Ostani doma
Potraga

UPOZORENJE PRIJE UDARA

U Kaliforniji koriste sustav koji upozorava da valovi potresa stižu: Potraga otkriva je li i u Hrvatskoj moguće dobiti dragocjene sekunde upozorenja

U Kaliforniji su razvili sustav koji putem mobitela šalje signal da udar stiže, za koliko sekundi i koliko će biti jak

17. listopada 1989. dan je koji u San Franciscu i dalje proživljavaju. Potres magnitude 6,9 po Richteru odnio je 63 života, najviše među ljudima koji su se našli na vijaduktu Cypress Street. Tridesetak godina poslije, Amerika je spremnija. Gradonačelnica Oaklanda Libby Schaaf kod uvođenja sustava prije godinu i pol izjavila je:

„Sekunde spašavaju živote. Rano upozorenje omogućava ljudima iznimnu mogućnost da se stignu pripremiti, prekriti glavu jastukom, da se sagnu i skriju. Omogućava nam da izbjegnemo katastrofalne posljedice koje smo imali prije 30 godina.“

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kalifornija je pokrivena mrežom senzora. U trenutku kad kreće potres, oni iščitavaju dolazak bržih P valova koji ne rade štetu i sustav procjenjuje kad stižu opasni S valovi. Ako su jaki, automatski se gase plinovodi, a vlakovi usporavaju da ne bi iskočili iz šina. 2019. godine uveli su aplikaciju MyShake. Ona ljudima preko mobitela javlja da udar stiže. Kalifornijski guverner Gavin Newsom predočio je niz situacija u kojima će upozorenje biti korisno.

„Riječ je o 10 sekundi, 15 sekundi, možda i do 20 sekundi ranog upozorenja. 20 sekundi je ne baš kratak period jer nam omogućava da ugasimo ili usporimo sustav željeznica, možemo usporiti ili ugasiti dizalo, možemo i otvoriti dizalo, otvoriti i vrata u slučaju opasnosti ili garažna vrata vatrogasne postaje.„

Ovo je sve važno jer je vjerojatnost novog, velikog potresa u idućih 30 godina procijenjena na 99,7 posto. Znači - dogodit će se. U zemlji se rade drilovi kako bi ljudi bili spremni kad se potres doista dogodi. A onaj petrinjski u Beogradu je osjetio i Igor Jović, glavni programer u tvrtki Early Warning Labs, koji je sudjelovao u razvijanju sustava alarmiranja koji se koristi u SAD-u i Kanadi. 

„Postoje dva osnovna vida obavještavanja. Jedan je industrijski. On služi da se na primjer na razglasnim sistemima u bolnicama ili školama čuje obavještenje kako dolazi potres kako bi se učenici mogli sakriti ili kako bi kirurzi mogli podići ruku u slučaju da su usred operacije. Isto tako u visokim zgradama lift može da ostane na najbližem katu kako ljudi ne bi ostali zaglavljeni u njemu. S druge strane postoji i vid obavještavanja koji je namijenjen ljudima poput mene ili vas, a to je mobilna aplikacija. 

Svakoj osobi, ovisno o lokaciji, stiže obavijest kad točno i s kojom jačinom udar stiže do nje. Ne alarmira one koji ne očekuju jak udar kako se ne bi stvarala panika. Tijekom snažnih Ridgecrest potresa 2019., sustav je u Kaliforniji uspješno upozorio milijune ljudi. 

„Na žalost, u slučaju Petrinje i Siska ta obavještenja ne bi bilo moguće poslati jer su oni preblizu epicentru i nalaze se u slijepoj zoni. Međutim, u slučaju Zagreba, on je mogao dobiti oko pet sekundi obavještenja. To nije dovoljno da napustimo objekt u kojem se nalazimo, ali je više nego dovoljno da se udaljimo od objekata koji nam mogu pasti na glavu i da se sakrijemo ispod čvrstih komada namještaja kao što su na primjer stolovi.“

Potres u Čileu

Njihova je tehnologija primjenjiva diljem svijeta, međutim potrebna je mreža seizmoloških senzora kakvi u Americi postoje jer oni se bave prevencijom. Seizmolog Tomislav Fiket objašnjava nam kako Hrvatsku zbog specifične geografije nije lako pokriti adekvatnom mrežom senzora.

„Nama treba jako puno instrumenata da bismo pokrili područje Hrvatske i da bi napravili da sustav automatske dojave potresa radi puno bolje nego što radi trenutno. On je aktivan ali još uvijek mu fali instrumenata da bi bilježio i one slabije potrese i da bi s puno većom točnošću mogao raditi.„

Išao sam provjeriti kakvo je stanje u jednoj isto tako geografski specifičnoj zemlji na drugom kraju svijeta. Uski Čile rastegnut je na više od četiri tisuće kilometara i teško je takvu zemlju adekvatno pokriti senzorima. No, morali su jer riječ je o jednoj od seizmički najaktivnijih zemalja svijeta. Sergio Barrien iz Nacionalnog seizmološkog centra opisao je kakvom se mrežom oni služe. 

„Imamo mrežu od 110 seizmografa koji u realnom vremenu šalju podatke u centralnu bazu. Ondje se podaci analiziraju i šalju 24 sata na dan... To činimo jer vlastima moramo dati informacije o mogućnosti da potres izazove velik tsunami, pa moramo poslati upozorenje agenciji za upozoravanje na tsunami, a to čini vojska. U isto vrijeme, moramo vlastima dati podatke o području koje je obuhvaćeno velikim potresom.„

Potrebna im je cijela mreža senzora jer uređajima blizu epicentra stiže jači signal nego što se može izmjeriti. Nije ni čudo jer od šest najsnažnijih izmjerenih potresa, dva su bila baš u Čileu. 2010. godine 8,8 po Richteru odnijelo je najmanje 521 život. Punih 9 na slabo naseljenoj ruskoj Kamčatki 1952. nije prouzročilo ljudske žrvte. No, onog japanskog magnitude 9 iz 2011. još se svi dobro sjećamo i zbog 10 000 mrtvih i zbog katastrofe s nuklearnom elektranom u Fukushimi. Potres magnitude 9,1 na Indonezijskoj Sumatri odnio je najviše žrtava, ubio je 278 tisuća ljudi. Onaj iz 1964. na slabo naseljenoj Aljasci odnio je 128 života. A onaj najsnažniji magnitude devet i pol 1960. pogodio je Čile, koji se tresao deset punih minuta.

1655 ljudi je poginulo, a Sergio, koji je tada bio dječak, sjeća se najsnažnijeg potresa koji su ikad zabilježili mjerni instrumenti. 

Potrebno je još mnogo istraživanja

„Pukotina je bila dugačka tisuću kilometara i proizvela je iznimno snažan potres po Merkalijevoj skali. Uništila je zgrade, luke i ceste i dugo je bilo teško slati pomoć na ta područja. Bilo je i drugih efekata. Ogroman tsunami pogodio je obalu Čilea, ali i obale drugih zemalja. U Japanu je poginulo 120 ljudi od tsunamija koji je pogodio ovaj dio Tihog oceana. To je bio vrlo jak potres s teškim posljedicama.“

I kao što to obično biva s potresima, opasnost je samo privremeno prošla. 

„Energija sa spoja tih ploča se oslobađa svakih nekoliko stotina godina. 300, 400 do 500. U zapisima smo pronašli kako su se takvi potresi dogodili pet ili šest šuta u posljednjih dvije tisuće godina. To je problem koji nam se stalno vraća. „

I mi znamo da će se kad-tad vratiti i zagrebački i petrinjski potres, kao i oni kod Novog Vinodolskog, Dubrovnika i drugih ugroženih dijelova zemlje. 

Dvadeset seizmografa i dvadeset akcelerografa baš je na dan snimanja priče iz Kalifornije putovalo prema Hrvatskoj i trebali su čim prije na teren da krenu skupljati dragocjene informacije dok je petrinjski rasjed još aktivan. Možda i glavno pitanje za seizmologa Fiketa je - možemo li i mi poput Amerikanaca i Japanaca vijest o dolasku potresa dobiti na vrijeme.

„Pa, ako govorimo o sekundama, onda se nadam da ćemo u bliskoj budućnosti dobiti koju dragocjenu sekundu, međutim mi živimo na području na kojem ti sustavi ranog upozoravanja nisu primjenjivi jer su nam rasjedi preblizu i između prvog vala i onog razornog vala koji dolazi je premalo vremena da bi sustav uopće mogao zaživjeti. Da budem slikovit, jednako je učinkovit kao tegla na prozoru. Ako tegla padne, potres je. Tako bi se dogodilo da kad se oko vas budu sirene svirale da će se to događati u trenutku kad je već do vas stigao potres. „

Ni znanost, ni najmodernija tehnologija, ni američka ni japanska, još ne mogu predvidjeti potrese - i to je istina koju je teško čuti. No, jedna se podudarnost uvijek ponavlja. Ljudi javljaju kako su se životinje počele čudno ponašati dugo prije nego što su i oni sami osjetili potres. I u zagrebačkom i petrinjskom potresu sličan obrazac. Daniel Pavlić opisao je kako su se ponašale životinje prije početka petrinjskog potresa. 

„Par sekundi prije potresa jedan konj je izletio iz štale, uznemiren je bio, za njim su svi izletili ,glasali su se, to je bilo katastrofalno. Tu je jedan konj bio iza na mjestu iza nas i stalno je galopom trčao u krug. Očito životinje osjete nešto.“

Može li tu biti nečega, pitali smo Borisa Antunovića, stručnjaka za ponašanje životinja. 

„Ovaj mehanizam se odvija na razini stanične membrane gdje dolazi do poremećaja u elektrokemijskim procesima i koje životinje osjećaju kao stres tako da na njih osjećaju tako da postaju nemirne i vlasnik životinja to prepoznaje kao neobično ponašanje.
Ono što mi najviše čujemo su izvještaji o ponašanju kućnih ljubimaca, no dokazano je da se promjene ponašanja događaju i kod većine sisavaca, riba, gmazova, pa čak i insekata. Istraživanja su rađena u Italiji konkretno na govedima, ovcama i kozama tijekom potresa 2016. i 2017.

Naravno, zanimalo nas je plešemo li tu po rubu znanosti ili doista postoje relevantna znanstvena istraživanja koja bi mogla poduprijeti te teze. 

„Sve više je tih vjerodostojnih podataka. Naime, ovi znanstvenici više su fokusirani na vrijeme od više dana ili tjedana prije potresa kad se javljaju seizmički električni signali , takozvani SES, koji su deset do sto puta slabiji od ovih koji se javljaju neposredno prije potresa. Nama su upravo ti signali zanimljivi za promatranje jer se oni javljaju puno prije i ukoliko bi se moglo iskoristiti te signale koje životinje osjete, a mi ih aparatima ne možemo izmjeriti, mislim da bi se vrlo lako napretkom u informatičkoj tehnologiji moglo doći do toga da upravo životinje budu oni medijatori koji bi nam poslužili da prije potresa imamo mjerenja da će se potres dogoditi.„

Perspektiva, dakle, postoji, no potrebno je još mnogo istraživanja na tu temu. Jer znanost je rigorozna. Ne povodi se ni za osjećajima ni za indicijama, već samo za više puta provjerenim istraživanjima. U tome i jest njezina snaga. A njezino prokletstvo je da ne daje lažne nade koje ljudi žele čuti. Iz potresa u potres dolazimo do novih saznanja, no potrese još ne možemo predvidjeti. Realnost je to bogate i tehnološki napredne Kalifornije, kao i siromašne i teško ranjene Banovine. 

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!