Potraga

Daleko od kuće

Novi život započeli u Karlovcu: Priča sirijskih izbjeglica koji su utočište pronašli u Hrvatskoj

Djeca su već krenula u školu, roditelji uče jezik pa će tražiti posao

Ured u zagrebačkoj Dubravi posljednjih godinu dana Tonijevo je radno mjesto. Radi kao kulturni medijator i prevoditelj u Isusovačkoj službi za izbjeglice.

"Prije sam bio korisnik, sada sam član. Samostalan sam, iznajmljujem stan i platim sve. Kao i drugi ljudi. Idem van s prijateljima iz Sirije i Hrvatske i inače radim kao i ostali ljudi", rekao je Toni Toumeh koji je izbjeglica iz Sirije.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

U Hrvatskoj počinje njegov novi život. Stari je ostavio u Siriji. Njegovi roditelji još su tamo. Čuju se preko interneta, kada je veza dobra.

"Ja njima falim. Oni su ostali u Siriji u Homsu. Kažu da je situacija malo bolja, nije baš 100 posto i malo im je teško, sve je skupo i svaki dan je neka promjena", rekao je Toni.

Šalje im novac, teško mu je o tome pričati. Studirao je agronomiju, no kada je počeo rat 2011. odlučio je otići u Libanon. Tamo je pronašao posao. Radio je kao dostavljač pa prodavač. I ostao 4 godine.

"Počeo je rat, onda je više ljudi tamo dolazilo, njima to smeta u Libanonu, imali smo više situacija protiv Sirijaca. Meni to smeta. Nismo dobivali pomoć od njih, radili smo i više nego nam treba i dobili smo manje. I postojala je ta neka diskriminacija", rekao je Toni.

Natezanje s krijumčarima

A sve što je želio bio je bolji život. Pa u migrantskom valu 2015. dok su europska vrata još bila otvorena kreće na put. Legalno do Turske. A u Grčku stiže mnogo teže.

"Dogovor ide preko čovjeka – krijumčara. Oni su svugdje, situacija je kao u shopping. Znaju tko ide tko ne ide. Oni su na cesti. Mi znamo tko je. Onda sebi daju neki naziv. Mi ih kontaktiramo ili na cesti ili preko mobitela. On nam daju neki datum i naravno da on laže kao i uvijek i mi čekamo", objasnio je Toni.

Mjesec dana trajalo je to natezanje dok se napokon jedne noći u dva ujutro nije ukrcao na gumenjak. Bilo ih je 45, kaže, trebalo ih je biti možda desetero.

"Bilo je opasno i bila je noć. U dva ujutro smo krenuli i iskrcali se negdje oko sedam. Nismo mogli ići ravno. Nego cik-cak", prisjeća se Toni.

1500 dolara stajalo ga je to putovanje. U iduća četiri dana, vlakom pa busom prelazi iz Makedonije u Srbiju. Na mađarskoj granici izbjegličku kolonu zaustavlja tada podignuta žičana ograda, ali se šansa da dođe do Austrije, kamo je krenuo, otvara preko Hrvatske. Tu boravi dva dana i stiže do cilja. No, šest mjeseci kasnije, situacija se komplicira i dublinski sporazum vraća ga u Hrvatsku.

"Bilo mi je teško. Krenuo sam oni su me vratili. Nije zbog Hrvatske, ali stavio sam u glavu da ću biti tamo. Počeo sam učiti jezik bez učitelja, vratio sam se tu i opet sam morao sve ispočetka", prisjeća se Toni.

Vraća se u hotel Porin. Prvih šest mjeseci ni sam nije znao što da radi. Čekao je da dobije azil. Hrvatski je počeo učiti tek kad je dobio papire, nakon čega svoj život započinje otpočetka.

"Nitko ne napušta svoj dom zato što mu se to sviđa, nego zato što je natjeran na to. Drugačiji jezik, drugačija kultura, nemaju prijatelja i to osobu čini vrlo ranjivom i u nezavidnoj je poziciji i treba malo vremena da dođe do samopouzdanja i povjerenja u nove ljude da se mogu otvoriti. Onda je tu bitan taj susret između izbjeglica i lokalne zajednice kroz taj konkretan susret ti ljudi više nisu broj ni naši strahovi nego konkretni ljudi", rekao je ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice Tvrtko Barun.

Isusovačka služba za izbjeglice u Hrvatskoj radi na njihovoj integraciji. Među njima je i Toni koji pomaže svojim sunarodnjacima da se snađu i da ih drugi razumiju. A i sam najbolje zna kroz što prolaze.

"Ne mogu zaboraviti taj put. Baš je teško. Ne znam ako ćete razumjeti, ali to je drugi život i sve morate ispočetka. Ja radim na tome, ali teško je", rekao je Toni.

Odlazi s nama u Karlovac. Sirijska obitelj Abdo jedna je od devet izbjegličkih obitelji koje su ovdje dobili stan i priliku za novi život. Stigli su odlukom Vlade, kroz program preseljenja iz Turske.

Obitelj Abdo ima četvero djece. Ruji je dvanaest godina. U Karlovcu je, nakon što je neko vrijeme provela u prihvatilištu u Kutini, prije mjesec dana krenula u školu.

"Malo mi je teško. Ne puno. Malo razumijem. Tu mi je bolje. Kutina je velika. Ne oprosti. Kutina je mala. Karlovac je veliki. Ovdje je bolje nego u Turskoj. U Hrvatskoj je lijepo. Malo ljudi ima", rekao je Ruya Abdo izbjeglica iz Sirije.

Hrvatski joj ide sve bolje. U školi su joj prijatelji pripremili darove za Božić. Pa ih ponosno pokazuje. "Dobila sam srce, gumicu, šiljilo", rekla je Ruya.

Dok je osmogodišnja Rozin tek kreula u školu, Ruja i godinu dana mlađi brat Ahmet idu zajedno u četvrti razred. Škola im je nedaleko od kuće, djeca su ih dobro prihvatila. Sanja je njihova učiteljica.

"Matematika je jezik koji svi razumijemo. Znanje koje imaju je izvrsno. Jedna greška je bila u ispitu. Dobit će uskoro učitelja koji će ih dodatno učiti hrvatski. Sada se snalazimo. Imamo zalijepljene papire u učionici. Ruja i Ahmed zapisuju riječi iz hrvatskog, a drugi riječi koji na turskom i hrvatskom imaju isto značenje", rekla je učiteljica Sanja Ravbar.

Ruja i Ahmet u školu su krenuli u Turskoj gdje su iz Alepa 2013. pobjegli pred ratom. Nakon što je obitelj preselio na sigurno, prvo je otišao otac. U Istanbulu je pronašao posao i stan, potom su mu se pridružili supruga i djeca. Tamo je radio kao krojač, isto što je radio u Siriji, a volio bi se time baviti i ovdje. Mezgin je učiteljica. No, prihvatit će kažu bilo što.

"Prva stvar koju trebam je naučiti jezik i sad sam počeo prije dva tjedna krenuo sam na hrvatski jezik. Što brže želim naći neki posao jer moram raditi", rekao je Idris Abdo izbjeglica iz Sirije.

Dobili su papire i pomoć, dalje je sve na njima.

"Muž mi je rekao da on neće moći osigurati budućnost za djecu i školovanje i da će završiti u tvornici. I očekivao je da će oni trebati ići raditi. Nismo razmišljali o Hrvatskoj, ali čuli smo da prima azilante, imamo rođake u Njemačkoj, njegov brat je u Švicarskoj, rođaci u Nizozemskoj zato nam nije pala na pamet Hrvatska. Nadam se da će biti dobro za nas. Radit ćemo i djeca će ići u školu", rekla je Mezgin Abdo, izbjeglica iz Sirije.

Zasad nisu imali loša iskustva

Isprva su se bojali, no sada su se, kažu, priviknuli. Nisu imali ništa, dobili su odjeću. U njihovom novom karlovačkom stanu isprva je bilo hladno, donirali su im tepihe, pomogli riješiti probleme sa strujom. Prva pomoć bili su im i susjedi Rogozi koji su ih često pozivali k sebi.

"Bili smo skeptični. Onda sam onako razmišljala. Ma to je obitelj s tolikom djecom. Nema dileme jel' sam za njih ili nisam. Kad sam ih upoznala i vidjela da su tako dobri i dragi. Super su. Jedio mi je taj jezik problem. Engleski, hrvatski, pantomima. Ali sad su se i već priviknuli", rekla je susjeda Mira Rogoz.

Pripremili su za njih i božićni ručak.

Kada je tu, pomaže Toni. Njegov broj ima i učiteljica. Da roditeljima prenese poruku ukoliko se u školi nešto važno dogodi. Kada ga nema, svi se nekako snalaze. A djeci za sada ide najbolje. Susjed Darko kaže, prvi im je prišao. Vidio je da hodaju bosi po kući, pa naredio svojoj djeci da pošalju sve što imaju da im pomognu. Želi im kaže olakšati život koliko može.

"Čuje im se oko kuće kad im dođu ti prijatelji Sirijci. Lijepo je vidjeti da se čuje žamor djece, kad mu kupim loptu, a proljeće tu ćemo se razigrati i svi će biti veseli i kad padne snijeg sanjke ću im kupiti da osjete taj ugođaj. Ja se veselim tom periodu koji će oni biti ovdje", rekao je susjed Darko Rogoz.

No, nisu svi bili tako otvoreni poput Rogoza. Kada je najavljeno preseljenje devet izbjegličkih obitelji u Karlovac, društvene mreže zatrpali su ružnim komentarima.

"Svaki početak je težak. Tu nelagodu koja postoji ne treba je podcjenjivati iz toga se javila sumnjičavost. Ali kad razmišljamo jasno je da je to humanitarno pitanje, naravno da postoji taj sigurnosni element, ali naše službe su to odradile i na nama je bilo prihvatiti ih", rekao je gradonačelnik Karlovca Damir Mandić.

I prihvatili su ih. Ili barem obitelj Abdo kaže, u mjesec dana, koliko su u Karlovcu - nisu imali nikakvih loših iskustava. Sustav integracije u hrvatskoj je vrlo mlad, pojašnjava Tvrtko Barun. Imamo malo iskustva. Od 2006, kaže, do danas azil je dobilo tek 900 osoba.

"To je i prednost. Možemo učiti na pogreškama drugih zemalja i izgrađivati sustav koji će biti učinkovit i brz. To je interes obje strane. Što prije ih integrirati", rekao je Barun.

Za sada imaju pravo na socijalnu pomoć, kao i bilo koji nezaposleni. Pohađaju tečaj hrvatskog jezika. Dobili su stan. Plaćene će im biti i režije iduće dvije godine. Kako će se snaći nakon toga – ovisit će o njima. Obitelj Abdo još se prilagođava, no Toniju, hvale ga kolege, ide sasvim dobro.

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Najgledaniji video

Reci što misliš!