Ostani doma
Potraga

neki prizori uznemiruju!

Potraga istražuje što je u pozadini čestih i masovnih navijačkih obračuna: Među najopasnijima su naši navijači

Pripadnost navijačkoj skupini stvar je časti, način života, no nerijetko mlade u takve skupine gurnu i životne prilike u kojima su se našli, nikako svojom voljom

Potraga istražuje što je u pozadini čestih i masovnih navijačkih obračuna.

Prvo su početkom kolovoza stanovnici zagrebačke Dubrave svjedočili teškom obračunu 400-tinjak domaćih i poljskih navijača. Onda su vatrogasci šmrkovima ispirali krv s ulica Rijeke gdje su se sukobile dvije domaće skupine, pa su u Zagrebu navijači West Hama napali Dinamove. I uvijek se iznova nameće pitanje – zašto? Zašto se navijači moraju tući, kako ih policija pokušava spriječiti, postoje li dogovori i pravila i kako izgleda život navijača, Ivanu Žadi opisao je čovjek koji je desetljećima bio dio te nasilne priče. Upozoravamo da bi vas neki prizori mogli uznemiriti.

 "Tukao sam se puno puta. S murijom. Uživam se sukobiti s njima. Onda imam priliku da ga pljusnem ne može direktnije. Znaš ono kad gledaš na televiziji i misliš al bih ti glavu otkinuo, a ovaj je ispred tebe. Nemam protiv njih ništa osobno ali jednostavno oni su tu da spriječe nas. Brate mili tko voli da ga se sprječava, ne voli nitko", rekao je Darko,bivši član navijačke skupine Kohorta Osijek .

Darko, kako ćemo ga zvati za potrebe ove priče, danas je obiteljski čovjek na pragu petog desetljeća života. Ovakve situacije su iza njega, no jedini je odlučio makar i pod zaštitom identiteta otvoreni pričati o navijačkim neredima, nasilju i kako iznutra funkcioniraju navijačke skupine. Nasilje nikako nije prihvatljivo, no ono je dio te navijačke subkulture nastale osamdesetih godina prošloga stoljeća. Objašnjava nam to Zoran Stevanović, suradnik organizacije "Nogomet protiv rasizma u Europi" koja surađuje i s UEFA-om.

 "Ako bi gledali 80-te kao razvoj navijačke subkulture normalno je da je to danas jedan drugi poriv kao da kažemo rock and roll, nekad smo ga stvarali, nekad živjeli, a sada je on na youtubeu. Danas se djeca i mladi rađaju s tom pričom rock and rolla, tako i s navijačkim pokretom. Ne možemo reći da je to danas subkultura. Ona je u određenom segmentu, ali to nije osamdeseta. Danas su drugačiji okviri, drugačije pobude i stil života. I danas kad pričamo s navijačima koji su u četrdesetim, pedesetim i šezdesetim godinama i dalje vidite onaj sjaj u očima, oni i dalje to žive", rekao je Zoran Stevanović UMKI.

Neredi na ulicama



Zadnjih godina na našim stadionima i oko njih nema nereda. Oni su se preselili na gradske ulice i trgove. Često iza njih ostaje ozbiljna šteta na imovini nedužnih građana i ugostiteljskim objektima. Jedan od posljednjih takvih nereda dogodio se u zagrebačkoj Dubravi kada su se sukobili navijači poljske Legije i Dinama.

 "Ono što je nezgodno što se zadnji sukob dogodio u Dubravi gdje je mogao stradati realno netko nevin jer vi kad bacite stolicu vi ne možete sa sigurnošću tvrditi da će pogoditi samo onoga koga ste ciljali. Bilo bi praktičnije kao u Poljskoj kada se dogovore po šumama. Tamo je strogi kodeks da nema nikakvog oružja ni batine, nego šaka u šaku. I tamo tko je jači pobjedi i tako se završava tuča. Ovo je dosta nepraktično ali je sigurno dogovoreno. Naravno da Dubrava nije turistička destinacija Zagreba. Ona ima svoj šarm ali nije destinacija i ako se tamo našlo 200 navijača Legije i 200 navijača Dinama znači da je postojao jasan dogovor i to nikada nećete moći spriječiti", rekao je Marin Galić,Fakultet političkih znanosti u Zagrebu .

 "Na primjer slijedeću utakmicu za sedam dana ti dolazi neki klub, suparnički s kojima želiš razriješiti neke račune koje imaš iz prošlosti ili svatko ima svoje razloge. Ili ne leže ti brate i hoćeš da ih izbiješ. I nađe se par momaka i to im je dužnost da nađu broj od nekog bitnijeg iz te navijačke skupine, sad su društvene mreže pa možeš i preko Facebooka postaviti pitanje nekome ili svom prijatelju iz neke navijačke skupine koji je u vrhu pa da on može nabaviti neki kontakt. Mi ćemo ih napasti svakako pa ako su za neki fairplay jer možda će ih biti manje kao što obično bude. Pa ako su za fairplay 5 ili 10 momaka da se negdje nađemo bez puno buke i da to odradimo", dodaje Darko.

Sukobe navijačkih skupina godinama proučava i Marin Galić, bivši sportski novinar i predavač sportskog novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Vezana vijest

nestala žena krk kolaž potraga



"Jezgra je ta koja dogovara i ritual nasilja mora postojati. I taj ritual nasilja se izražava pogotovo u gostima, kad idete u goste. Taj ritual gostujućeg terena je kult svakog navijača. Kad idete na gostovanje vi pokušavate osvojiti gostujući teren, a isto tako domaći navijači, ako gledamo konkretno u Zagrebu kada je u pitanju Legija ili West Ham se brani taj domaći teritorij. Kao što se u ratu branio teritorij Hrvatske tako se brani teritorij Zagreba", kaže Galić.

Opasno za prolaznike



No danas često na neprimjeren i opasan način za slučajne prolaznike koji se nađu u blizini sukoba. Fairplay i navijački kodeks časti u sukobima osamdesetih su bili svetinja za sve navijačke skupine. Danas se to zadržalo uglavnom među navijačima u Poljskoj i Ukrajini. Za njih je to dio folklora, a za obične građane većinom huliganizam.

 "Ako su određene skupine razvile jasna pravila i ne smetaju nikome zašto ne. Ali ako pričamo o ulicama i trgovima ili u javnom prostoru gdje se nameće nasilje prema nekima koji su neutralni, nejaki ili to ne žele, onda je to huliganizam", dodaje Stevanović.

"Sa jednom suparničkom skupinom, to je bilo među zadnjim tučama u kojima sam se tukao na Kopiki. Čak devet protiv devet jer njih nije bilo 10. Poslije toga htjeli smo ih voditi na cugu u restoran Kopika i nisu htjeli. Ali moja je ekipa u Portanovi, naišli su na njih petoricu, pet – pet su se izbili pa su ih zvali na cugu i otišli su, popili su zajedno", kaže Darko.

" Netko će reći da li je to normalno? Ako je na televiziji UFC normalan ili ćemo reći drugi segmenti slobodne borbe tu ne vidimo ništa sporno ako ne dolazi do ubojstva. Oni imaju jasna pravila, tu neki dečki treniraju, pripremaju se i oni se dogovaraju. U krajnjem slučaju to je njihova supkultura, njihova jasna pravila", dodaje Stevanović.

Stvar časti



Pripadnost navijačkoj skupini stvar je časti, način života, no nerijetko mlade u takve skupine gurnu i životne prilike u kojima su se našli, nikako svojom voljom. Darku je ljubav prema nogometnom klubu Osijek usadio otac s kojim je kao mališan išao na tribine. Rastava roditelja kada je imao 11 godina gurnula ga je prema najžešćim navijačima kluba.

"Onda sam si ja tu uzeo malo više slobode i onda dok neki moji vršnjaci nisu mogli sa 13 – 14 godina ne znam što raditi, ja sam pobjegao od kuće i išao šinobusom u Suboticu na Spartak – Osijek. Recimo ide sto ljudi, ja sam jedan od najmlađih i to je tako uvijek. Svi te tretiraju kao pomladak i ti si zaštićen. Eventualno ih s vremena na vrijeme moraš opskrbiti cugom i klopom i to je to", kaže Darko.

"Mladi u jednom trenutku kad pričamo o epidemiji popustljivog odgoja oni nalaze u navijačkim skupinama svoju obitelj, svoju potporu s jasnim pravilima. Mladi danas često nemaju jasna pravila u društvu i obitelji i normalno da oni sebi traže utočište gdje ono je. I tu oni nalaze svoj poriv, nekakvo prijateljstvo", dodaje Zoran.

"Jednostavno s ekipom s kojom idem na utakmice i s kojom sam počeo ići na utakmice, s njima sam se počeo družiti i između utakmica. Tako da u biti to sve ide jedno s drugim. Tako da smo bili na utakmici i kad nije Osijek igrao. Jednostavno nas je vezao osjećaj pripadnosti kao grupi", kaže Darko.

Tko su najopasniji?



Osamdesetih godina prošloga stoljeća engleski navijači slovili su za najopasnije u Europi. Danas su to Rusi, Srbi, a slijede ih Poljaci i Hrvati. Prije desetak godina u Srbiji se čak razmišljalo o zabranama najradikalnijih frakcija Grobara i Delija. U isto vrijeme Austrijanci su otkazali gostoprimstvo Dinamu za pripreme u njihovoj zemlji jer su Bad Blue Boysi demolirali selo u kojem je Dinamo igrao potpuno nevažne pripremne utakmice. Dok je kod naših istočnih susjeda u navijačkim sukobima bilo i mrtvih, kod nas se to u trideset godina postojanja države ipak nikada nije dogodilo.

"Ako gledamo incidente danas su oni drugačiji. Možemo vidjeti u zadnjih nekoliko tjedana ako gledamo našu domaću scenu imate sukob s navijačima West Hama koji je izoliran. To su pojedini navijači koji su se tukli s pojedincima, imate organizirane tuče protiv Legije gdje je bilo 200 na 200, a rezultat je tri ozlijeđena i to je ono što je kod nas prihvatljivo i pokazuje da ipak postoji kodeks i da neće ići do kraja, odnosno da nema smrtno stradalih", kaže Galić.

"Uvijek se trebaš truditi uz to da budeš najveći mangup od navijačkih skupina, da tvoja navijačka skupina bude, moraš se da budeš najveći fairplay mangup", dodaje Darko.

Iako ovi najžešći navijači prije svega idu na utakmice svoga kluba, ponekad odlaze na gostovanja i kada igraju neka druga dva kluba. Objašnjavaju to načinom života i izbacivanjem negativne energije i prikupljene agresije iz sebe.

"Toliko sam bio zagrižen, toliko me to počelo vući da sam maltene bio drogiran time. Malo su mi bile utakmice Osijeka i onda sam ih upotpunjavao s utakmicama reprezentacije. Onda mi je i to postalo malo. Onda sam čak do te granice išao da kad su Dinamo Hajduk u Zagrebu naprimjer. To se zna da će biti uzbudljivo cijeli dan, da će biti sranja, zapravo je najmanje važno tih devedeset minuta pogotovo meni koji navijam za Osijek. Ja sjednem na vlak odem na utakmicu u Zagreb, Dinamo – Hajduk s tim da dođem tamo ujutro na dan utakmice i onda s kojom se ekipom prvom skompam, onda se obračunavam s kontra ekipom cijeli dan. Ako se zapijem s tovarima onda jurišam na Boyse, a ako se zapijem s ekipom iz Zagreba ako su oni napadnuti, a s njima sam, branim njih", dodaje Darko.

Pravi navijač, ističe Darko, ne voli samotnjake koji hodaju ulicama, traže suparničke navijače, razbijaju tuđu imovinu, rade nered. Takvi su navijači ili bolje reći huligani, odgovorni za nerede na ulicama Zagreba na dan utakmice s West Hamom.

" Ovo što se dogodilo s West Hamom to se zovu hijene. Oni idu po gradu i traže suparnike i ako ih nađu onda je to dva na dva, tri na tri, to je onako jedna brzopotezna tuča", kaže Galić.

No istoga dana dvije se navijačke skupine u sukobu mogu prometnuti u saveznike. No za to je potrebna ugroza nekog zajedničkog neprijatelja.

"Ako suparničkom navijaču treba pomoći od neke sile koja je protiv mene i njega zajedno, koja ne voli mene i njega zajedno, koja obojicu hoće ukloniti zato što smo mi navijači, e onda nam je ta sila prvi neprijatelj. Ako vidim da je on u klopci, a vidim da imam prostora, naravno da ću mu pomoći da se iščupa", rekao je Darko.

Kako je s policijom?



Policija je zadnjih godina doista uvela red na stadione i oko njih. Bolje je opremljena i bolje se suprotstavlja navijačima koji rade nered.

"Prije je to bilo drugačije, mijenja se sav taj igrokaz navijački na dan utakmice. I po gradu i policija, sve se to nekako mijenja. Recimo devedesetih ne bi bili organizirani i pobjegli bi svaki na svoju stranu i kontali bi samo moraš zdimit 20 metara, stat i naći ćemo se u tamo nekoj ulici i dobro. A sada kada gledam, ja to nisam nikada prakticirao, zadnjih godina mlađe ove naše što dolaze oni obrate pažnju na to, zajedno se sukobe i zajedno dime. Ako dime, ako dođe do toga neće od dvadeset njih zdimit njih 15, a ovu petoricu od kojih su trojica u padu, a dvojica leže, ostaviti.  Potrudit će se da dime, ići će unazad ali će ih čupati i pušit će udarce, čupat će sve i kad ih iščupaju onda će zdimiti. Uz malo veću žrtvu ali to bi napravio svako normalan", dodaje Darko.

Boljoj situaciji kada su neredi u pitanju uvelike su pomogle i zadnje dvije izmjene zakona. Prvo je 2006. godine stupio na snagu Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima kada su uvedene sankcije za nepridržavanje zaštitnih mjera zabrane prisustvovanja određenim sportskim natjecanjima. 2011. uvedene su veće novčane kazne za nerede na stadionima i oko njih.

Policija vodi evidenciju izgrednika na sportskim natjecanjima ali i izvan stadiona, onih koji prave nered na ulicama naših gradova. Na tom je popisu više od sedam i pol tisuća imena. Oni su razvrstani u tri kategorije. Najviše ih je u prvoj A kategoriji, negdje oko 6 i pol tisuća. To su oni koji su samo jednom kažnjavani ili su se našli na krivom mjestu unutar neke skupine, ali nisu radili nered. U drugoj kategoriji je otprilike 800 imena. To su oni koji su više puta kažnjavani, koji su privođeni, koji su skloni opijatima i alkoholu, a samim tim onda i stvaranju nereda. Dok je u trećoj kategoriji zabilježeno 134 imena i to su kolovođe, vođe navijača, oni koji izazivaju nerede, potiču na njih i oni se u pravilu u vrijeme utakmica moraju javiti policiji.

U zadnjih desetak godina podjednak je godišnji broj intervencija policije kada su sukobi navijača u pitanju. Ono što svakako veseli manji je broj nasilnih događaja na ulicama i manje je materijalne štete. Iako često znamo reći da će nasilnik odgojiti nasilnika, onda i žestoki navijač svoje potomke usmjeravati ka istome, Darko dokazuje upravo suprotno.

"Ako dođe netko do mene i kaže mi imate predivno dijete jučer mi je pomoglo nositi vrećicu pa nema nitko sretniji od mene. Ja sam to napravio i ja sam to odgojio. Prvo mi je bilo u životu da ih naučim da imaju osnovnu kulturu. Da pozdrave. To mi toliko znači, više nego bilo koja ocjena", kaže Darko.

Klubovi i nogometni savez ponašaju se kao da to nije njihova stvar



Klubovi i nogometni savez ponašaju se kao da to nije njihova stvar. Ističu da su oni odgovorni samo za događanja na stadionu i užem prostoru oko njega. Zoran Stevanović koji godinama surađuje s UEFA-om ističe kako to baš i nije tako.

"Postavljanje klubova da ne mogu to riješiti jednostavno nije istina. UEFA već godinama gura i stvara i potiče navijačke časnike. Da imamo bolju vezu između klubova i samih navijača jer znamo da imamo i određene podnavijačke skupine ali su svi oni opet navijači", Zoran kaže.

Svi naši sugovornici osuđuju nasilje i nerede na ulicama. Uništavanje imovine i stradavanje nevinih. Oni sa viškom energije neka se ugledaju na Poljake i svoje obračune dogovaraju na livadama. Bez oružja i uz određena pravila. Na kraju krajeva takav sukob u tim okolnostima nije niti kažnjiv zakonom, a javnost bi zasigurno promijenila percepciju navijača koje danas gleda kao huligane, a za što su uvelike i sami krivi.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!