Potraga

Sjećanje na heroja

Poginuo je prije 26 godina: Za Potragu govore suborci i obitelj Damira Tomljanovića Gavrana

Ovog tjedna obilježena je 26. obljetnica smrti jednog od najvećih ratnih heroja Domovinskog rata

Dokumentarni film o Damiru Tomljanoviću Gavranu premijerno je prikazan uoči obljetnice njegove pogibije. Prošlo je 26 godina otkako je poginuo na Tulovim gredama. Tada je imao 26 godina.

"Nadimak je dobio po bojnoj 91. u Novskoj. Mi smo se zvali Gavrani i njega su dečki iz drugih postrojbi, bio je jedan Slovenac, kad god bi ga vidio, vikao bi: 'Gdje si, crna ptičurino! i tako je ostao Gavran", rekao je suborac Damira Tomljanovića Gavrana Drago Prša.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Na fotografiji iz Hrvatske Kostajnice Gordan Lederer, ratni snimatelj HRT-a, moli Gavrana da ga povede u akciju. Lederer se nije vratio, a Gavran je nakon toga izbjegavao i kamere i novinare.

"Bježao je od kamera kao od đavla i uvijek bi gurao nekog drugog kad je trebalo govoriti", prisjeća se nejgov suborac Darko Katuša.

"To je dobričina. Spreman pomoći, ne samo profesionalno nego i privatno ako što treba. Ja nisam imao vozačku. Nešto se doma desilo, došli smo u bazu u Petruševac, on mi je dao ključeve i rekao :'Vozi!', dao mi je auto i poslije je rekao: 'Ako što trebaš, samo reci'. Uvijek je bio veseo, zaigran, sve što je rekao je stajalo, a nije baš puno govorio", kaže Prša.

Rođeni vođa

Damir Tomljanović imao je 22 godine kada se javio MUP-u u Rakitje. Iz te jedinice izrastaju Tigrovi i tu kreće njegov ratni put.

"Nikakve razlike od ostalih. Kao i ja, došao je s asfalta, iz diskača i odjednom dolazi rat pred vrata, uozbiljili se s 21 godinu, tako je i on pokazivao i mladost i ozbiljnost. U ratu je postao zapovjednik – ljudi su ga izabrali", prisjeća se Katuša.

"Gavran je moj prijatelj. Upoznali smo se u Rakitju. Sve to vrijeme naše su postrojbe djelovale zajedno, prošli smo od istoka Vukovara, Banovine, zapadne Slavonije, deblokade i oslobođenja juga Hrvatske... Jako puno toga smo prošli u najtežim danima posebno 91.", rekao je ministar branitelja Tomo Medved.

Bili su mladi i malo su toga znali o ratovanju. No, vrlo brzo odlučnost i hrabrost Tomljanovića su, kažu, učinili vođom.

"Netko je bio konobar, netko doktor, nitko s vojnom profesijom nije ništa imao. Mi smo znali reći da smo oficire zeznuli mangupskim trikovima", rekao je Prša.

Prisjetio se kako je Gavran u zapadnoj Slavoniji izašao pred tenkove JNA.

"On je mogao uništiti možda nekoliko tenkova, ali trebalo je izaći pred tenkove i narediti im da se povuku. Oni nisu znali koliko nas je. Nedovoljno za takvo nešto", rekao je Prša.

Mnogo je takvih priča. Ivica Krizmanić prisjeća se Novske. I Bročica u koje je došao s Gavranom. Sve snage već su se bile povukle, no on nije htio.

"Najlakše se bilo povući i pobjeći prema Lipovljanima. Da su neprijateljske snage ušle u Novsku, što onda? Nije se bojao, nego je želio braniti svaki pedalj zemlje koliko god je bilo moguće.

Prošao je najgore, ono 91. i 92., poslije 'Bljesak' i 'Oluja'. To je bila organizirana vojska – sasvim nešto drugo u usporedbi s početkom", rekao je Ivica Krizmanić, Gavranov suborac.

Nakon zapadne Slavonije - jug.

"Rat nije normalno stanje. U ratu iz čovjeka izlaze one dobre i one loše stvari, a iz Damira su izlazile one najbolje i to su ljudi na terenu prepoznali. Kad imate njega pored sebe, imate tu jednu potrebnu sigurnost i hrabrost. On je iz suboraca i kolega izvlačio najviše – davao im snagu jer je bio spreman žrtvovati se prvi", rekao je predsjednik Udruge veterana Tigrova Ilija Vučemilović Šimunović.

"Nismo znali hodati po tom kamenju. Nisi znao jel te ubija granata ili kamen", prisjeća se Krizmanić.

"Nismo mi bili strašljivi i kukavice, ali on sam na tim terenima, on je još svakome davao dodatni motiv i hrabrost svojim glasom. Ako nije bio s vama, ako vam se javio na motorolu, vi ste dobili novi elan, a tek ako ste bili skupa s njim...", prisjeća se Prša.

Prša pamti najteže dane koje je proveo u dubrovačkom zaleđu. Slikovito se vraća u jednu bitku. U cik zore nastao je pakao. Mine su pale pred špilju u kojoj su boravili i ostali su zarobljeni.

"Nedugo nakon toga prijatelj se javlja da mu pomognemo", prisjeća se Prša.

Na pola puta do njega pogodio ga je metak u rame. Pejo mu je prepričavao, vezao ruku špagama, a kad je neprijatelj otišao, krenuo je natrag svojima.

"Tu vidim dečke koji su nastradali, bili raskomadani, dolazim do jame, na pola puta nailazim na Vinka. Oni su mi krenuli pomoći. Damir me pitao: 'Što je?' Odgovorio sam da je sve dobro, a nedugo nakon toga gdje je Milan bio, svi su izginuli", prisjeća se Prša.

Dvaput je na tom dubrovačkom terenu nastradao. Kada mu je metak raznio lice, vidio je Gavrana da plače.

"Nisu ih htjeli pustiti. Tamo su se izgalamili. Došli su mi u sobu i plakali, a ja sam ih tješio, pisao sam na papir i njih tješio. Nisu ništa mogli reći", rekao je Prša.

Svi su mu vjerovali

A baš taj put nije ni htio otići. Kad je postrojavao ljude, imao je osjećaj, kaže, da će mu se nešto dogoditi.

"Kad sam došao u zapovjedništvo i kad su mi iznijeli cijeli plan, ja sam rekao da ne idem. Svi su ostali začuđeni i onda me Damir pozvao van i rekao: 'Prša, ajde'. Ja sam odgovorio: 'Ajde, može.' Da mi je Bobetko rekao, ne bih išao", rekao je Prša.

Jednostavno mu je, kaže, vjerovao,

"Da ste ga upoznali, isti tren biste mu vjerovali. To je iz njega zračilo – povjerenje i sposobnost za taj rat", kaže Prša.

Darku Katuši u sjećanju je ostao Velebit.

"Iz tog sam kraja, osjetio sam buru, ali u životu nisam takav led, mećavu i snijeg. Užas", rekao je Katuša.

1993. bili su u podređenom položaju. Neprijatelj je držao Tulove grede. Prvih dana nisu smjeli zapaliti vatru, grijati se. Isto je bilo i onome na straži i onome tko se odmarao. Smrzavali su se, kaže, obojica.

"Tu je Gavran bio fascinantan. Dođe ljudima dosta, imali smo preko trideset smrzotina. Otišli bi, ali taj Gavran bi došao. Obišao svaki položaj i pitao: 'Dečki, kako je?' Nitko nije htio priznati. Svi su govorili da je dobro i da će izdržati. I tako je svaki dan to radio jer je znao što je Velebit. Iz Krivog Puta je. Znao je pod kakvim je uvjetima njegova vojska", rekao je Katuša.

Inzistirao je zato na drvima. Autorima filma sudionici zbivanja prepričali su i ovu zgodu. U to vrijeme Gavran je bio zapovjednik Sektora od Alana do Obrovca, sve akcije je koordinirao tik iza leđa svoje vojske, kažu.

"On je takav, svi smo riskirali, ali njegova je pojava takva da je dizao moral ljudima. Vide ga i kažu: 'Tu je Gavran. Možemo što hoćemo'", rekao je Katuša.

Njegovi suborci objašnjavaju kako je tako mlad čovjek i među njima starijima mogao izgraditi autoritet.

"On je bio strog zapovjednik, ali je to još više poticalo ljude, jer je volio red. Mi smo imali u Starigradu prohibiciju alkohola – zabranio je alkohol. Ne samo među nama nego i u kafićima se nije smjelo točiti. Mogao je netko neozbiljan popiti i mogli smo izgubiti ono što smo mukotrpno osvojili", rekao je Katuša.

Dogodilo se na Velebitu

Svi oni vidjeli su ga ili čuli nekoliko dana prije posljednjeg terena. I majka.

"Kad me poljubio, osjetila sam taj mrtvački poljubac. On se vratio", rekla je Gavranova majka Marija Tomljanović.

Dogodilo se u izviđanju terena. Na Velebitu. Katuša pamti, bio je s njim u podnožju kote 1183.

"Idemo gore i on govori: 'Ovdje ćemo u kućicu'. Gledamo prema položaju Uštica, super, vidimo Ruju, vidimo Mali Golić, ovdje ćemo stavljati. Dok je on to objašnjavao, počeli su pucati po nama. Njih dvojica bace se desno. Ja lijevo. Zovem puzeći: 'Gavrane, Gavrane!! Nitko se ne odaziva'", prisjeća se Katuša.

Pucalo se kažu cijelo vrijeme. Damir je umro u helikopteru.

"Nastala je tišina. Mogla se čuti svaka ptica", prisjeća se Katuša.

"To mi je bio najgori dan u životu. Njegov sprovod", rekao je Prša.

"Da je ostao živ, mnogi bi mu generali danas gledali u leđa", rekao je Krizmanić.

"Ja ga još uvijek čekam", rekla je Gavranova majka.

Biljana je redateljica dokumentarnog filma o Gavranu. Prisjeća se snimanja i dojma koje je na nju ostavilo.

"To je cijelo vrijeme bilo odlučivanje mladih ljudi od 20 godina. Stalno lomljenje kod tih zapovjednika. Trebaju s jedne strane biti zapovjednici i sačuvati teritorij, s druge strane zaštititi civile. To je fenomen. To se nije pokazivalo - kakve mi ljude i heroje imamo. Gavran je taj koji je prvi došao, obavio i otišao. On je moralna vertikala. Sve ono što bih ja voljela da moji potomci budu", ispričala je redateljica dokumentarnog filma 'Gavran 101'.

U međuvremenu su ta djeca odrasla. Neki su u vojnoj mirovini, drugi politički aktivni. Gavrana već 26 godina nema, no uspomena na njegovo ratno herojstvo sa svim ovim ljudima i dalje živi.

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!