavao, nešto je, kaže, bilo trulo u kojoj god da je državi bio.

„Ja sam, recimo, imao u to vrijeme kuće u Adis Abebi, u Istanbulu, i s curom u Amsterdamu. I gdje god da bih bio, uvijek bih se opterećivao joj, što je s ovim stvarima ovdje, kako je sada to i dalje“, ispričao nam je Borić.

Bilo je to puno stvari po cijelome svijetu.

„Mislim da materijalne stvari imaju jednu vrstu svoje energije. I jedna stvar uvijek veže još jednu stvar, pa još jednu... Recimo tanjur, vi ne možete imati tanjur a da nemate žlicu, vilicu, nož, da nemate sredstvo za čišćenje, krpe... Znači, jedna stvar uvijek veže još jako puno stvari i samim tim vi nagomilavate jako puno stvari“, objasnio je Borić.

S vrha sportskog svijeta dao je otkaz, podijelio novac i firmu.

„Mislim da novac ima negativnu energiju i to je mene užasno opterećivalo. Bez obzira što smo mi imali hrpu novca i jako puno dogovorenih poslova, ali me to užasno, užasno opterećivalo“, rekao je Borić.

Živio bez struje i vode

Neko je vrijeme živio posve sam, bez struje, vode, kada je kuća bila u puno derutnijem stanju.

„Najbolje i najgore iskustvo u životu. U to  sam vrijeme puno meditirao, molio se, postio... Jeo sam jednom tjedno i mozak mi je utihnuo. Bio sam pustinjak, nisam se ni družio previše ni s kim, bio sam ovdje, u tišini“, ispričao je Borić.

Onda je upoznao svoju sadašnju djevojku i stvari su se malo promijenile. Zajedno su počeli uzgajati povrće, voće i životinje. Nikola drži koke, svinje, ima dvije patke, kozu, dva psa i nekoliko mačaka.

„Osjećam se, pa možda, puno, puno sretnije nego onda. U ono vrijeme mi je nešto nedostajalo. Imao sam sve, ali bilo je dosta ljudi koji su me htjeli iskorištavati. Sada takvih ljudi nema, oko mene su ljudi koji sve rade iz ljubavi, odnosno jedni za druge sve radimo iz ljubavi“, kazao je Borić.

Što kažu psiholozi?

Odgovoriti na pitanje "Čini li nas više novca i materijalnih stvari sretnijima?" od psihologa zahtijeva otprilike jednak intelektualni napor koliko i od matematičara da bi riješio jednadžbu s jednom nepoznanicom.

„Novac nas generalno čini sretnijima do neke točke. Novac nas čini sretnijima dok ga imamo, do točke kada imamo za ostvarivanje onih normalnih stvari koje srednjoj klasi trebaju. Iznad te točke povećavanje novca ne pridonosi osobnoj dobrobiti, ne čini nas sretnijima“, objasnio je profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Zvonimir Galić.

No zašto onda kupujemo toliko puno? U posljednjih 30 godina samo se prodaja odjeće učetverostručila!

„Oni dobro znaju našu psihologiju. Oni jako dobro znaju što nas pokreće. Oglašivački utjecaji utječu na sve ljude i onda, osim što pritišću dugmad na koju smo mi osjetljivi, stvaraju nevjerojatni socijalni pritisak. Dakle, vi ne možete sada ne kupiti darove svojima bližnjima za Božić jer svi ostali kupuju, a i zato što će ih vaši bližnji zbog tog pritiska isto kupiti“, rekao je Galić.

Također, objašnjava nam, trošimo na krive stvari. Jer precjenjujemo količinu sreće koje ćemo dobiti od stvari, a zbog stvari ulazimo u financijske probleme koji nas opterećuju.

„Kupnja je da ja odem i svoj novac zamijenim za nešto što mi treba. To je u teoriji. U stvarnosti, nama kupnja zadovoljava neke psihološke potrebe. Mi zbog kupnje idemo po kratkim, mračnim, oblačnim zagrebačkim danima da si malo uveselimo svakodnevicu, idem zato da se tamo sretnem s prijateljima, idem se malo nagraditi“ objasnio je Galić.

''Sharing is caring''

Da im malo za sreću treba, znaju Anamarija i Anna. Pokušavaju živjeti minimalistički, bez previše stvari, a uz puno brige o okolišu. Zato su i pokrenule Facebook stranicu Sharing is caring na kojoj ljudi daruju sve što im više ne treba.

„Odgovor na inicijativu Sharing is caring bio je jako pozitivan i ljudi su ubrzo shvatili cijelu bit i poantu pokreta. I dan danas čak neki članovi znaju opomenuti druge koji žele previše predmeta da je naglasak na cirkularnoj ekonomiji, da se treba smanjiti količina otpada koju odbacujemo“, objasnila je Anamarija Prgomet.

U prosjeku, u Hrvatskoj na godinu odbacimo više od 12 kilograma tekstila! I svu odjeću nosimo upola kraće nego što smo to činili prije 30 godina. Zato je i Anna iz svojeg ormara izbacila većinu odjeće koju je imala i podijelila ju.

„Vidjela sam da se onda više fokusiram na druge stvari i želim to podijeliti s ljudima, da i oni vide da zapravo... Mislim, nije da ja imam malo stvari, nego nekako težim tom jednostavnijem životu. Jer što imaš manje stvari, manje si opterećen njima“, kazala nam je Anna.

Anamarija i Anna žive život bez otpada, tj. zero waste. To znači da neće kupovati sredstva za čišćenje nego će ih same izraditi, spužvica mora biti ona koja se može stalno koristiti, umjesto da odjeću bace, poprave je, a hranu kupuju u rinfuzi.

„Na samom početku, kada sam krenula prije više od dvije godine, nije mi bilo teško zato što sam osjetila snažnu strast prema tom načinu života i jednostavno sam rekla da ne želim sudjelovati u sustavu koji onečišćuje okoliš i koji je konzumeristički“, rekla je Anamarija.

Odabrale teži put

Živjeti tako nešto je teže, ali Anamarija i Anna kažu - više se isplati.

„Puno sam sretnija i imam osjećaj da cijeli život imam to nešto, taj neki poriv, ali ne znam što je to i sad kad sam počela živjeti ovako, napokon se osjećam da sam ja, ja“, objasnila je Anna.

I tako, čuvaju okoliš, vlastiti novčanik, a nisu potrošači - nego ljudi. Svake godine proizvede se 80 milijardi komada odjeće na koju potrošimo iznos jednak BDP-u 126 najsiromašnijih zemalja svijeta. U Americi je nastala izreka "Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, novcem koji nemamo da bismo impresionirali ljude koje ne volimo." Ne mora biti tako.

Najgledaniji video

Category: 4129 - 4129

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!