Potraga

RAZBACIVANJE HRANOM

Hrvati bacaju čak trećinu hrane! Potraga istražuje tko su ljudi koji su se tome suprotstavili

Trgovački centri su prepuni, očekuje se rekordna potrošnja, a trećina hrane na kraju završi - u smeću

Čak trećina proizvedene hrane u svijetu završi u smeću, zbog čega se gube stotine milijarde dolara. Samo u Hrvatskoj svake godine baci se nevjerojatnih 400.000 tona hrane, a dobar dio toga mogao bi se - iskoristiti.

Brojke su još strašnije kada postanemo svjesni da više od 20 posto hrvatskih građana živi na rubu siromaštva, a mnogi preživljavaju zahvaljujući pučkim kuhinjama. Iako je prije četiri godine ukinut PDV na donacije, količina hrane koja se kroz pomoć prosljeđuje i dalje je premala. I naravno, nije to samo socijalni već i golemi ekološki problem. No malo po malo svijest građana ipak se mijenja. Priču o ljudima koji imaju rješenje za višak hrane i koji praktički ne proizvode otpad donosi Potraga.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kupujemo sve više i više. Istražili smo kupujemo li previše hrane i koliko od toga doista pojedemo?

"Kruh se ne baca, pohamo kruh. Nismo u situaciji da imamo previše mesa da bismo ga bacali, sve se iskoristi, za gulaš, za sve, kako se i nekad kuhalo", rekao je Daniel iz Zagreba, a hranu ne baca ni njegov sugrađanin Zlatko: "Ne, nema bacanja. Mi pesekima damo, ali ne i zbog šparanja, nego recimo kruh je grijeh baciti. Većinom ne bacimo ništa, možda nešto tu i tamo".

No, statistika kaže drukčije: u svijetu se baci trećina sve proizvedene hrane.

"Ako govorimo u brojkama, to vam je svake godine milijardu i 300 milijuna tona. Dakle, jako velika količina. U Europskoj uniji se svake godine baci 88 milijuna tona hrane, što je također jako puno. Za Hrvatsku nemamo točne podatke koliko se hrane baci, ali ono što znamo je da na odlagalištima završi oko 400.000 tona otpada od hrane", rekla je Branka Ilakovac iz Centra za prevenciju otpada od hrane.

Drugi dom u pučkoj kuhinji

S druge strane problema nalaze se oni koji hrane nemaju.

"Suprug i ja smo smo radili svaki po 35 godina, znači cijeli životni vijek i sad smo ovdje... Da mi je netko rekao prije pet godina: bit ćeš tu, svašta bih mu rekla", rekla je Nevenka Kukolj iz Zagreba.

U Caritasovoj pučkoj kuhinji na zagrebačkom Sv. Duhu uvijek ih čeka topli obrok.

"Meni ova pomoć znači jako puno, to je moj drugi dom. To mi znači nešto što me u mojem životu spasilo od svih mojih krahova, da mogu nastaviti dalje živjeti jer bez toga ne bih mogla živjeti", rekla je Ivanka Mađerić iz Zagreba.

I u tome nije jedina. Svaki peti stanovnik Hrvatske izložen je riziku od siromaštva i ne zna hoće li svaki dan imati što jesti. No njih 300-350 zna da su im u pučkoj kuhinji Caritasa župe sv. Antuna Padovanskog vrata uvijek otvorena.

"Svi oni koji dođu svaki dan u 13 sati dobit će topli obrok. Mi se sada nalazimo ranije, jer svaki dan u 12 sati imamo tzv. vanjsku podjelu hrane, to su one donacije koje dobijemo taj dan i onda ih našim korisnicima koji dolaze ovamo podijelimo i oni tu hranu nose kući. Tako da mi imamo dvije razine podjele. Prva razina su te donacije koje dobijemo u hrani u 12 sati i topli obrok u 13 sati u prostoru pučke kuhinje", rekao je fra Vladimir Vidović iz pučke kuhinje Caritasa župe sv. Antuna Padovanskog.

Sva hrana je donirana ili kupljena prikupljenim novcem. U priču su uključeni veliki trgovački lanci, Grad Zagreb, ali i građani, a cijela stvar ne bi bila moguća bez volontera.

"Nakon mog trećeg dolaska razmišljala sam jer su me moji prijatelji isto ovako pitali kako sam se odlučila na to, onda sam rekla da sam osjetila potrebu i da sam htjela upoznati takve osobe. Pričala sam im kako mi ne poznajemo ljude na ulici, kako ne znamo ima li taj čovjek nešto za jelo ili ne i ima li gdje spavati", rekla je volonterka u pučkoj kuhinji Snježana Beri.

Za bacanje hrane nema puno opravdanja

Ideja da se hrana baca, što vrlo vjerojatno radimo svi mi, na ovakvom mjestu nema puno opravdanja.

"Ovi što bacaju hranu, znači da im ne treba. Svašta im čovjek može reći ili napraviti, ali Bože, valjda vidiš što rade, pa daj ju nekome", rekla je Nevenka.

"Sad kad uđem u dućan i kada uđem u jedan od shopping centara i kada vidim kako se pune te košarice i kako je većina tih košarica beskorisna, samo je to neka naša potrošačka potreba", rekla je Snježana.

Zna to i Zoran Grozdanov. On je predvodio bitku za skidanje PDV-a na doniranu hranu, koju su dobili još 2015.

"Imamo te brojke, ali ne možemo to usporediti: je li doniranje hrane povećano zbog PDV-a jer se to prije nije to brojilo. Od 2016., 2017. i 2018. imamo te podatke i tu brojka stagnira između 9 i 10 milijuna kuna. To zvuči puno, ali je to puno premalo u odnosu na mogućnosti doniranja hrane", rekao je koordinator platforme Mreža hrane Zoran Grozdanov.

Putem platforme Zoran surađuje s Ministarstvom poljoprivrede kako bi imali učinkoviti sustav doniranja i distribucije hrane. Sada postoji Pravilnik o doniranju hrane, ali još se čekaju konkretni koraci. "Oni su zapravo počeli s pilot-projektom koji traje godinu dana, IT sustav za doniranje hrane koji je jedna web stranica na koju donatori mogu, umjesto da zivkaju uokolo kada imaju hranu, mogu samo prijaviti količinu hrane koju imaju, gdje imaju i onda vide to posrednici socijalne samoposluge i mogu se dogovoriti da pokupe tu hranu", rekao je Zoran.

Banka hrane do kraja 2021.?

Dok nemamo sustav koji funkcionira, Zoranovi sugrađani, Riječani iz Kluba mladih osmislili su akciju Puna borša.

"Naš neki idejni moto bio bi: ako imaš, donesi, ako ti treba, uzmi. Dakle, svatko tko je kupio previše, ima neku robu doma koja je pred istekom roka trajanja, može doći ovamo, donijeti, pomoći onima kojima treba više nego njima", rekla je Tesa Soldičić iz Kluba mladih Rijeka.

To je, dakle, hladnjak u koji svatko može nešto donijeti ili iz njega uzeti. "Oči su uvijek gladne, uvijek kupimo previše, više nego što nam je potrebno. Ali zato ima onih kojima je hrana potrebnija. I ovo je jedan lijepi način na koji možemo pomoći", rekla je Tesa.

Možda će ovakve akcije biti manje potrebne jer se čeka pokretanje banke hrane, taj projekt bi mogao zaživjeti do kraja iduće godine.

"Ta struktura koja se sada gradi, to je nevidljiv proces, to nije neki proces koji u mjesec, dva dana može pokazati neko povećanje donirane hrane, međutim to je proces koji bi mogao dati uvjete za to da za dvije, tri godine mi ne govorimo više o ovim temama", rekao je Zoran.

Jer ovo nije samo socijalno, nego i ekološko pitanje. Znaju to u Udruzi ZMAG pa su, nedaleko od Zagreba, prije 20 godina pokrenuli takozvano reciklirano imanje Vukomerić.

"Mi smo svi urbana djeca i mi smo svi aktivisti. Sve je danas očitije da sustav, ekonomski i politički, ne ispunjava potrebe običnih ljudi, ali ovdje imaju problema s alternativom, ljudi imaju problema s odgovorom, a što da se radi, koje je rješenje? Iz tog nekog, prije mnogo godina, dječačkog poriva, da je drukčiji svijet moguć, mi smo došli ovamo kako bismo pokazali ljudima da je moguće", rekao je Dražen Šimleša iz udruge Zelena mreža aktivističkih grupa.

Svjesni problema tzv. food wastea, ne proizvode gotovo nikakav otpad od hrane.

"Otpad od hrane uopće ne bi trebao postojati i on je zapravo jedan od velikih problema na našim odlagalištima, a od njega možemo dobiti vrlo kvalitetni resurs za novi ciklus proizvodnje, znači možemo dobiti kvalitetan humus za obogaćenje našeg tla. Tako da mi sve svoje otpatke iz kuhinje koji se mogu kompostirati stavljamo u dva naša kompostera, na dvije lokacije", rekao je Dražen.

Glavni proizvođači otpada od hrane - kućanstva 

Jer kućanstva, a ne restorani ili dućani, najviše bacaju hranu. U Hrvatskoj - 77 posto, u Europi 53 posto. Gomilanjem takva otpada na odlagalištima oslobađa se amonijak koji ima potencijal stakleničnih plinova, 20 puta veći nego ugljikov dioksid.

"75 kg otpada hrane po osobi, toliko na godinu proizvede svako kućanstvo. Sada govorimo isključivo o otpadu koji proizvedu kućanstva. 75 kg - svatko od nas", rekla je Branka iz udruge Centar za prevenciju otpada od hrane.

Toga nema na recikliranom imanju. Hranu i sami uzgajaju, rade edukacije o samoodrživosti, podupiru lokalnu proizvodnju.

"To je i jedan od uzroka food wastea, mi danas nismo svjesni da mi ne plaćamo puni iznos proizvodnje hrane kada plaćamo jako jeftinu, ispod svih kriterija jeftinu cijenu za neki proizvod, nego sve te troškove koje sam prije spomenuo, to zapravo plaća ili okoliš ili će ga plaćati buduće generacije ili neki drugi ljudi koji žive blizu neekološkog načina proizvodnje hrane, što onda ima direktno loše posljedice od toga", rekao je Dražen.

Zato se oni bave i organskim vrtlarenjem, ekološkim graditeljstvom i aktivizmom, održivim razvojem i međuljudskim odnosima.

"Ono što je danas dosta prisutno u javnosti, to da sve što je bio-, eko-, organski-, je tri-četiri puta skuplje od konvencionalnog. Time se zapravo šalje jako loša poruka kao, zdravo i ekološki mogu živjeti samo iznimno bogati ljudi. Kod nas, mi ovdje šaljemo drugu poruku, da ljudi, ako se udruže, ako rade zajedno, ako dijele sva ta znanja i savjete, ne moraju bankrotirati da bi bili održivi", rekao je Dražen.

Živjeti na način da se više brinemo o okolišu, ali i drugim ljudima, to je naša odgovornost.

"Prije same kupnje, planiranjem tjednih obroka, odlaženjem u kupnju isključivo s popisom, ne odlaziti gladni u dućan, to je pravilo koje mi svi ponavljamo valjda 50 godina", rekla je Branka.

"Petina stanovništva živi na rubu siromaštva, to znači da jedva dolaze do hrane", rekao je Zoran.

"Nikome se ne smije rugati jer ne znate što vas može snaći preko noći, lako ostanete bez ičega", dodaje Nevenka.

A najveći apsurd je da danas u svijetu imamo gotovo podjednak broj i gladnih i pretilih. Naviknuli smo na to da hranu imamo kad poželimo i da ne razmišljamo kako je na naš stol došla i kamo ide nakon što je bacimo u smeće. Time osobno sudjelujemo u sustavu u kojem pate drugi - gladni, siromašni i oni kojima ostavljamo ovaj planet.

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Najgledaniji video

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!