Ostani doma
Potraga

LJUDI DOBRA SRCA

Krov im prokišnjava, plaće kasne, žive teško, u siromaštvu i bijedi! Ovi ljudi uljepšali su im Božić

Potraga na putu solidarnosti s volonterima koji su uljepšali Božić obiteljima u Gackoj dolini

Slijepa od rođenja Ljubica se cijeli život brine sama za sebe. Mirovina mala ne pokriva ni režije, a ono što bi je najviše razveselilo jest novi krevet s ladicama da joj stvari budu pri ruci.

Malo dalje obitelj Kostelac živi od jedne male plaće, a i ona kasni mjesecima. Vlado i Božica pak, koje li ironije, u selu koje se zove Obilje, žive u potpunoj neimaštini pod krovom koji prokišnjava. Ovi ljudi nažalost nisu jedini koji u prekrasnoj Gackoj dolini jedva preživljavaju.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Da im Božić bude bar malo ljepši, potrudili su se volonteri udruge Dobra volja. Skupili su gomilu paketa, igračaka, namirnica i krenuli na put solidarnosti. Veselje su donijeli svima: djeci, roditeljima, starijima. A mnogima od njih puno više od paketa znači - da na njih ipak netko misli.

Svaki paket nekog će razveseliti

Igračke, namirnice, higijena, sve što nekom može zatrebati u životu ili ga jednostavno uljepšati, dobri ljudi donose u zagrebačko skladište. Zahvaljujući trudu i upornosti volontera iz udruge Dobra volja svaki paket nekog će razveseliti.

"Jučer su nam bili vatrogasci iz DVD-a Slatine, bili su nam ljudi s Lošinja, najviše 'mali' ljudi, skromni, koji žele naše mališane razveseliti i pomažu nam. Bez tih ljudi ne bi bilo ništa i zahvaljujući njima ćemo danas u Lici obradovati mališane", rekla je Marijana Ćorluka Matešić iz udruge Dobra volja.

Dala otkaz pa smisao života pronašla u darivanju

Nakon što je dala otkaz na mjestu prodavačice u Konzumu Marijana je u darivanju ljudi otkrila smisao života. Osnovala je udrugu koja prikuplja donacije ne samo iz Hrvatske već i svijeta, a zatim se ona pobrine da donacije stignu na prave adrese.

Pozvala nas je da je pratimo na njezinu putu uoči blagdana. Plan je obići 11 obitelji na području Otočca. Pomaže joj volonter koji je želio ostati anoniman, došao je tek s jednim ciljem – utrošiti subotu na plemenitu stvar.

Kotači nas nose put Otočca. U njemu živi jedva nešto više od devet tisuća ljudi. Radno sposobni iseljavaju se, stanovništvo je sve starije, onih u potrebi je sve više. Tu nas je dočekala Marijanina partnerica u solidarnosti.

Prve su bile obitelji s bolesnom djecom pa one s više djece

Kao rođena Otočanka Jelena Benčić zna kome je pomoć potrebna.

"Ja dobro poznajem našu Gacku dolinu, takoreći svako mjesto i volim prirodu i šetam se tako da dobro poznam te ljude. Na neki način su mi prve bile obitelji s bolesnom djecom pa onda obitelji s više djece, pokušala sam doći u Centru za socijalnu skrb do tih podataka, oni ih ne daju zbog zaštite osobnih podataka, govore da nema potrebitih, ali mi ljudi između sebe dođemo do kontakata i podataka i dođemo do njih. Više od 18 obitelji smo prošle godine obišli, mičemo one koji su na neki način riješili svoj imovinski status i dodajemo nove, i tako“, rekla je volonterka iz Otočca Jelena Beničić.

Danas Marijana i Jelena planiraju obići Otočac i okolna sela: Prozor, Staro Selo, Obilje, Sinac, Švicu i Kuterevo. Naš samozatajni volonter ulazi u ulogu Djedice kojem se sva djeca vesele. A u obitelji koja nas očekuje ima ih troje.

"Od kuće neću ići"

Najstariji sin Kristijan u kolicima je od rođenja. Boluje od cerebralne paralize, roditelji su dali sve od sebe da završi osnovnu školu u Otočcu.

"Tu nisu neki uvjeti baš kod nas u Otočcu za takvu djecu, a nismo ga htjeli nikud davati dalje od kuće", rekla je majka Jelena Tomaić.

"Ovdje nemam što, a ja dalje od kuće ići neću", rekao je sin Kristijan Tomaić.

"Mi smo se s njim borili osam godina za prijevoz, nitko mu nije mogao dati, ni škola, ni grad, ni županija. Sve sam ja morao: ići na posao, njega voziti i isto tako s posla, osam godina", rekao je otac Snježan Tomaić.

Hoće ići u školu, ali ne može

Nedostižna srednja u škola u koju Kristijan želi ići udaljena je samo dva kilometra, ali i ta dva su - predaleko.

"Pitali su hoće li ići dalje, on hoće ići dalje u školu, ali samo ako mu omogućite prijevoz, ja to više ne mogu", rekao je otac.

Kristijan više nije mali i on i njegova kolica pretežak su teret. Ipak, slabašna nada postoji, možda za godinu dana, tako su iz škole obećali roditeljima. No, Kristijan nam kaže, njemu je i kod kuće lijepo, dok god su brat i sestra veseli. A trogodišnjak i sedmogodišnjakinja prionuli su jedinom poslu kojim bi se djeca trebala zamarati. Otvaranju darova.

Sve im se sviđa, sve što može poslužiti za igru. Sve što djeca zaslužuju prije nego što uđu u odrasli svijet. Svijet u kojem žive njihovi roditelji s djetetom s posebnim potrebama koje u Hrvatskoj, u 21.stoljeću, ne može ići u školu jer sustav to nije predvidio.

Dva sina bake Milke ne mogu raditi zbog bolesti

Svijet u kojem je sljedeća Marijanina i Jelenina postaja siromašna obitelj u kojoj živi 84-godišnja Milka i njezina dva sina. "Žive od socijalne pomoći, nitko od njih nije sposoban ništa raditi, a za njih sam doznala od gospođe Verice Cvitković koja radi pri gradu Otočcu, a obilaze ljude po selima. Onda mi je ona rekla: "Toj gospođi bih svakako pomogla", rekla je Benčić.

Baka Milka ima dva sina, oba bez radne sposobnosti zbog bolesti.

Teško je ne zaplakati ako znamo da je prije samo nekoliko dana pravobraniteljica za ljudska prava upozorila da u Hrvatskoj gotovo trećini osoba starijih od 65 godina prijeti rizik od siromaštva, a za one koji su sami taj rizik je još veći. Među njima gotovo 50 posto ljudi je na rubu siromaštva!!

Djed Milan slijep je pola života

Sljedeći koji pripada toj skupini je djed Milan koji je slijep više od pola života.

"Ja kad sam dobro vidio, onda sam bio presretan, a sad kad ne vidim, moram se stisnuti kao jež. Mene je vid počeo izdavati, a možda 40 godina, išlo je malo, pa malo, pa već 2004., ja vidim da već ne vidim, meni je taj vražji glaukom, kroz sve to vrijeme, on je meni ukrao vid, tako da sam ja ostao bez vidne slike", rekao je Milan Tomac iz Čovića.

O djedu Milanu se brine njegov sin Ante i njegova obitelj. Nije lako, no sretan je jer ima posao koji je u ovom kraju sve teže naći. No, za oca mu nikada ništa neće biti teško.

"Uvijek je bio skromna osoba i teško bi išao u dom jer on voli obitelj, ja se dobro slažem s njim, nikad nikome nije loše riječi rekao", kaže Milanov sin, Ante Tomac.

"Poželjela je torbu"

Za Milana su Jelena i Marijana čule od lokalne udruge slijepih osoba koja djeluje u ovom kraju, na isti način upoznale su i Ljubicu.

"Ona je, budući da ide u grad, poželjela torbu, inače nju vode djevojke iz udruge slijepih da obavi svoje liječničke preglede i što već treba", rekla je Benčić.

Ljubica Tonković živi s bratom u selu Sinac, u okolici Otočca. Ljubica se i sama odlično snalazi. Slijepa od rođenja, navikla se brinuti za sebe.

"Tako me život nanio i to sam se naučila. Bila sam u školi, ne znam ako znate, Centar "Vinko Bek", tamo sam ja učila čitati, pisati i raditi kućne poslove", rekla je Ljubica Tonković iz Sinca.

Mala mirovina ne pokriva joj ni režije

Ljubici mala mirovina ne pokriva ni režije, jedina joj je briga kako kupiti drva za zimu, a najviše bi je veselio novi krevet koji bi imao ladice u kojima bi joj stvari mogle biti pri ruci. Ostavljamo je sa zvukovima prekrasne prirode gackog kraja i nastavljamo put sljedećeg sela.

Pred kućom nas dočekuje Ilija Kostelac. U četveročlanoj obitelji majka je stalno kod kuće i brine se o dvoje djece s posebnim potrebama. Ilijina plaća jedini im je prihod.

Muž mi je tek za deveti mjesec dobio plaću (3000 kn), tako da nam u biti plaća svaki put kasni, nikada nije na vrijeme.

Ilija radi u lokalnoj drvnoj industriji, u tvornici kojoj su danas vlasnici Talijani. Ostavljamo Kostelce i krećemo dalje, a Jelena nam putem pripovijeda kako je život u Otočcu i okolici izgledao nekad kad drvnu industriju nisu držali Talijani, kada se ovdje od drva proizvodilo, a ne samo sjeklo, a ljudi su plaće dobivali na vrijeme.

Propast industrije

"Sam grad Otočac nekad je zapošljavao oko 4000 ljudi u proizvodnji, od toga je više od 600 ljudi radilo u drvnoj industriji u Otočcu. U Kosmokemiji, koja je bila tvornica kemijsko-kozmetičkih proizvoda, radilo je 320 ljudi do Domovinskog rata, Industrogradnja Ličko Lešće zapošljavala je više od 300, u tekstilnoj industriji bilo ih je 400-500, Oteks Otočac i Pivovara Otočac...  tako da je Otočac bio jedno veliko industrijsko središte. Danas od toga imamo evo maksimalno 60 ljudi u kemijskoj industriji, 50-60 ljudi u sezoni na proizvodnji svijeća i u drvnoj industriji nekih 50-60 ljudi i to nam je sva naša proizvodnja“, rekla je Benčić.

Produžujemo prema selu Obilje. Ironičan kakav jest, život hoće da u njemu u potpunom siromaštvu žive Vlado i Božica Kostelac. Naviknuli su na malo, svaka pomoć im dobro dođe. Iako ima status branitelja, Vlado nikada nije ostvario nijednu povlasticu.

"Ima svakakve borbe, nije baš najbolje, ali snalaziš se svakako.  Ako nekome treba nešto malo pomoći, malo drva slagati... Imam to malo poljoprivrede, malo tog vrta i tako", rekao je Vlado Kostelac iz Obilja.

"Dvije ovce, nešto kokoši i preživljava se", priča nam dok nas vodi u skromnu kuću kojoj prokišnjava krov.

"Kad je velika kiša, onda curi. Propalo je od kiše, im neka rupica i onda pomalo curi, kad pada i slijeva se dolje i inače gipsane ploče, malo po malo i otpalo je", kaže Vlado Kostelac.

A zima tek dolazi. Ostavljamo ih sretne i s ovo malo što su im Marijana i Jelena donijele na svom putu humanosti i solidarnosti. Dan je prekratak, a čeka nas još obitelji. U Kuterevu smo ostavili pakete na još tri adrese. Na otočki kraj spušta se noć, a naš samozatajni Djed Mraz završio je svoj posao za danas. Na kraju dana nije ni važno tko je on bio. Važno je sjetiti se da Djed Mraz može biti svatko od nas.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!