Ostani doma
Potraga

NESTALI IZ DOMOVINSKOG RATA

Prisilili su ga da zakapa ubijene, njegove informacije danas su ključne: Potraga s onima koji obiteljima vraćaju kosti najmilijih

Na temelju njegovih informacija vojnici na terenu georadarima i pregledima iz zraka traže grobnice

Negdje jedno tijelo, negdje dva, negdje cijele obitelji. Kao zarobljenika, 1991. srpski su ga vojnici vodili po Vukovaru da pokapa tijela ubijenih. Logoraš Veleprometa Sanji Čatipović ispričao je ono što je već rekao istražiteljima.

Na temelju njegovih informacija vojnici na terenu georadarima i pregledima iz zraka traže grobnice. Kosti se predaju obiteljima tek kad se DNK analizom potvrdi podudarnost od 99,95 posto. Reći im da su napokon pronašli nekog njihovog – to je, kažu nam najteže. Tko su ljudi koji 25 godina nakon rata traže nestale i kako to rade – evo priče. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Dolazimo do kuće na vukovarskom Sajmištu. Ulaz broj 5. 

"Kroz ista ova vrata smo prošli. Tijelo je već bilo unutra doveženo. Više od 30 godina nije imao sigurno. Taman je bio i nije bio debeo. Skroman čovjek. U očima mi je. U snu, u glavi i ne samo on nego oni svi koje sam vidio", kaže svjedok Luka.

Pristao je govoriti pod uvjetom da mu zaštitimo identitet. Zvat ćemo ga Luka. Vodi nas unutra. Vodio je ovdje i istražitelje. Pokazao im mjesto gdje su pokopali tijelo. Dobili su lopate. Rupa je bila duboka oko metar. Trebalo im je oko 25 minuta da je iskopaju.

"Doveli su nas trojicu – čovjek je već ležao na zemlji, onda su rekli kopajte i psovali su nas i maltretirali i rekli nam da nećemo ni mi još dugo i tako smo tu sahranili čovjeka i onda su nas vratili do Veleprometa", ističe Luka.

"Bilo nas je uvijek dvije ili tri grupe i kopali smo"

Kao zarobljenika, srpski su ga vojnici, kaže - vodili uokolo - da pokapa žrtve. 

"Puno me pitate. Negdje 5-6, negdje 1, negdje 2, negdje cijela familija. Ali bilo nas je uvijek dvije ili tri grupe i kopali smo, morali smo ih pobacati kao životinje, ali mi ih nismo bacali nego bi ih pustili i zatrpali zemljom", dodaje.

Neke od lokacija već su pretražene, ali nije ništa pronađeno. Istražitelji pretpostavljaju da su tijela izmještena, kažu u sekundarne negdje i tercijarne grobnice. Na Sajmištu kreću od početka. Vojska georadarom pretražuje teren. 

"Svi misle da se tu vide posmrtni ostaci, ali ne – on može vidjeti neku anomaliju na određenoj dubini u zemlji – koja se razlikuje od temeljne strukture", govori bojnik Mario Maslov, zapovjednik Vojno - obavještajne satnije HV-a.

Georadar im nešto pokazuje.

"U gornjem dijelu vidite travu, a ispod imamo nešto, anomaliju na pola metra dubine i po hiperboli se vidi da je to nešto drugačije od zemlje na ovom području", kaže Mario Maslov, bojnik i zapovjednik Vojno - obavještajne satnije HV-a

Snimku će obraditi drugi softver. Maslov kaže - sate i sate njegovi će ljudi provesti analizirajući podatke. A onda kreće probno iskapanje. Za ovu lokaciju već je dogovoreno. Kaže da su na području Vukovarsko - srijemske županije ovako pretražili desetke tisuća kvadrata zemlje. No, nije im kaže lako. Potraga za nestalima sve je teža. Svjedoka poput Luke koji nešto znaju iz prve ruke sve je manje. 

"Ta informacija je pokretač svega – na temelju te informacije se sve dalje radi i bez nje ne možete ništa. Situacija je takva da se do pravih informacija sve teže dolazi, često su polovične, nemaju doticaja sa stvarnošću, a mi se hvatamo za svaku slamku i izlazimo na svaku informaciju", kazao je Dejan Marošičević, voditelj ispostave Istok Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja. 

A izvori su ljudi, video materijali, haška svjedočenja, na njima radi i Ministarstvo branitelja i obavještajne agencije. No informacija je sve manje. Neki su izvori umrli, drugi odselili, treći ne žele pričati. A obiteljima je najvažnije pronaći najmilije. Pokušavaju i sami. 

"To su ljudi koji ustanu i legnu s razmišljanjem hoće li dobiti neku vijest – jesam li dovoljno napravio, jesam li trebala još negdje hodati, pitati, otići kod nekoga tko je bio tamo kad mi je sin zarobljen, možda bi dobila informaciju", ističe Ljiljana Alvir iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. 

Pokazuje nam knjigu nestalih. Među njima je i njezin brat i bratić. I sama je pokušala sve učiniti ne bi li nešto saznala. Danas zna da joj je brat ranjen kod Petrovaca tijekom proboja prema Vinkovcima pri slomu obrane Vukovara. Bio je u grupi koja je razbijana tijekom noći, upali su u zasjedu u šumi. Ranjen je u kuk i tu je ostao ležati. 

"Njegov školski kolega je svjedok – one koje su mogli hodati su odvezli kroz kukuruze u jedan kamion – rekli su da će za njega donijeti nosila međutim kad su ušli u kamion čuli su rafale. Jedino što je sada pitanje je gdje su ga zakopali", kaže Alvir.

Uvjerena je da to netko zna, no informacija nema. S tim živi i Luka. Njegov sin imao je 21 godinu kada ga je posljednji put vidio. Zajedno su, kaže, bili u Veleprometu. A onda su ih razdvojili. Poznaje čovjeka koji je otključavao vrata logora. Živi u Vukovaru. često se susreću, ali kao da se ne vide. No, pitao ga je. 

"I pitam. Zašto ne priznaš? Znaš ko ga je doveo. Reci, a on mi kažem ne. To je tajna koja ide sa mnom u grob", kaže svjedok Luka.

Luka tu više ne može ništa no čekati i nadati se da će ipak pronaći sina. U posljednje četiri godine provedeno je 227 probnih iskapanja. Pronađeno je 139 osoba. Nije bio među njima. No, proveden je još 231 terenski izvid mogućih mjesta prikrivenih grobnica. Do danas je riješena sudbina 5196 osoba. Pratio se trag svake informacije. Na terenu su bili s georadarom, psima, snimali iz zraka. Analizirali. Sve kako bi suzili teren koji treba iskopati. 

"Kada u procesu dozrijevanja određena kultura, žito, zob, kada zelena biljna masa prelazi u žutu tada prostor koji ima više vlage – gdje je netko narušio strukturu tla sa kopanjem – tu se vlaga više zadržava- mi iz zraka vidimo da je kultura tu zelenija. Ako je to pravilnog oblika to je znak da je ljudska ruka imala utjecaj i to je znak da trebamo provjeriti", kaže Mario Maslov, bojnik i zapovjednik Vojno - obavještajne satnije HV-a.

A onda kreću probna iskapanja. I probna su sve dok ne naiđu na nešto. Tada kreće ekshumacija. 

"Odustajanje nam nije opcija"

"Nekad se dogodi da nakon 3 mjeseca rada, prikupljanja informacija, probnog iskapanja konačno nađemo nekoga - to je osjećaj zadovoljstva svih nas. U tom trenutku se zaborave svi mjeseci rada, obavljenih razgovora, utrošenih dana jer znamo da će bar jedna obitelj naći svoj mir – to vam je nekako motivirajuće za dalje jer nam odustajanje nije opcija", govori Dejan Marošičević, voditelj ispostave Istok Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja.

Na teren tada izlaze drugi stručnjaci. Državni odvjetnik, krim tim, patolog, forenzički antroplog. Pronađeni ostaci voze se u Zagreb u takozvani ratni laboratorij. U DNA labosu uzimaju nam briseve radi moguće kontaminacije koja se ovdje ne smije dogoditi. Pa nam pokazuju što i kako zapravo rade. 

"Posmrtni ostatak, bilo kost, bilo zub - nakon fizičkog odstranjivanja nečistoće mora se kemijski očistiti. Takva kost oprana i očišćena se usitnjava pomoću dremela ili se kost melje u mlinu do pudera", ističe Monika Karija Vlahović, DNA laboratorij za sudsku medicinu i kriminalistiku. 

Iz tog praha izolira se molekula DNK koja se potom mora umnožiti. To je ujedno i najteži dio posla. Aparat analizira DNK i uspoređuje je s molekulama referentnih osoba – roditelja, djece, braće i sestara. 

"Za identifikaciju vam treba posmrtni ostatak, dobar dna profil i članovi obitelji. Ukoliko jedan od tih fragmenata nedostaje može ovdje ležati 100 godina, nećemo ga nikad identificirati", kaže Milovan Kubat, predstojnik Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku. 

U laboratoriju je dosad identificirano 83 posto svih pronađenih. Kažu, to je uspješnost na svjetskoj razini. A da se radi baš o toj osobi koju traže, prema međunarodnim preporukama, uzorci se moraju poklapati u 99,95 posto. 

"Ako to nije, nema toga tko će potpisati da se radi o toj osobi. Imali smo situaciju gdje je majka odgovarala toj osobi da joj je to sin 99,2 posto. To je nama ništa. I otac je nestao. Po mitohondrijskoj analizi potpuno smo isključili da je ona majka tom djetetu. Da smo ga predali imali bi dva problema. Kad ga nađemo ne bi ga mogli identificirati, a ovaj bi krivo otišao", istaknuo je Milovan Kubat, predstojnik Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku.

A situacija je do sad bilo raznih. U početku dok od posmrtnih ostataka nisu bili samo skeleti sve je bilo lakše. Sada su problem sekundarne i tercijarne grobnice. No, koliko god teško bilo najteže im je kažu nakon identifikacije susresti obitelj. 

"To je najteže. On ne vjeruje DNA. Sjećam se gospođe koja je identificirala sina, napravili smo genomsku i mitohondrijsku analizu, to je dakle milijun posto da je to on, ali kad je ona dobila uzorak džempera koji je ona plela, tek je tada rekla da je to on i to je ljudski - obitelji ništa ne znače brojke i tabele", govori Milovan Kubat, predstojnik Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku.

Njihov je poziv nakon godina i godina čekanja primila Ljubica.

"Samo su suze krenule i bilo mi je grozno – svi oko mene su govorili ipak ćeš ga sahraniti – sad jednostavno znam da je tu", kaže.

Zna i što se dogodilo i gdje je pronađen. Na Crnom putu uz Dunav.

"Oni tamo smeće navažaju – tu su ga bacili uz to smeće i na njega bacili granje i tako su kosti bile 11 godina. Na suncu, na snijegu, na kiši. To je bila vreća kostiju donijeli su cipelu i komad veste", govori nam majka Ljubica Šola.

"Da me boli, boli me"

Sve te godine je čekala i nadala se.

"Grozno, svaki dan sam razmišljala. Sanjala sam da nije mogao ući u kuću jer je bila zaključana, od tada ne zaključavamo. Onog momenta kad su ga spustili je taj grčevit plač iz mene izašao. Da mi je lakše je. Da me boli, boli me", govori Ljubica.

A kaže zna kako je onima koji svoje još nisu pronašli. Roditelji su sve stariji – svjesni da možda neće dočekati taj dan. A to im je jedina želja. Baš kao i sugovorniku s početka priče. 

"Da pronađem sina. Ja nisam mrzovoljac. Sigurno ih savjest boli, što će on u zatvoru, ja od toga nemam ništa. Samo da kažu, čuj tu je sahranjen - ja ću mu čestitati i poštivati ga jer možda je morao...", govori Luka.

Ovakvih je priča još mnogo. 1869 obitelji još traži svoje najmilije.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!