Ostani doma
Potraga

MUČENJE S KONZERVATORIMA

Potraga istražuje zašto građani ne vole imati posla s konzervatorima i kako će se obnavljati zaštićene zgrade

Građani bi ih najradije izbjegli, konzervatori tvrde – samo želimo sačuvati kulturna dobra. Potraga istražuje hoće li se nakon potresa sniziti kriteriji.

Ne može PVC stolarija, ali ne mogu ni moderni građevinski materijali... Projekti su se vraćali ako se izvorna nijansa fasade nije pogodila u dlaku. Dug je bio popis zahtjeva, a cijena iznimno visoka. Kakva je noćna mora dosad bila obnova zaštićenih zgrada, svjedoče nam mnogi predstavnici stanara, no pred kameru u pravilu ne žele da im ne dođe inspekcija i utvrdi da nešto, od onog što su na svoju ruku radili nije po pravilima.

Široka lepeza nelogičnosti

Grad je ranjen i ogoljen do kraja. Kako su padale fasade, na vidjelo je izišlo sve što se taložilo godinama. Nebriga za vlastitu imovinu i sigurnost prolaznika, neriješeni vlasnički odnosi, ali i divlja preuređenja i izbjegavanje naputaka konzervatora. U Kačićevoj ulici u Zagrebu smještena je zgrada Fakulteta arhitekture.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Nijedna zgrada ovdje nije pojedinačno zaštićena, ali konzervatori žele očuvati taj neki šarm. No, profesor Galić na primjeru te jedne ulice pokazuje mi široku lepezu nelogičnosti. Dovoljno je samo gledati pročelja. Tu vire antene, klima uređaji, pa je usred starih zgrada niknula nova koja potpuno odudara od svega.

''U mojoj zgradi imate u prizemlju PVC s roletama, PVC bez roleta. Onda na prvom katu imamo drvo, pa PVC, aluminij. Nema čega nema. Radi se bez kontrole, zato što je bolje pobjeći od konzervatora i raditi po svome. Samo nemoj ići kod njih. A to je najgore. Zato što bi trebala postojati jasna pravila i da se svi ljudi drže istih pravila'', rekao je Josip Galić, profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Ako želite obnavljati svoju zgradu u širem centru, trebate raspisati arhitektonski natječaj i imate slobodu sve dok se držite GUP-a. Ali ako vam je zgrada stara i pod makar i najmanjim vidom konzervatorske zaštite, stvari postaju komplicirane. Morate snimiti postojeću zgradu, istražiti povijesne vrijednosti, dobiti uvjete od konzervatora što uopće smijete raditi, napraviti idejno rješenje, usuglasiti ga s konzervatorima, tek onda krenuti s gradnjom i nadati se da će na kraju konzervatori reći da je sve u redu. Često se fasada morala mijenjati jer nije u dlaku pogođena nijansa kakva je trebala biti. Profesor Galić cijeni posao kolega konzervatora, ali smatra kako danas i arhitekti i građevinci i urbanisti i konzervatori moraju gledati na to da zgrade služe ljudima, a ne obrnuto.

''Tu ima stvarno bezvrijednih zgrada, ima možda i vrijednih u domeni pročelja, ali se mogu raditi intervencije. Tu se mora jasno reći koja se zgrada smije rušiti, koja se ne smije rušiti, koja se mora čuvati pročelje, dal se na tom pročelju smije raditi intervencija ili ne, a sve ostalo srušiti... Dal se može nadograditi ili ne, da stvari budu jasne. Sad vam to ništa nije jasno'', izjavio je Galić.

Vezana vijest

Blok Badel

Puno kontradikcija

Zagreb je pun kontradikcija. Dozvoljavale su se ogromne intervencije u zaštićeni javni prostor kad je to pogodovalo bogatim investitorima, kao u primjeru postavljanja tendi i ostakljene terase kod kafića Tomislava Horvatinčića na Preradovićevom trgu. A s druge strane mnogim se stanarima obnova blokirala ili otezala jer im fasada nije bila točno određene boje, jer su htjeli nešto malo dograditi ili modernizirati. No, grad koji prijeti svojim stanovnicima više nema luksuz otezati s obnovom. U Gradskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture nisam mogao dobiti intervju, pa sam po neke odgovore otišao u Ministarstvo kulture, čija je zgrada također pretrpjela oštećenja.

''Ja ne bih volio reći da se treba spustiti kriterije, već kriterije treba ujednačiti obzirom na vrijednost spomenika. Ne može jednak kriterij imati obnova dvorca Eltz i jedne prizemnice na rubu grada koja se radi na C zoni i tu smo vrlo jasno postavili pravila kroz mjere zaštite, pogotovo kod područja koja su stradala u potresu. Ali, to je plan i postupak koji predstoji pred nama, a to je revizija kulturno- povijesnih cjelina'', izjavio je Davir Trupković, ravnatelj Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.

Zanimalo me ono što muči mnoge. Zašto se toliko inzistira na, primjerice, drvenoj stolariji, a teško se dopušta modernija i s boljim izolacijskim svojstvima, a koja jako nalikuje na drvenu.

''Obnova drvene stolarije je u svakom trenutku, kad negdje zastari ili je dotrajala, može se popraviti. Kad vi stavite plastični prozor koji je iz Kine, kod njega popravka nema. Možete samo otići u Bauhaus i kupiti novi. Mi smo zahvaljujući tome spasili neka radna mjesta za obrtnike koji i dalje proizvode i proizvode se neka nova radna mjesta u tim deficitarnim zanimanjima i tu je velik dio odgovornosti i na nama da negdje osiguramo za ove tradicionalne alate opstojnost jer o tome na kraju krajeva ovisi identitet jednog grada'', rekao je Trupković. 

Kad je zgrada zaštićena kao pojedinačno kulturno dobro, onda su kriteriji postavljeni najviše moguće i to je posve razumljivo. Zgrada u Frankopanskoj 11 u Sisku je takva. Potres ju je jako oštetio i nije se baš sigurno zadržavati blizu nje. No, pročelje, možda i najljepše u čitavom gradu, još se drži.

''Sad kod očuvanja ono što je jedino moguće sačuvati je pročelje, pa ćemo morati pronaći načina da se stabilizira i priveže uz samu građevinu. Oštećenja su velika i u dvorišnom dijelu i velik dio će se morati ukloniti kako bi se moglo stabilizirati ovo što se može očuvati'', kazala je Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela Sisačko- moslavačke županije.

Odmah primjećujem kako Ivana Miletić Čakširan zna baš svaku stariju građevinu u Sisku, koja joj je vrijednost, kolika su oštećenja, tko su stanari. Konzervatori su ti koji brinu o povijesti, duhu i šarmu i svim tim stanarima nepraktičnim stvarima. Lako ih je ne voljeti. Oni su ti koji moraju zaustaviti projekt koji je možda i loše zamišljen. Oni su ti koji kompliciraju i kojima cijena obnove i praktičnost zgrade za život nisu najviše na listi prioriteta. Mnogi smatraju i da bi između sigurnosti ljudi i očuvanja građevine prije odabrali ono drugo.

''Postoji dio građana koji pokazuju animozitet i neprijateljstvo prema svemu i njima netko mora biti krivac, a konzervator je prvi krivac. Međutim, dobar dio tih građana nisu ni pitali može li se njihova zgrada rušiti, već su automatski rekli - konzervatori ništa neće dati. Gdje ima volje, ima i načina da se nađe rješenje'', kazala je Miletić Čakširan. 

Rješenja, ali i problemi, nalaze se i u drugim, bogatijim zemljama. U Švicarskoj živi i radi građevinski stručnjak Ljupko Perić koji mi govori svoje iskustvo u obnovi objekta na bazi rimskih termi. Konzervatori su tražili da se čuva mnogo više od onoga što je bilo građevinski i ekonomski logično, pa je smijenjen i glavni projektant koji nije htio tako raditi.

''Mi smo u ovom trenutku, dok razgovaramo o svemu tome, probili rok dvije godine, troškovi su dva puta veći od onih koji su bili planirani i mi smo svi nezadovoljni jer smo u jednom projektu koji financijski nije uspio. To je jedan primjer. Imamo naravno drugih primjeru u Zürichu… Gdje smo sačuvali vanjske zidine jednog postojećeg objekta, ali smo sve iznutra morali izvaditi. Ostala je samo fasada koju smo nekakvim trikovima morali ukrutiti da bi ona za svo vrijeme gradnje stajala. To su objekti koji u središtu grada, u Zürichu zadržavaju formu, volumen, ali su napunjeni novom strukturom i novim sadržajima i to je put kojim se ovdje često ide, ali pod uvjetom da ne mora sve biti sačuvano u izvornoj formi'', rekao je Ljupko Perić, inženjer građevinarstva.

Vezana vijest

Anka Mrak Taritaš

Moderna protupotresna gradnja je nužnost

Jasno je kako kod najzaštićenijih dijelova gradova prevelike improvizacije ne bi smjelo biti. Gradska jezgra Petrinje takav je primjer i poznati arhitekt Davor Salopek stava je kako ona i nakon obnove mora zadržati prepoznatljiv izgled. Ipak, priznaje kako se dosad često pretjerivalo s konzervatorskim zahtjevima.

''Bilo je slučajeva da se štitilo nešto što nije moglo biti zaštićeno. Trebamo biti elastičniji u pristupu i da se zadovolji konzervatorska struka i pristup, da se zadovolji i korisnik, ali i da se zadovolji sigurnost od potresa. Postojao je svojevremeno pristup i naputci da se neki objekti obnavljaju isključivo u materijalu u kojima su bili građeni. To ne drži i to ne može proći'', rekao je arhitekt Davor Salopek.

Moderna protupotresna gradnja je nužnost, to smo u 2020. naučili svi. U Crkvi svetog Lovre u centru Petrinje, čija je poslijeratna obnova dovršena 2001., protupotresna konstrukcija je lijepo skrivena i uklopljena u stare dimenzije objekta, pa je crkva dobro izdržala dok je grad oko nje srušen. Drugi poznat primjer suživota tradicionalnog i modernog stoji na samom Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Bivša Varteksova zgrada u kojoj je danas smještena trgovina izvana izgleda posve uklopljena u starinsku vizuru trga. A iznutra je zgrada potpuno moderna i još važnije - posve sigurna.

Dokaz je tome onaj potres koji se dogodio u ožujku, nakon kojega je ova zgrada prošla puno bolje od gotovo svih drugih koje se nalaze na Trgu bana Jelačića. Na kupoli je sačuvan dio povijesti, a mnogi su kritičari u vrijeme kad je kretala obnova htjeli zabraniti intervenciju u, povijesno, tako važne zgrade. Danas vidimo da su moderni protupotresni materijali, ojačanja konstrukcije i kompozitni premazi odradili svoj posao. Iako su tijekom potresa artikli popadali s polica, zgrada je ostala gotovo netaknuta, dok je na zgradi pored potres srušio jednu kupolu, a vatrogasci drugu i puka je sreća da nitko nije stradao pod tonama kamena.

Grad se hitno mora učiniti sigurnijim. Nema tih europskih fondova koji će biti dovoljni da pokriju opsežnu obnovu. Zato je potrebno biti fleksibilniji kako bi se privukao kapital. Profesor Galić ima prijedlog. U slučaju da se kod objekata koji nisu najstrože zaštićeni dozvoli niveliranje, znači gradnja kata ili dva više da se izravnaju sa susjednim zgradama, investitor renovira cijelu zgradu i zaradi na prodaji stanova na novoizgrađenim katovima, a sadašnji stanari dobiju besplatnu obnovu. Više novogradnje spustilo bi cijenu novogradnje u centru s trenutačno astronomskih pet, šest i više tisuća eura po kvadratu.

''Najvažnije, past će i cijena starih stanova. Razumijete? Vi sada imate po meni ekstremno skupe stanove koji ništa ne nude. Stari stan u centru nudi samo lokaciju. Sa svih drugih stajališta je nula. On nema ni toplinsku, ni dizala, nema pristupa invalida, nema grijanje jer je ili na kalijevu peć ili eventualno bojler na fasadi. Nema garaže, parking, nema ništa. A košta dvije, dvije i pol. Tko je tu lud? Kad bi se to dopustilo, grad bi profitirao. Grad bi dobio suvremenije zgrade, manje bi se trošilo energije, ljudi bi bili zadovoljniji, više bi ljudi uostalom živjelo u centru'', izjavio je Galić.

Novi dokumenti koji propisuju obnovu barem bi malo trebali smanjiti birokraciju, no jasno je kako će obnova naših stradalih gradova trajati ne godinama, već desetljećima. Bit će ogroman izazov kako ih obnoviti da zadrže ono sve zbog čega ih volimo, ali da budu sigurni i praktičan za život. Jer grad osim zgrada čine i ljudi.

Bila je ovo još jedna Potraga. Sutra nastavljamo priču o geotermalnim izvorima. Istražujemo kako je privatni investitor, uz blagoslov Ministarstva gospodarstva, došao do 60 milijuna kuna vrijednog nalazišta koje je nekad crpio Grad Zagreb, a danas energiju iz tog izvora plaća znatno više.  

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!