Ostani doma
Potraga

40 GODINA OD HAVARIJE DUNAVA

Javili da imaju problema, pa nestali: Potraga donosi priču o jednoj od najgorih pomorskih nesreća u hrvatskoj povijesti

Točno je 40 godina prošlo od havarije Dunava, jedne od najvećih pomorskih nesreća u hrvatskoj povijesti

9. prosinca 1980. krenuli su iz Amerike prema Kini. 28. prosinca posljednji su se put javili u bazu i obavijestili da su upali u nevrijeme. Nakon toga više im nije bilo ni traga ni glasa.

Točno je 40 godina prošlo od havarije Dunava, jedne od najvećih pomorskih nesreća u hrvatskoj povijesti. Golemi brod Jugolinije za rasuti teret nestao je u Tihom oceanu i do dan danas od broda nije pronađeno ništa niti je potpuno jasno što se točno dogodilo. Svake godine obitelj i kolege pomorci prisjećaju se 32 članova posade.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Bila je 1980. Dane Brkljača ukrcao se na Dunav i planirao odraditi još samo jedan put. 

"Kada je odlazio na taj brod, ukrcao se u luci Bari, i rekao da mu je to zadnji viaggio, jer mu se rodio mlađi sin, Dean i mislio je da više neće ploviti... I zaista mu je bio zadnji put...", govori sestra poginulog pomorca Ana Kohuč

Suzana je ostala bez strica.

Nestao Jugolinijin Dunav s 32 člana posade

"Ja sam najviše zapamtila, naravno, protekom vremena zaboraviš na neke detalje, ali pamtim tu tešku atmosferu u kući, to napeto iščekivanje bilo kakve vijesti, pa makar da se kaže našli smo nešto, neki ostatak, neki dio broda, nešto, ali zaista ništa nije bilo", kaže nećakinja poginulog pomorca Suzana Peša Vučković

Prije točno 40 godina, u jednoj od najgorih pomorskih nesreća brodova s ovih područja, na Pacifiku je nestao Jugolinijin Dunav s 32 člana posade.

"Na Dunavu je plovio moj stric, očev brat. Ja ga pratim kao veseljaka koji je bio omiljen u društvu, rado je zapjevao, uvijek je bio nasmijan i spreman za šalu", dodaje Suzana.

Tomislav Tijan tada je bio na brodu Ledenica, preko kojeg je Dunav komunicirao s Jugolinijom.

"Sedeli smo va salonu i došao je telegrafista reći: dečki, Dunav je partil. Sada mi je telegrafista javil da je prova pod moren, broj 1 je pod moren i poslije toga se više nije javljal… I to nam je došao reći i svi smo ostali… E…", kaže umirovljeni kapetan iz Kostrene Tomislav Tijan.

U čast sumještanima, umirovljeni kapetani svake godine zapale svijeću na spomeniku svim Kostrenjanima nestalima na moru.

"Ta dva pomorca iz Kostrene sv. Barbare, koji su nestali s Dunavom, su bilu Vukoša i Juretić", ističe umirovljeni kapetan iz Kostrene Igor Stipanović.

"Ja i gospođa Ojdana Vukoša, stanovale smo u dva susjedna nebodera i kada se ta tragedija dogodila u neboderima je nastao muk. Odjednom je nastao muk, nije bilo djece na igralištu", kaže umirovljena pomorkinja Marica Njegovan.

Pomorski kraj Kostrena ovu nesreću ne zaboravlja. 

"Va svakoj kuće je bio najmanje jedan, pa i dva ili tri pomorca. Va svakoj kuće, i kako more biti, svi su utučeni bili, svi su se stavljali va tu kožu, roditelji za sini, to je tako bilo… Cela Kostrena je bila utučena, pogotovo sv Barbara, kade su ti ljudi rojeni i odgojeni…", kaže Tijan.

"Nije to lako, morate znati jednu stvar, more zahtjeva rispekt, more je okrutno, nekada je krasno, bonaca, za kontinentalce, ljeti dođeš kupat se. More je nepredvidivo, more ne oprašta greške i puno malih, sukcesivnih grešaka - dizaster, rezultat je dizaster", rekao je umirovljeni kapetan iz Kostrene Branimir Šoić.

Velimir Domijan u Jugoliniji, a kasnije Croatia Lineu bio je do samog kraja. 20 godina kao barba, kapetan.

"Trojicu sam znao. I sada kada se sjetim toga, onda nisam plakao, znate… Sada sam ostario, 40 godina... Mi u Crikvenici smo izgubili drugog strojara, mladog dečka, neoženjenog. Njegova mama je uvijek govorila vratit će se meni moj Kruno…", istaknuo je umirovljeni kapetan iz Crikvenice Velimir Domijan.

I on svake godine na obljetnicu nestanka broda oda počast nastradalim pomorcima.

"Ljuskica, ljuskica je bio Dunav u tom trenutku s kojim se more poigravalo i nestal je… Ja računam da je posada koja je na njemu bila zajedno, zajedno u smrti…", kaže Domijan.

Raj i pakao na oceanu

Na brodu Dunav Vinko Horvat je bio 3. časnik palube. Iskrcao se pola godine prije potonuća. O cijeloj tragediji napisao je i knjigu: Raj i pakao na oceanu.

"Mislim da je to jedna od najvećih nesreća trgovačke mornarice u novije doba. To vam je bio brod za rasuti teret koji je prevozio sve vrste tereta, ali najčešće ugljen, pšenicu. Onda kada su stradali, u njemu su se nalazili metalni pojasevi za automobilsku industriju i novinski papir", kaže umirovljeni 3. časnik broda Dunav Vinko Horvat.

O sudbini Dunava u biti se ne zna puno jer od broda nije pronađeno baš ništa. 

"Brod je krenuo prema Meksičkom zaljevu, prošli su Panamski kanal. Oni su se usidrili 8.12. Moguće da su bili jedan dan, krcali su gorivo i krenuli su na put prema Kini", kaže Horvat.

9. prosinca Dunav iz Long Beacha kreće prema Kini. Plovili su Tihim oceanom, prošli relativno blizu Havaja i zadnji se put javili 28. prosinca 1980. 

"Brod je najprije bio zahvaćen prvom depresijom i oni su se pokušali izvući, ali onda je bio zahvaćen i drugim nevremenom tako da je sve to skupa loše izgledalo… Oni su se javljali kompaniji, oni su javili da imaju teškoće, javili su da imaju i prodor vode, ali nije upućen poziv za pomoć, tako da se ne zna kada je točno brod nastradao", dodaje Horvat.

I prije nego što su ušli u drugo nevrijeme, brod je već bio oštećen. Tada je i promijenio kurs, krenuli su prema najbližoj, japanskoj luci Yokohami. 

"Komandant je sam skrenuo prema Yokohami, 800 milja dalje... Pacifik, North Atlantik, to nisu mora kao ovo, nema bonace", ističe Domijan.

Vinko Horvat je s dugogodišnjim kapetanom Dunava, koji igrom slučaja tada nije bio na brodu, razvio teoriju o onome što se moglo dogoditi. 

"3. Jednostavno se u nevremenu dogodilo da je iz ležišta izbijena samarica, to je jedna teška dugačka cijev, dio teretnog uređaja, koja je pala na skladište broj 2 i probila poklopac, tako je more ulazilo u brod, evo to je pretpostavka, brod je sve više tonuo i na kraju je to loše završilo…", jasno će Horvat.

No, premalo se zna da bi se donosili zaključci, a i kodeks pomoraca ne dopušta nagađanje i time blaćenje kapetana, zapovjednika koji je odgovoran za brod. 

"More ako ošteti poklopac, štive i napuni štivu, brod je osuđen na propast. To vam može pomoći samo Bog. Nema čovjeka ili broda koji vam može pomoći, nema šanse. Ako se njemu takvo što dogodilo i ako je usred težine pukao, on je ko sjekira, šal na dno. U takvim uvjetima čovjek kao jedinka, ne možeš, nije to bonaca pa ćeš spustiti čamce, kao Titanic, pa ćemo pomalo, spustiti se u more. Nema šanse…", kaže Šoić.

Jugolinija je o svemu javnost izvijestila 2. siječnja. Danima se pisalo o potrazi, no ona se svodila na uputu brodovima u blizini da pozornije prate more. Zapravo je japanska obalna straža već početkom siječnja brod proglasila nestalim. 

"Tu pomoći nije bilo.. U nevremenu u kojem je stradao Dunav još je 10ak brodova oštećeno i tada su svi tražili pomoć na tom području i bilo je dosta kaotično…", govori Horvat.

"Naši su obavijestili brodove u blizini, Moša pijade, Banija, međutim to nikada ne urodi plodom. Brod je nestao, ionako je ljuska u oceanu, a sada ćeš ti naći jednu glavu u moru…", dodaje Domijan.

U slučaju ima i nelogičnosti

No, u slučaju ima i nelogičnosti. Iako je objavljeno da brod nije poslao poziv pogibelji, tzv. distress call, Velimir Domijan je u mjesečniku Jugolinijine osiguravajuće kuće pročitao članak u kojem pišem drukčije. 

"Vjerujem da je potragu iniciral brod sa svojim distressom, barba je bio iskustveni zapovjednik, poslao je poziv… Mi smo imali čovjeka u Tokiju, bili su avioni… Oni su pretražili to područje i nisu ništa našli…Potraga je bila onoliko koliko su Japanci smatrali, kao pomorska nacija, da je potrebno, i oni su tako javili i tako je Lloyd objavio", govori Domijan.

I iako danas nije toliko opasno zanimanje kao tada, od pomoraca i pomorkinja more i dalje traži puno.

"Mali i kćerka, 17 mjeseci me nisu vidjeli, došla je supruga na zadnje putovanje… Došli su mi u Maltu na aerodrom, i mali govori: biš mi pokazala tatu kad ga budemo vidjeli… To je taj pomorski život gdje niste na maturi, za Božić, Novu godinu…", ističe Šoić.

Nema traga nastradalim pomorcima s Dunava nigdje u Rijeci… Nijedan spomenik, mjesto na kojem se može zapaliti svijeća. 

"Ne treba to biti grandiozno, ali jedan spomenik gdje svaka obitelj može doći, zapaliti lumen. U krajnjoj liniji to neće puno koštati", jasno će Domijan.

"Naravno, teško ti je što ne možeš, kada idemo u posjet na groblje, zapalimo svijeću na onom mjestu gdje je za sve, onima kojima ne možeš doći do groba ili one za koje se ne zna gdje im je", govori Peša Vučković.

Prošlo je 40 godina. Za još toliko, za Dunav se možda više neće ni znati.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!